PISjournal – Od početka genocidnih razaranja u Gazi 7. oktobra 2023. godine, izraelski režim ne samo da je proširio opseg svojih vojnih operacija na cijeli region, već i uspostavlja novu geopolitičku realnost na zajedničkim granicama sa susjednim državama; ono što lideri u Tel Avivu nazivaju “sigurnosnim pojasevima”, osmišljenim da promijene službene granice i nametnu novi sigurnosni poredak na prostoru Zapadne Azije.
Izraelska vojska trenutno okupira 800 kvadratnih kilometara teritorije Libana, više od 60 posto Gaze i velike dijelove južne Sirije, od Golanske visoravni do planine Hermon te planira evakuaciju lokalnog stanovništva pod izgovorom uspostavljanja tampon-zona koje namjerava trajno zadržati. To navodi posmatrače na zaključak da izraelski režim napušta svoju staru strategiju odvraćanja i prelazi na novu strategiju usmjerenu na direktnu kontrolu teritorija i uspostavljanje trajnih sigurnosnih zona.
Ovaj razvoj događaja nije samo privremena vojna mjera; on predstavlja početak nove faze geopolitičkog nadmetanja i hronične nestabilnosti u Zapadnoj Aziji.
Nova sigurnosna doktrina Tel Aviva
Benjamin Netanyahu i izraelski vojni vrh tvrde da su napad od 7. oktobra, zajedno s raketnim i bespilotnim napadima Hezbollaha iz Libana, pokazali da postojeće granice ne mogu osigurati Izrael. Iz ove perspektive, stvaranje “strateške dubine” izvan službenih granica Izraela predstavlja neizbježnu potrebu kako bi se spriječilo ponavljanje sličnih napada.
Međutim, Netanyahuov argument, koji je postao opravdanje za širenje vojnih operacija na susjedne zemlje, nije nov. U svojoj suštini, on proizlazi iz izraelskog koncepta “odbranjive granice”, koji ima korijene okolnostima nastalim nakon Šestodnevnog rata 1967. godine, kada su izraelske snage zauzele Zapadnu obalu, egipatski Sinajski poluotok i sirijsku Golansku visoravan.
Međutim, pod Netanyahuovom desničarskom vladom, tumačenje ovog koncepta se promijenilo. Kako bi se garantovala trajna sigurnost izraelskih naselja i gradova uz Gazu, uključujući i područje Rafaha na granici s Egiptom, kao i južni Liban i južnu Siriju, ove teritorije, prema njihovom mišljenju, moraju biti potpuno odvojene uspostavljanjem tampon-zona ili sigurnosnih pojaseva unutar neprijateljske teritorije. Izraelci tvrde da direktno vojno prisustvo u tim zonama poboljšava nadzor neprijateljskih aktivnosti, omogućava brže reakcije, povećava cijenu svakog napada na Izrael i time pruža opipljive sigurnosne garancije Jevrejima koji žive u kibucima.
Ova sigurnosna reorganizacija proširila se i na vanjskopolitičku paradigmu režima. Arapski mirovni plan iz 2002. godine bio je zasnovan na principu “zemlja za mir”, odnosno povlačenju sa okupiranih teritorija na Zapadnoj obali i u Gazi u zamjenu za normalizaciju odnosa s arapskim državama. Danas, međutim, širenje okupacije u Gazi, Libanu, Siriji, pa čak i prema Jordanu, praktično poništava tu logiku. Režim sada teži normalizaciji ne odricanjem od teritorije, već širenjem regionalne hegemonije i održavanjem trajne prijetnje prema neprijateljskim državama i susjedima. Zanimljivo je da definicija “neprijatelja” među elitama režima više nije ograničena na granične države s teritorijalnim sporovima, već obuhvata i zemlje koje jednostavno odbijaju normalizovati odnose s Izraelom.
Ovdje se nameće pitanje: postoji li širi plan iza nastojanja da se uspostave sigurnosni pojasevi? Još važnije, da li zauzimanje dodatnih teritorija zaista može proizvesti trajnu sigurnost za režim ili će ova politika postati njegova Ahilova peta? Prije odgovora na ova pitanja, potrebno je analizirati plan uspostavljanja četiri sigurnosna pojasa koji se protežu kroz Siriju, Liban, Gazu i Jordan.
Gaza – laboratorij nove doktrine
Gaza je bila prva regija u kojoj su izraelski lideri testirali stvarnu prirodu svoje nove strategije uspostavljanja sigurnosnih pojaseva.
Nakon sporazuma o prekidu vatre u Šarm el-Šeiku u oktobru 2025. godine, izraelska okupaciona vojska predstavila je takozvanu “žutu liniju”, kojom je definisala područje pod svojom kontrolom u Gazi, površine oko 200 kvadratnih kilometara. Međutim, Izrael se nije zaustavio na tom području, već je dodatno proširio svoje granice.
List Haaretz je nedavno izvijestio da je izraelski premijer Benjamin Netanyahu službeno potvrdio kako je Tel Aviv proširio svoju kontrolu nad Gazom sa 53 na 60 posto teritorije, čime je prekršio odredbe sporazuma s Hamasom.
Zvanični podaci koje je objavila Al Jazeera potvrđuju ove tvrdnje. Naprimjer, na sjeveru Gaze izraelska vojska povećala je područje pod svojom kontrolom sa 67,3 na 73,9 kvadratnih kilometara i sada kontroliše 54,7 posto sjevernog dijela enklave. Satelitski snimci također potvrđuju masovna i neprijavljena razaranja izvan službeno proglašenih vojnih zona, poput četvrti Šedžaija.
Kontrola nad 60 posto ove enklave, pod izgovorom stvaranja sigurnosnih pojaseva i tampon-zona, pokazuje da Tel Aviv redefiniše političku geografiju Gaze. Mnogi politički analitičari smatraju da Tel Aviv teži situaciji u kojoj Gaza više neće funkcionisati kao jedinstvena i koherentna geografska i politička cjelina. Čak su i pojedine tvrde desničarske figure, poput ministra nacionalne sigurnosti Itamara Ben-Gvira, predložile da izraelske snage ostanu na novookupiranim teritorijama i pokrenu nove projekte naseljavanja.
Sirija – od strateškog značaja granica do prisvajanja vodnih resursa
Možda najvažniji dio nove izraelske strategije jeste širenje prisustva u Siriji.
Nakon pada predsjednika Bašara al-Asada u Siriji, što je dovelo do sigurnosnog vakuuma u pojedinim dijelovima zemlje, Izrael je iskoristio priliku za prodor na teritorije unutar sirijskih granica. Kontrola nad Hermonom u južnoj Siriji od izuzetnog je vojnog značaja za izraelski režim, budući da ova planina pruža dominantnu poziciju za obavještajne i vojne operacije nad velikim dijelom južne Sirije, Libana, pa čak i sjevernih okupiranih teritorija.
Međutim, ovo prisustvo može imati posljedice koje prevazilaze samu Siriju. Turska, koja se danas smatra glavnim akterom razvoja događaja u Siriji, vjerovatno će izraelsko vojno uporište posmatrati kao prijetnju svojim dugoročnim interesima. Tokom posljednjih nekoliko godina, Ankara je radila na učvršćivanju svog uticaja u sjevernoj i centralnoj Siriji kako bi se suprotstavila kurdskoj prijetnji i sirijskim ograncima PKK-a. Sada bi se, međutim, mogla suočiti sa suparnikom koji se postepeno pretvara u ključnog igrača u južnoj Siriji.
Istovremeno, nastojanje da se dominira južnom Sirijom i njenom granicom s Libanom usmjereno je i na vršenje pritiska na Hezbollah, što će Osovina otpora predvođena Iranom nesumnjivo smatrati direktnom prijetnjom svojim strateškim interesima. Južna Sirija bi stoga mogla postati glavno žarište nadmetanja između Izraela i Turske.
Ova dinamika već se odražava u retorici ministra odbrane Israela Katza, koji je jasno stavio do znanja da režim ne namjerava samo potisnuti borce Hezbollaha sjeverno od rijeke Litani, već želi uništiti cjelokupno „okruženje podrške“ duž graničnog pojasa. Prema izvještajima izraelske vojske, plan podrazumijeva rušenje svakog libanskog sela i grada od linije fronta do dubine od tri do osam kilometara. Cilj je trajno spriječiti povratak stanovnika i pretvoriti područje u nenaseljenu pustoš bez infrastrukture.
Ali ovo nije isključivo pitanje sigurnosti. Tampon-zona također pruža Izraelu izgovor za prisvajanje dodatnih vodnih resursa južne Sirije. Regija obuhvata nekoliko velikih izvora i vodnih slivova, od bazena rijeke Jarmuk do brane Al-Wehdeh, Al-Muntara, Kodneha, Ghadir al-Bustana i brane Al-Raqqad, koji su sada direktno ugroženi izraelskim ekspanzionizmom, bilo kroz direktnu kontrolu ili manipulaciju protokom i kvalitetom vode. Lokalni izvori navode da su izraelske patrole već pristupile svim ovim branama i izvorima vode te da po vlastitoj volji mogu obustaviti snabdijevanje južnih sirijskih provincija Kunejtra, Daraa i Svejda.
Posljedice mogu uključivati presušivanje izvora, drastičan pad nivoa akumulacija i kolaps vodovodnih mreža, što povećava rizik od nesigurnosti u snabdijevanju hranom u ovim područjima.
Liban – duž rijeke Litani
Strategija uspostavljanja sigurnosnih pojaseva duž granica proširila se i na Liban. Izraelska vojska okupira između 600 i 800 kvadratnih kilometara libanske teritorije i nastoji uspostaviti pojas koji se pruža od zapada prema istoku sve do sirijske granice, duž rijeke Litani.
Izraelska vojska primjenjuje model iz Gaze i na libanskoj teritoriji, postepeno proširujući svoje prisustvo. Upozorenja o evakuaciji, koja su se ranije odnosila na pogranična sela i područja južno od rijeke Litani, posljednjih sedmica proširila su se i na gradove i naselja južno od rijeke Zahrani, uključujući Sidon i Nabatieh.
Dok vojska svoje napredovanje sjeverno od Litanija i pritisak na stanovništvo da napusti područja južno od Zahranija predstavlja kao mjeru protiv aktivnosti Hezbollaha, stvarnost ukazuje na drugačiji scenario. Prisilno raseljavanje stanovništva i sistematsko uništavanje ekonomskih i poljoprivrednih kapaciteta regije ukazuju na mnogo širi plan: dugoročnu okupaciju ovih područja, uz namjerno sprečavanje povratka raseljenih stanovnika, sve u službi šire strategije režima usmjerene na uspostavljanje trajnih sigurnosnih pojaseva.
Jordanska dolina – istočni sigurnosni pojas
Dok je pažnja javnosti tokom protekle dvije godine bila usmjerena na sigurnosne pojaseve uspostavljene u Gazi, južnom Libanu i južnoj Siriji, mnogi izraelski strateški krugovi smatraju da je najvažnija karika ove sigurnosne doktrine istočni front, odnosno Jordanska dolina. Za razliku od sjevernih i južnih područja koja su privukla pažnju nakon rata u Gazi, Jordanska dolina se već decenijama smatra „konačnom odbrambenom granicom“ u izraelskom sigurnosnom razmišljanju. U očima vojnih i političkih lidera, ova regija nije privremena tampon-zona, već neodvojivi dio dugoročne sigurnosne arhitekture ovog režima.
Penzionisani general-major Uzi Dayan u nedavnom članku pod naslovom „Odbranjive granice za osiguranje budućnosti Izraela“ otvoreno tvrdi da na istočnom frontu ne postoji alternativa Jordanskoj dolini. Po njegovom mišljenju, jedinstvena geografija i topografija ovog područja čine ga jedinom prirodnom i odbranjivom istočnom granicom Izraela. S obzirom na to da okupirane teritorije u prosjeku imaju širinu od samo 64 kilometra između Mediterana i rijeke Jordan, „strateška dubina“ oduvijek je bila među glavnim brigama izraelskih vojnih krugova. Za sigurnosni establišment Tel Aviva, Jordanska dolina nije politički predmet pregovora, već pitanje opstanka.
Važnost ove regije postaje još jasnija kada se sagleda njen teren. Jordanska dolina je na pojedinim mjestima široka svega između sedam i četrnaest kilometara, dok visinska razlika između rijeke Jordan i visoravni Zapadne obale prelazi 1.000 metara. To je čini rijetkom prirodnom vojnom preprekom koja, ukoliko je pod kontrolom, omogućava efikasan nadzor i odbranu od bilo kakvog vojnog kretanja sa istoka. Upravo zbog toga izraelska vojska je zadržala snažno vojno prisustvo u ovoj regiji čak i nakon potpisivanja mirovnog sporazuma s Jordanom, dosljedno predstavljajući raspoređivanje vojnih snaga i sistema nadzora kao neupitnu potrebu nacionalne sigurnosti.
Međutim, značaj Jordanske doline nije isključivo vojne prirode. Posljednjih godina, posebno pod krajnje desničarskim vladama, ona je postala jedan od ključnih elemenata postepene aneksije Zapadne obale. Preovlađujuće mišljenje unutar vladajućih krugova režima jeste da bi svaka nezavisna palestinska država bez izraelske kontrole nad Jordanskom dolinom predstavljala direktnu prijetnju sigurnosti Izraela. Nova doktrina sigurnosnih pojaseva stoga je postala sredstvo za blokiranje pune palestinske suverenosti nad istočnim granicama Zapadne obale.
U tom kontekstu, izraelski zvaničnici sve češće upoređuju Jordansku dolinu s Filadelfijskim koridorom na granici između Gaze i Egipta. Njihova logika glasi da je, kao što je nedovoljna kontrola granice Gaze ranije omogućila dotok oružja i opreme palestinskim grupama, svako smanjenje izraelskog prisustva u Jordanskoj dolini moglo pretvoriti Zapadnu obalu u koridor za krijumčarenje oružja i širenje regionalnog uticaja. Zbog toga izraelske sigurnosne elite insistiraju da, čak i u slučaju političkog rješenja s Palestincima, potpuna kontrola istočne granice mora ostati u rukama Tel Aviva.
Međutim, mnogi analitičari smatraju da ono što se danas predstavlja kao „sigurnosni zahtjevi“ u Jordanskoj dolini u praksi prevazilazi čisto odbrambenu strategiju. Trajna kontrola ove regije praktično bi odvojila Zapadnu obalu od arapskog svijeta, uništila mogućnost stvaranja palestinske države s nezavisnim granicama i otvorila put postepenoj aneksiji dodatnih palestinskih teritorija. Upravo zato Palestinci i mnoge arapske države izraelsku politiku u Jordanskoj dolini smatraju dijelom šireg projekta učvršćivanja okupacije i promjene geopolitičke stvarnosti regiona.
Osim toga, proširenje izraelske sigurnosne perspektive do jordanske granice šalje važnu poruku odnosima između Tel Aviva i Amana. Iako je Jordan jedna od rijetkih zemalja koje imaju mirovni sporazum s izraelskim režimom, svaki pokušaj Izraela da uspostavi kontrolu nad Jordanskom dolinom mogao bi izazvati nove političke i sigurnosne tenzije u Amanu, posebno imajući u vidu da značajan dio stanovništva Jordana čine osobe palestinskog porijekla, te da svaka promjena na Zapadnoj obali direktno utiče na unutrašnju dinamiku Jordana.
U konačnici, Jordanska dolina mora se posmatrati kao istočna karika nove doktrine sigurnosnih pojaseva izraelskog režima, karika koja, za razliku od Gaze, Libana i Sirije, još nije prerasla u otvoreni rat, ali strateški gledano može predstavljati najvažniji dio cijelog projekta. Ako su sjeverni i južni pojasevi osmišljeni radi stvaranja odbrambene dubine protiv vojnih prijetnji, istočni pojas nosi dvostruku težinu: pored svoje sigurnosne funkcije, on će imati odlučujuću ulogu u oblikovanju budućnosti palestinskog pitanja, sudbine Zapadne obale, pa čak i konačnih granica okupiranih teritorija. Ovo pokazuje da strategija sigurnosnih pojaseva nije samo vojni plan, već sastavni dio mnogo šire geopolitičke rekonstrukcije regiona, osmišljene da osigura trajnu prednost izraelskom režimu.
Ekskluzivno PISjournal
