Osman Softić
Izrael, Vašington i Bliski Istok- Nedavna eskalacija sukoba u Palestini koju je isprovocirao Izrael svojim represivnim mjerama prema palestinskim građanima u istočnom Jerusalemu, skrnavljenjem islamskih sakralnih objekata (Mesdžidul-Aksa) u mjesecu ramazanu i bombardovanjem Gaze koje je proizvelo ubistva velikog broja nevinih civila, žena i djece, i rušenje stambenih zgrada, bolnica, škola i medijskih kuća, a koje je izazvalo revolt moralnih ljudi širom svijeta, ponovo su potaknuli pitanje mogućnosti obnavljanja tzv. mirovnog procesa između Izraela i Palestinaca (palestinskih vlasti) oko budućnosti uspostave palestinske države.
Sjedinjene Američe Države kao još uvijek dominantna globalna supersila, zaštitnik Izraela i zemlja sa najvećim uticajem na ovaj proces tokom protekle četiri decenije, posljednji put je ozbiljno bila uključena u pregovore kao posrednik između Izraela i Palestinaca 2014. god. za vrijeme administracije predsjednika Baraka Obame. Amerikanci su nakon toga odustali od posredovanja u pregovorima oko tzv. finalnog statusa palestinskih teritorija, budući da su prema riječima Martina Indyka, američkog izaslanika za Bliski istok, palestinski predsjednik Mahmoud Abbas i izraelski premijer Benjamin Natenyahu nakon devet mjeseci pregovaranja bili puno udaljeniji u stavovima nego je to bilo na početku pregovora. Kasnije je administracija Donalda Trumpa ove pregovore učinila potpuno nemogućim, svojim unilateralnim prijedlozima o tzv. miru, koji su bili prije svega režirani u korist Izraela. Tzv. Prijedlog stoljeća, inicijativa Jarreda Kushnera, za Palestince je bio potpuno neprihvatljiv i značio bi potpunu kapitulaciju, poniženje i odricanje od prava na samoopredijeljenje i dostojanstvo, i naravno odustajanje od zahtjeva za uspostavu palestinske države.
Prema riječima Rashida Khalidija, profesora historije Bliskog istoka na Univerzitetu Columbia u New Yorku, jednog od najpoznatijih palestinskih historičara Palestine, koji je i sam jedno vrijeme učestvovao u ovim pregovorima savjetujući palestinski pregovarački tim za vrijeme madridske i washingtonske etape pregovora, Washington nikad nije bio iskreno opredijeljen za uspostavu palestinske države. Khalidi je o tome objavio ozbiljnu studiju pod naslovom Brokers of Deceipt: How U.S. Undermined Peace Process, (Posrednici Prevare) u kojoj je temeljito objasnio kako su brojne američke administracije svjesno sabotirale uspostavu stvarnog mira na Bliskom istoku. Naime, tvrdi Khalidi, ako pažljivo analiziramo sporazum u Camp Davidu, zatim okvirni sporazum ispregovaran u Madridu, i sporazum potpisan u Oslu, s jedne, i Palestinsku upravu koja je nastala kao rezultat pregovora u Oslu, i permanentno stanje okupacije pod kojim ona djeluje, režim jevrejskih doseljeničkih skupina na okupiranoj Zapadnoj obali (koji je upravo omogućen u okviru arhitekture tzv. mirovnog procesa), s druge strane, vidjet ćemo da se radi o jednom jedinstvenom projektu koji je struktuiran na takav način, u strateškim štabovima Izraelaca i njihovih ‘podizvodjača radova u Washingtonu’, kako ih opisuje Khalidi.
Ovakvo stanje na terenu kreirano je upravo zahvaljujući tzv. mirovnom procesu koji je dizajniran na takav način da predstavlja neprobojnu branu stvarne emancipacije Palestinaca a ne kao put ka njihovoj emancipaciji i samoopredijeljenju, uključujući i uspostavu palestinske države, što nikad i nije bilj cilj ovog najdužeg mirovnog procesa u novijoj povjesti. Khalidi tvrdi da pomenuti pregovori ne mogu, neće i nikad nisu niti bili zamišljeni kao modus čiji je cilj bio adresiranje i rješavanje stvarnih uzroka sukoba dviju suprotstavljenih strana, što se jasno reflektira u beskrajnom podjarmljivanju i represiji nad Palestinicima i odbijanju Izraela da ih prihvati kao narod koji ima pravo na vlastito postojanje i na svoju državu. Khalidi navodi da nas ovakav scenario uopće ne bi trebao iznenaditi, budući da su svi ovi elementi utkani u plan Menachema Begina, premijera Izraela u vrijeme pregovora između Izraela i Egipta o miru. Begin je prije više od četiri decenije eksplicitno kazao da Izrael nikad ne smije i neće dopustiti formiranje palestinske države jer bi to predstavljalo najveću prijetnju sigurnosti Izraela (Eretz Yisroel).
Upravo u ovom kontekstu treba posmatrati i značaj mirovnih sporazuma Izraela i Egipta, te Izraela i Jordana, jer su oni Izraelu omogućili sigurnost sa zapadne i sa istočne strane. Taj mir Amerikanci sve vrijeme plaćaju velikim iznosom pomoći Egiptu i Jordanu. Ta pomoć iznosi nekoliko milijardi dolara i gotovo ekskluzivno je namijenjena opremanju ratnog arsenala i održavanju oružane gotovosti dviju zemalja, uz čiju pomoć se egipatski i jordanski režimi takođe održavaju na vlasti uz blagoslov Washingtona. Prema procjeni nekih američkih analitičara čak 81 posto američke pomoći koju Washington dodjeljuje regionu cijelog Bliskog istoka otpada upravo na Egipat, Jordan, i naravno Izrael, koji dobija lavovski dio kolača američke pomoći. Mir sklopljen s Kairom 1979. i sa Ammanom 15 godina kasnije, za Izrael predstavlja najveće strateško ostvarenje od proglašenja Izraela 1948.
Ove dvije važne arapske zemlje jedine su iz reda tzv. konfrontacijskih zemalja potpisale sporazum o miru sa Izraelom. Druge zemlje iz ove grupacije zemalja, Liban, Sirija i Irak, to još uvijek nisu učinile i male su šanse da će to učiniti, jer Izrael i danas pod ukupacijom drži Golansku visoravan, strateški važno područje Sirije koje Izrael odbija vratiti pod sirijski suverenitet.
Kada je za vrijeme arapskog buđenja 2011. u Egiptu nakon pada autokratskog režima Husnija Mubareka i kraćeg perioda vojne tranzicijske uprave po prvi put za šefa države demokratski izabran Muhamed Mursi, kojeg su podržali pripadnici Muslimanskog bratstva, njegova vlada je dala garancije da neće dovoditi u pitanje mirovni sporazum sa Izraelom. Međutim, zbog Mursijevih simpatija prem Hamasu, koji predstavlja palestinski ogranak Muslimanske braće, i relaksacije graničnog režima u pograničnom području između Egipta i pojasa Gaze, Izrael je postao sve više uznemiren nepredvidivošću Mursijeve vlasti, tako da je uz pomoć Tel Aviva i pristanak Washingtona, kratki demokratski eksperiment u Egiptu pao, a na vlast je ponovo došao režim koji je prihvatljiviji i za SAD i za Izrael.
Naravno, vojska kao najsnažnija institucija u Egiptu na čelo je dovela jednog od svojih ljudi, generala Al-Sisija. Istini za volju, ne treba gajiti iluzije da je Mubarakov režim pao bez podrške vojske. Naravno, vojska je podržala zahtjeve islamista i liberala za njegovom smjenom, ne zbog odanosti demokratskim principima i vrijednostima, već zbog činjenice da se Mubarak u znatnoj mjeri bio udaljio od politike koju je vojska mogla tolerirati. Egipatska vojska bojala se da je instaliranjem na čelo države svoga sina, Mubarak planirao uspostaviti svojevrsnu porodičnu imperiju poput one koju je Hafiz Al-Assad uspostavio u Siriji, transferom vlasti na svog sina Bashara. Egipatska vojska to nije dozvolila i zbog toga je kumovala rušenju Mubaraka, upravljajući tranzicijom, a nakon što je osjetila da bi je demokratski izabrani Mursi mogao ugroziti, brže bolje je inscenirala nove proteste kako bi izvršila promjenu vlasti vojnim udarom.
Odbijanje pomenute tri tzv. konfrontacijske arapske zemlje da sklope mir sa Izraelom velikim dijelom su razlogom za tragičnu sudbinu koja ih je tokom proteklih nekoliko decenija zadesila, i općeg haosa i nesreće koji i danas preovladavaju u ove tri arapske zemlje. U tom kontekstu treba posmatrati i američku ilegalnu okupaciju Iraka 2003., koja je provedena pod izgovorom da njen bivši basistički režim krije oružje za masovno uništavanje. Slični razlozi motivirali su i neuspjeli pokušaj svrgavanja režima Bashara Al-Assada u Damsku. Slično je bilo i sa okupacijom južnog Libana 1982. i periodičnim agresijama Izraela na Liban i sukob sa tamošnjom šijitskom formacijom Hizbullah, iranskim saveznikom, koja se smatra predvodnikom pokreta otpora Izraelu. Neki ga takođe smatraju državom u državi, obzirom da posjeduje veliki arsenal oružja, odbija da se razoruža i podredi subordinaciji konvencijalnih libanskih oružanih snaga. Radi se o pokretu koji ima snažan politički uticaj na vladajući libanski establišment, posebno nakon sklapanja partnerskog odnosa sa Slobodnim patriotskim frontom, najsnažnijim kršćanskim libanskim maronitskim političkim pokretom koji predvodi Gebran Bassil, zet aktuelnog predsjednika Libana Michela Aouna.
Uslijed neuspjelih pokušaja sklapanja mira sa pomenutim zemljama, ali mira po mjeri Izraela, koji bi Tel Avivu omogućio dominantnu hegemonističku poziciju u regionu Levanta, Izrael je svim mogućim sredstvima, uz pomoć Washingtona i nekih svojih saveznika u regionu nastojao oslabiti ove tri zemlje, a život njihovim građanima učiniti što težim i nepodnošljivijim, što ratovima, što subverzijom i sankcijama. Drugim riječima, Izrael je uspio odrediti i nametnuti definiciju neprijatelja na Bliskom istoku čak i Washingtonu, i to u skladu sa interesima i strateškim ciljevima Tel Aviva, a ne u skladu sa stvarnim američkim interesima.
Upravo se danas ovom trendu u Americi suprotstavljaju razne političke snage i interesne skupine, energično se protiveći ovakvoj situaciji i izraelskim manipulacijama koje, prema njihovom mišljenju, ugrožavaju stvarne dugoročne interese Washingtona na Bliskom istoku. Jedna od najozbiljnijih istraživačkih institucija američkog mainstream strateškog promišljanja u Washingtonu je Quincy Institute for Responsible Stecraft. Ovaj novi istraživački vanjskopolitički think tank kojim rukovodi Trita Parsi, poznati ekspert za Bliski istok, porijeklom Iranac, zalaže se za politiku suzdržanosti od upotrebe vojne sile kao osnovnog instrumenta u postizanju ciljeva američke vanjske politike općenito, a na Bliskom istoku posebno. Ovaj institut posebno potencira normalizaciju odnosa sa Iranom i smanjenje američkih vojnih resursa sa Bliskog istoka. Ne treba podcijeniti uticaj ove i sličnih američkih istraživačkih instituta u domenu strategije na budući kurs američke politike prema Bliskom istoku.
Prijedlozi za preispitivanjem vanjske politike i njenim preustrojstvom dolaze iz reda iskusnih vojnih stručnjaka i akademskih eksperata a finansiraju ih, između ostalih, i neki od najuticajnijih i najbogatijih američkih magnata poput Georga Sorosa na lijevici, i Charlsa Kocha na desnom krilu američkog političkog mainstreama, što odražava stanoviti konsenzus koji se prostire na područje oba tabora američke politike, demokratskog i republikanskog, gdje sve više dolazi do spoznaje da povlađivanje Izraelu i pružanje bezuslovne podrške avanturizmu koji provodi izraelski režim pod zaštitom Washingtona, dugoročno može ozbiljno ugroziti nacionalne interese Amerike na Bliskom istoku.
Najveći kamen spoticanja na planu postizanja dogovora između Izraela i Palestinaca je pitanje statusa stambenih naselja (settlements) jevrejskih doseljenika koja su izgrađena, i koja se i danas grade na okupiranim palestinskim teriorijama Zapadnee obale. Ta naselja, koja su svaki dan sve veća, učinila su šanse za uspostavom palestinske države gotovo nemogućom. Na okupiranim teritorijama se nalazi preko 700 hiljada Jevreja doseljenika čija hiper moderna naselja sa svim mogućim životnim infrastrukturnim pogodnostima, obiljem vode, zelenim travnjacima, bazenima i modernim cestama, danas izgledaju kao elitna bjelačka naselja u gradovima Južne Afrike u poređenju sa bantustanima u kojim je živjela crnačka većina u vrijeme režima apartheid u Pretoriji. Stoga se danas u diskursu o izraelskoj okupaciji Palestine koristi termin apartheid, koji je već postao centralna odrednica kritičara izraelske politike. Pitanje povratka izbjeglica, bolje rečenog prognanih Palaestinaca, status Jerusalema i precizno utvrđivanje granica, pitanja su koja proces uspostave palestinske države čine složenim i teškim, obzirom na nespremnost Izraela da prihvati zahtjeve Palestinaca po modelu koji bi odražavao stanje Palestine prije izraelske okupacije 1967.
Da li će i ko u ime Palestinaca ubuduće pregovarati o miru i palestinskoj državi ako uskoro dođe do reanimacije mirovnog procesa, ovisit će i o demokratskoj volji Palestinaca. Činjenica je da Palestinsku upravu (PA) kojom dominira partija Fatah, predvodnica Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), krovne organizacije palestinskog otpora koju mnogi analitičari smatraju podređenom Izraelu, budući da ista Tel Avivu omogućuje bezbolniju okupaciju s obzirom na sporazuma Izraela i PA-a o koordinaciji kada je riječ o sigurnosnim pitanjima, mnogi Palestinci smatraju jednako represivnom prema vlasitom stanovništvu. Palestinska uprava, pod predsjedavanjem Mahmouda Abbasa, kojem je već više od 10 godina istekao mandat i koji vlada dekretom i predsjedničkim uredbama, ako se uopće može govoriti o stvarnoj vladavini pod okupacijiom, potreban je demokratski legitimitet za buduće pregovore. S druge strane, predsjednik Abbas je izbore koje je prethodno bio najavio a koji su trebali biti održani krajem maja, odgodio, navodeći kao razlog odbijanje Izraela da odobri glasanje Palestincima u istočnom Jerusalemu. Abbasovi kritičari, pak, smatraju da se Abbas, kojeg zdravlje ne služi najbolje a i u poznim je godinama, boji da bi njegov Fatah koji je u novije vrijeme izgubio podršku mogao biti poražen, i to ne samo od islamističkog Hamasa čija je podrška znatno porasla, posebno nakon pružanja otpora agresiji Izraela, već i od drugih, sekularnih, frakcija i protagonista kao što su Mustafa Barghuti lider Palestinske nacionalne inicijative, Abbasov nekadašnji kolega iz Fataha koji insistira da izbore ipak treba održati i svijetu pokazati da Palestinci u Jerusalemu ipak glasaju, uprkos najavi Izraela da bi ih mogao spriječiti da izraze svoju demokratsku volju. Prema riječima Barghoutija, to bi bio dodatni poen za Palestince koji bi time svjetskoj javnosti pokazali da su opredijeljeni za demokraciju. Abbas, naravno, ima i druge protivnike u vlastitom pokretu među kojim su najprominentniji Nasser al-Qidwa, nećak Jasera Arafata (kojeg je Abbas nedavno dao isključiti iz Fataha), i Marwan Barghouti, neprikosnoveni lider prve i druge infifade (blažeg oružanog otpora okupaciji uz pojačanu građansku neposlušnost) koji se nalazi u zatvoru u Izraelu, ali i Mohammed Dahlan koji takođe ima pristalice i uporište u Fatahu, posebno u Gazi.
U slučaju da izbori budu održani Hamas bi mogao postati puno značajniji faktor sa snažnim političkim legitimitetom. Vjerovatno je na to mislio Ismail Haniyeh vođa političkog krila Hamasa kada je nedavno u svom govoru, nakon stupanju na snagu primirja u Gazi, izjavio da je ‘ovo, pored ostalog, najveća strateška pobjeda Hamasa’. Zahvalivši se prije svega narodu Egipta, Haniyeh je signalizirao i važnu ulogu Egipta u postizanju primirja’. Zanimljivo je da je Haniyeh izrazio podr[ku Egiptu, bez obzira na animozitet egipatskog režima prema Hamasu kao palestinskom ogranku Muslimanskog bratstva. Naravno, Haniyeh se posebno zahvalio Iranu na pomoći u oružju i novcu, svim arapskim zemljama, i podršci građana širom svijeta. Kompleksni palestinski put u borbi za slobodu politički lider Hamasa ocijenio je novom i prije svega ‘strateškom pobjedom’. Upravo ta ‘strateška pobjeda’ mogla bi značiti promjenu na čelu Palestine u kojoj bi Hamas ubuduće mogao imati vodeću ulogu. To bi, naravno, zahtjevalo velike promjene u odnosu Washingtona i drugih značajnih faktora međunarodne zajednice prema Hamasu koji je Washington proglasio terorističkom organizacijom. Pod strateškom pobjedom mogli bismo naslutiti i angažman Kine na Bliskom istoku koja u novije vrijeme pokazuje sve veći interes za posredovanje u postizanju pravednog mira u Palestini.
Izvor: Stav
