Kit Klarenberg

PISjournalDok su ultra-ekstremistički militanti Hay’at Tahrir al-Shama zauzimali Damask, cionistički premijer Benjamin Netanyahu dao je samodopadan govor sa Golanske visoravni, sirijske teritorije koja je ilegalno okupirana još od 1967.

Usput je preuzeo ličnu zaslugu za pad vlade Bashara al-Assada i poraz Sirijske arapske armije, dok je obećao da će tlo na kojem stoji ” vječno biti dio Izraela “. Od tada su izraelske okupacione snage prodirale sve dublje u Golan, nesmetano i bez otpora.

Izraelsko zločinačko otimanje teritorije bio je apsolutno neizbježan rezultat kolapsa Sirije.Neki zapadni novinari i političari bili su zapanjeni opozicionim grupama koje su pod kontrolom stranih zemalja preplavile Damask,na sva usta hvaleći pomoć cionističkog entiteta u njihovoj ofanzivi protiv SAA.

U razgovoru za izraelsku TV 2. decembra, jedan pobunjenik je zahvalio Tel Avivu na udaru na Hezbollah i druge grupe otpora, navodeći da je opozicija “veoma zadovoljna”  izraelskom podrškom. Dodali su: „Mi volimo Izrael i nikada nismo bili njegovi neprijatelji… Tel Aviv nije neprijateljski raspoložen prema onima koji nisu neprijateljski raspoloženi prema njemu. Ne mrzimo ga,zapravo ga volimo.”

„Dublji udari”

Iako se o tome nije nikad govorilo u mejnstrim medijima, zlokobni savez cionističkog entiteta sa ekstremističkim opozicionim grupama raspoređenim protiv vlade u Damasku ​dugo je bio na vidiku. Istraga američkog časopisa Foreign Policy iz septembra 2018. detaljno je navela “tajni program Izraela za podršku sirijskim pobunjenicima”. Dokumentovano je kako je Tel Aviv od 2013. godine “naoružao i finansirao najmanje 12 pobunjeničkih grupa” u zemlji. Navodna svrha je bila “spriječiti borce i militante Islamske države koje podržava Iran da zauzmu položaje u blizini izraelske granice”.

Entitetski “vojni transferi” opozicionim grupama protiv Assada bili su ogromni. Oni su “uključivali jurišne puške, mitraljeze, minobacače i transportna vozila”. Materijal je vođen preko ilegalno okupirane Golanske visoravni. „Izrael“ je čak „davao plate pobunjeničkim borcima… i opskrbljivao dodatnim novcem koje su grupe koristile za kupovinu oružja na sirijskom crnom tržištu“. U početku je prebačeno oružje „uglavnom proizvedeno u SAD“, ali je kasnije „prebačeno“ na „neameričko oružje… očigledno da bi se prikrio izvor pomoći“

Na svakom koraku, izraelska podrška sirijskoj opoziciji je jačala. Foreign Policy pripisuje ovaj uvijek agresivan stav neuspjelim “apelima” Tel Aviva prema SAD-u i Rusiji “da osiguraju sporazum koji bi osigurao da se milicije koje podržava Iran drže dalje od južne Sirije”. To je navelo entitet da “počne udarati dublje unutar sirijske teritorije, ciljajući ne samo pojedinačne pošiljke oružja iz Irana u Hezbollah, već i iranske baze širom zemlje.”

U pružanju ove pomoći, Tel Aviv se „oslanjao na odnose koje je razvio sa pojedinačnim komandantima“ ekstremističkih milicija, šaljući „im direktnu pomoć“. Predstavnici ovih frakcija bi „komunicirali sa izraelskim zvaničnicima telefonom i povremeno se sastajali s njima licem u lice“ na Golanskoj visoravni. 

Foreign Policy navodi: “Kao rezultat humanitarne i vojne pomoći Izraela, mnogi stanovnici južne Sirije počeli su ga doživljavati kao saveznika.” Anonimni opozicioni borac izjavio je za ovaj američki časopis: “Izrael je jedini koji ima interese u regionu i malo humanosti i pruža pomoć civilima.” Međutim, „Dok su trupe lojalne Assadu, uz pomoć ruskih i iranskih snaga, ponovo uspostavile kontrolu u Siriji“, Tel Aviv je sklopio tajni dogovor s Moskvom, na štetu opozicije.

Pod njegovim pokroviteljstvom, snage SAA vratile su se u “područja uz Golansku visoravan”, dok je Rusija obećala “da će milicije koje podržava Iran držati 80 kilometara” od tog područja “i da neće početi ometati izraelske napade na iranske ciljeve širom Sirije”. Uprkos tome, Tel Aviv nije napustio svoje ubilačke pijune. Kako su vladine snage oslobađale teritorij , “pobunjenici su došli do svojih izraelskih kontakata i zatražili azil”. Njima i „članovima njihovih užih porodica“ je dozvoljeno da pobjegnu u „Izrael“, Jordan i Tursku, uz pomoć i zaštitu Tel Aviva.

Sa jezivom predviđanjem, Foreign Policy je zaključio da bi “izraelska” politika podrške pobunjenicima doprinijela značajnim i trajnim neriješenim sigurnosnim problemima ne samo u Damasku, već i širom Zapadne Azije:“Ovo postavlja pitanja o ravnoteži snaga u Siriji dok se tamošnji građanski rat konačno gasi. Uz iranske snage koje su pomogle Assadu da porazi pobunjenike ne pokazujući sklonost povlačenju iz Sirije, veliki je potencijal da zemlja postane žarište između Izraela i Irana. Bez spretne diplomacije, sukobi u Siriji, protesti u Gazi i tenzije oko iranskog nuklearnog sporazuma mogli bi gurnuti Bliski istok u haos.”

Vojne sposobnosti

Foreign Policy se trudio prikazati pomoć “Izraela” sirijskoj opoziciji kao pretežno vođenu željom da se slomi ISIL. Na primjer, časopis je tvrdio da je Tel Aviv “pružao oružanu podršku pobunjeničkim frakcijama” koje se bore protiv ogranka Islamske države u blizini rijeke Yarmouk. Ovo se navodno proširilo na napade bespilotnih letjelica usmjerenih na komandante ISIL-a “i napade preciznim projektilima na utvrđenja i vozila tokom borbi s pobunjenicima”. U međuvremenu, cionistički entitet “nije pružio sličnu vatrenu podršku za napade pobunjenika na režimske snage”.

Ipak, takav oslobađajući narativ je u očiglednim sukobima sa višestrukim javnim priznanjima izraelskih zvaničnika. Na primjer, u aprilu 2017., bivši entitetski ministar sigurnosti Moshe Ya’alon otkrio je da se “nedavno” ISIL “izvinio” nakon “otvaranja vatre” na izraelske snage na Golanskoj visoravni. Teroristička grupa se ponizno izvinila uprkos tome što je izraelska vojska odgovorila na ovaj napad vazdušnim udarima i tenkovskom vatrom,  ubivši četvoro boraca ISIL-a.

Trebalo bi razmisliti zašto je, uprkos ovim žrtvama, ISIL osjetio potrebu da se izvini. Očigledno objašnjenje je da hipermilitantna frakcija nije željela uvrijediti Tel Aviv, kako ne bi bilo prekinuto izraelsko pružanje medicinske pomoći pobunjenicima ranjenim u sirijskom prljavom ratu u poljskim bolnicama raštrkanim diljem Golana. Od 2012. nadalje, mirovne snage UN-a su dosljedno svjedočile da su ranjene borce Al Kaide, al-Nusre i ISIL-a  liječili izraelski vojni ljekari.

Usput, dokumentaristi su čak snimili video dokaze o ovoj praksi.Kada bi se oporavili, ove borce bi njihovi cionistički zaštitnici poslali natrag u bitku da se bore protiv Hezbollaha i Sirijske arapske armije. Ove zapanjujuće scene ostale su uglavnom nezapažene u zapadnim medijima, iako se u maju 2016. bivši šef Mosada Efraim Halevy ponosno hvalio da je Tel Aviv posvećen strategiji „neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj“ u svom krstaškom pohodu za neutralizaciju Assada:

„Uvijek je korisno nositi se sa svojim neprijateljima na human način. Kada imate ljude koji su ranjeni,ne možete razmišljati da li je to politički korektno. Nisam rekao da nije bilo taktičkog [razmatranja]. Mislim da nam se neće obiti o glavu… Al Kaida, koliko se sjećam, nije ciljala na Izrael… Što se tiče boraca Hezbollaha,to je druga priča.”

Čak i sada,nakon Assadovog pada, Izrael nemilosrdno napada strateške lokacije u Siriji. Izraelski zvaničnici se hvale da je „historijska“ kampanja „uništila većinu strateških vojnih sposobnosti bivšeg Asadovog režima“,uništivši do 80% „zaliha strateškog oružja“ pale vlade. Uočljivo je da HTS nije pokušao da odvrati ili odgovori na ovo bombardovanje, uprkos tome što je Damask sada potpuno bespomoćan od budućih upada svojih protivnika. Štaviše, glasnogovornici grupe su aktivno odbijali da osude napade.

Ipak, dugogodišnji aktivisti sirijske “revolucije” izrazili su šok zbog “izraelskog” napada na “novooslobođenu” zemlju i daljnju ilegalnu “aneksiju” njene teritorije, zahtijevajući da Tel Aviv odmah prekine svoje neumoljive napade. Pitamo se jesu li takve javne reakcije zaista proizašle iz neznanja i naivnosti o grabežljivom ekspanzionizmu “Izraela”. Realnost može biti da je opozicija cijelo vrijeme tačno znala šta će biti pokrenuto nakon al-Assadovog svrgavanja i da to i dalje pozdravlja. Na kraju krajeva, oni su direktno koordinirali sa cionističkim entitetom na svakom koraku svoje borbe.

Izvor