Ray Hanania
PISjournal–Napadi Palestinaca na Izraelce su u posljednje vrijeme u porastu, stvarajući krizu u vladi u Tel Avivu, što obično znači još oštrije mjere i pojačanu retoriku o “antisemitizmu”.
Sukob između Izraela i Palestinaca je rat za ljudska i građanska prava, kao i rat riječi.
Izraelski premijer Naftali Bennett, kao odgovor na nedavne napade Palestinaca na Izraelce, u ponedjeljak je najavio da razmatra više mjera protiv ljudskih prava kako bi kaznio ne “teroriste”, već njihove porodice.
Stavio sam riječ teroristi pod navodnike jer u većini slučajeva nema suđenja, već samo izjave izraelskih zvaničnika o tome šta se dogodilo. Navodne počinioce, ako su Palestinci, gotovo uvijek ubijaju izraelske snage, čak i ako su ranjeni i onesposobljeni. Mnoge od njih jednostavno upucaju u glavu dok leže povrijeđeni na tlu, a uskraćuje im se medicinska pomoć.
Takav izraelski bijes se smatra opravdanim, dok se palestinski bijes smatra “nasiljem” ili “terorizmom”. Izraelskim Jevrejima je dozvoljeno da budu bijesni, ali kršćanskim ili muslimanskim Palestincima nije.
Još jedan faktor koji Izrael koristi da namjerno zamagli istinu o svom nasilju je vladina cenzura novinara – kada ih ne ubijaju, naravno.
U Izraelu,mediji su pod pritiskom da izvještavaju samo ono što vlada odobrava. Glavni zapadni mediji poigravaju se s ovom cenzurom, čak angažujući jevrejske novinare da jednostrano izvještavaju o nasilju kako se istina ne bi širila izvan zemlje. Arapski novinari posebno imaju ograničenja u pogledu toga gdje mogu, a gdje ne mogu ići da izvještavaju.
Ovo je taktika koju su Izraelci naučili od vlade aparthejda koju vodi Nacionalna partija Južne Afrike.
Kada je Shireen Abu Akleh, kršćanska palestinska novinarka, ubijena prošle sedmice, Izraelci su odmah iskoristili svoju cenzuru i kontrolu nad medijima kako bi potvrdili da je pogođena od strane Palestinaca tokom provokativnog napada izraelskih snaga na izbjeglički kamp Jenin, jer su navodno htjeli da pronađu “teroriste”. Međutim, palestinski svjedoci tvrde da su vatru na njih usmjerili izraelski vojnici. Izraelska strategija je pala kada je otkriveno da Abu Akleh nije bila ni blizu palestinske strane u trenutku kada je ubijena.
Kada Izraelci ubijaju Palestince, vrlo malo njih bude optuženo za zločin, a još manje ih je osuđeno. Čak i kada su kažnjeni, obično im se izriču izuzetno blage kazne. Izraelska vlada nikada ne uništava domove jevrejskih ubica niti protjeruje njihove porodice.
Sada, Bennett dovodi izraelsku nečuvenu politiku aparthejda u još veću krajnost objavom da razmatra ne samo deložaciju porodica Palestinaca optuženih za terorizam koji žive na Zapadnoj obali, već i njihovo deportovanje u Pojas Gaze, zatvor na otvorenom kojeg Tel Aviv kontroliše na isti način na koji je Sovjetski Savez nekada kontrolisao zemlje iza Gvozdene zavjese. Bennett također želi srušiti kuće palestinskih državljana Izraela ako ih se sumnjiči za terorizam jer kao da bi moglo potkopati njegovu koalicionu vladu ako ne bude dovoljno oštar prema pravima muslimanskih i kršćanskih Palestinaca.
Izraelci reaguju munjevito kada su žrtve Jevreji. Ali izgleda da ih ne brine činjenica da ogromna većina poginulih zapravo nisu Jevreji, a gotovo sve njih su ubili izraelski vojnici ili naoružani doseljenici fanatici. Euro-mediteranski monitor ljudskih prava, koji prati nasilje u sukobu, prošlog mjeseca je izvijestio da je Izrael ubio pet puta više Palestinaca u 2022. nego u istom periodu prošle godine. Iako je u Izraelu došlo do porasta nasilja, sa 19 ubijenih Izraelaca ove godine,taj broj je još uvijek ispod 47 Palestinaca koje je Izrael ubio prošlog mjeseca – broj koji izraelski i pro-izraelski zapadni mediji marginaliziraju.
Ubistvo Palestinca,za većinu medija je od veoma malog značaja ali kada ubiju izraelskog Jevreja onda je to antisemitska kriza.
Bez obzira koliko Palestinaca Izrael ubije ili deportuje nakon što je uništio njihove domove i dao zemlju rasističkim izraelskim doseljenicima, Palestinci će biti samo odlučniji u nastojanju da Izrael pozovu na odgovornost.
