Ömer Kayacı
PISjournal – Prošle sedmice urednički odbor tabloida New York Post, čiji je vlasnik Rupert Murdoch, objavio je šokantno perverzan članak u kojem navodno „luksuzni kafići u Gazi“, po njihovoj procjeni, „prilično ruše narativ o genocidu“. Uz tekst je objavljena fotografija „palestinskih studenata koji uče u kafiću u Khan Younisu 6. aprila 2026. godine“.
Taj konkretni „luksuzni kafić“ bio je tek loše sastavljen šator, poduprt tankim drvenim stubovima i ukrašen jeftinom tapetom koja imitira travu. Čak se i ispucali asfalt ispod njega jasno vidio na rubu fotografije.
Ipak, to je predstavljeno kao dokaz „luksuza“, kao da je sam prizor palestinske omladine koja sjedi, uči ili nakratko živi privid normalnog života — nešto što bi bilo ispod svakog standarda bilo gdje drugdje u svijetu — dovoljan da diskredituje izvještaje o ekstremnoj patnji.
Naravno, takvo predstavljanje ne bi imalo smisla kada Palestinci ne bi bili posmatrani kao ljudi koji ne zaslužuju ni minimalno ljudsko dostojanstvo. Možda je uredništvo New York Posta samo željelo izraziti razočarenje što nije potpuno uništen svaki društveni i intelektualni život u Gazi, nešto čemu Izrael teži od 7. oktobra 2023. godine.
Kakav god bio tačan motiv, implikacija je bila jasna: genocid bi, navodno, Palestince učinio nesposobnim za bilo kakav smislen društveni ili intelektualni život. Standard je postavljen nevjerovatno nisko — toliko nisko da bi mogao biti opravdan jedino ako se Palestinci zaista posmatraju kao „ljudske životinje“, kako ih je bivši izraelski ministar odbrane Yoav Gallant opisao 2023. godine kako bi opravdao njihovo uništenje.
Još jedan Murdochov medij, britanski Times, koji se predstavlja kao ozbiljan list, godinama je pružao prostor sličnim „perspektivama“ u svom izvještavanju. Tako je jednom zagovorniku genocida omogućena kolumna o navodnim opasnostima „opasnog palestinizma“ koji je, kako tvrdi, „zahvatio britansku politiku“.
Usputni rasizam i, iskreno, prezir prema Palestincima postali su gotovo standard u velikom dijelu mainstream medija anglosfere. Upravo taj prezir doprinosi normalizaciji situacije u kojoj američki predsjednik koristi riječ „Palestinac“ kao uvredu, što je Donald Trump učinio više puta kada je napadao senatora Chucka Schumera.
Izgleda da, uprkos tvrdnjama da je mainstream mediji mrtav, on itekako živi — naročito kada služi „gospodarima svijeta“. Njegova sposobnost oblikovanja javne agende mnogo je puta analizirana, a najvidljivija je upravo u pitanjima života i smrti. Ključno je to što ta funkcija ima i efekat „legitimizacije“.
Ako je neka priča objavljena, recimo, u The New York Timesu, od tog trenutka postaje društveno legitimno složiti se s njenim tvrdnjama. Vjerovatno je zato mnogima laknulo kada su konačno mogli prihvatiti jednostavne činjenice o „silovanju Palestinaca“ od strane Izraela, koje je kolumnista The New York Timesa Nicholas Kristof iznio u „kontroverznom“ tekstu ranije ove sedmice.
To što je zahvaljujući tom efektu legitimizacije ekstremni centar konačno dobio dozvolu da u nekom obliku kritikuje Izrael možda je sporedno. Mnogo prije Kristofovog teksta, te informacije bile su široko dostupne drugdje. Zapravo, samo nekoliko sedmica prije objavljivanja njegovog članka, britanski novinar Owen Jones bio je ocrnjen zbog pisanja gotovo istih stvari. Međutim, priča je morala biti objavljena na „respektabilnoj“ platformi poput The New York Timesa da bi dobila težinu.
Na kraju krajeva, upravo je isti The New York Times širio potpuno neutemeljenu tvrdnju o „40 obezglavljenih beba“ i promovisao još jednu priču o „masovnim silovanjima“ 7. oktobra 2023. godine. Kasnije se politička klasa pozivala na te priče kako bi opravdala „smrt i razaranje iz zraka tokom cijelog dana“.
Danas, međutim, fanatični cionistički milijarder Bill Ackman traži da se The New York Times „ugasi“. Smrtni grijeh objavljivanja činjenica koje nisu povoljne za Izrael ne može se oprostiti. Zapravo, taj grijeh smatra se toliko ozbiljnim da se čak i sama izraelska vlada uključila, protestujući protiv članka vrlo oštrim tonom i optužujući autora za prizivanje drevnih „krvnih kleveta“.
Čini se da ono što misli šira javnost nikada nije bilo ni približno važno kao ono što se pojavljuje na stranicama The New York Timesa. Jer upravo se The New York Timesu obraćao i istaknuti rani cionistički lider Elie Wiesel kada je želio da se „osjeća bolje“ zbog izvještavanja o Izraelu.
Kada je riječ o procjeni uticaja nekog medija, nije važno da li je on zaista ozbiljan; važno je samo ko ga ozbiljno shvata.
