Harun Nuhanović izraelski lobi
Autor je magistar međunarodnih odnosa i aktivista nevladinih organizacija. Polja istraživanja kojima se bavi su međunarodni odnosi, diplomatija, vanjska politika, Bliski Istok, izraelsko-palestinski sukob.
PISjournal – Izrael je prilikom glasanja u UN-u za uspostavu jevrejske države dobio podršku SAD-a. Međutim, sve do početka Šestodnevnog rata 1967. godine Izrael nije imao bezrezervnu podršku SAD-a. Pred početak rata izraelski zvaničnici su shvatili kako SAD-e prešutno odobrava njihove akcije koje su bile pod izgovorom da je ugrožena sigurnost Izraela.
Ovakva podrška ne bi bila moguća da nije bilo lobista koji su uticali na razvoj politike prema Izraelu. Glavne izraelske lobističke organizacije u SAD-u su Američko-izraelski odbor za javna pitanja (AIPAC), Odbor za borbu protiv klevete (ADL), Ujedinjeni kršćani za Izrael (CUFI), Konferencija predsjednika glavnih američkih jevrejskih organizacija (CoP), Američka cionistička organizacija (ZOA).
Pored organizacija značajnu ulogu u lobiju igraju novinari i profesori poput Charles Krauthammera i Bernarda Lewisa. Lobi uključuje i think-thank organizacije kao što su Jevrejski institut za nacionalnu sigurnost (JINSA), Forum Bliskog Istoka (MEF) te Wašingtonski institut za politiku Bliskog Istoka (WINEP). Značajnu ulogu u lobiju igraju i neokonzervativci koji su zauzeli značajne pozicije u američkom društvu. John Bolton, Paul Wolfowitz, David Brooks, Charles Krauthammer, Bernard Lewis i Eliot Cohen su neka imena koja pripadaju ovoj grupi neokonzervativaca sa izraženim javnim proizraelskim stavovima.
Anti-palestinski lobi
ZOA je čineći napore u uspostavi jevrejske države paralelno stvarala organizacije koje će biti od fundamentalne važnosti za uspostavu Izraela. Jedna od tih organizacija je Američko-palestinski odbor koji je 1941. godine okupio 268 kongresmena, senatora i drugih značajnih osoba iz javnog života u svoje članstvo. Lobiranjem ovog Odbora i Predstavničkog doma SAD-a vršio se pritisak na vladu Britanije da dopusti neograničenu migraciju evropskih Jevreja u Palestinu. Na kraju će ovo lobiranje završiti usvajanjem Balfourove deklaracije koja je označila početak stvaranja države Izrael.
Izraelski lobi ne djeluje samo u politici. Svojim djelovanjem obuhvata i univerzitete na kojima se ulažu žalbe protiv profesora i nastavnih planova koji nisu u skladu sa onim što izraelske studentske organizacije žele čuti. Profesori Rashi Khalidi, Edward Said i Juan Cole su se suočili sa pritiskom proizraelskih studentskih organizacija.
Bivši kongresmen Pete McCloskey, kao gostujući profesor na Standford univerzitetu, se suočio sa zahtjevom jevrejskih studenata da izmijeni perspektivu onoga što je trebao predavati. Nakon što je rukovodstvo Univerziteta shvatilo da je ovim prekršena akademska sloboda McCloskey je dobio izvinjenje. Time zahtjevi za uključivanjem pro-AIPAC stavova na predavanja nisu uvažena.
S druge strane, u Izraelu se alarm upalio kada je George W. Bush javno zagovarao uspostavu palestinske države. Uključivanje Sirije i Irana u koaliciju protiv terorizma predvođenu SAD-om je dodatno naljutilo Izrael. Također, premijer Izraela Ariel Sharon je odbio bilo kakvu saradnju i dogovor sa Yasserom Arafatom stavljajući ga u istu ravan sa Osamom bin Ladenom.
U procesu lobiranja, lobisti su odredili dvije „mete“ prema kojima trebaju djelovati. Prva meta je bio Državni sekretar Collin Powell koji nije imao simpatije prema Izraelu. U medijima je bio kritikovan od strane neokonzervativaca. Druga meta je bio predsjednik George W. Bush. Na predsjednika su pritisak vršili jevrejski lideri i evangelisti.
Otvoreno pismo Bushu su potpisali mnogi neokonzervativci kao što su William J . Bennett, Eliot Cohen, Aaron Friedberg, Reuel Marc Gerecht, Robert Kagan, Charles Krauthammer, Jeane Kirkpatrick, William Kristol, Richard Perle i Norman Podhoretz.
U pismu su opisali Izrael kao najodanijeg američkog saveznika u borbi protiv terorizma pozivajući predsjednika da izrazi potpunu podršku demokratskom Izraelu. Također su preporučili predsjedniku da SAD-e u potpunosti prekine podršku Palestinskoj samoupravi (PA). Pored neokonzervativaca, otvoreno pismo su uputili AIPAC, ADL te 89 senatora Predstavničkog doma.
AIPAC je naglasio kako predsjednik američku borbu protiv terorizma potkopava ohrabrujući i nagrađujući one koji podržavaju i štite teroriste. Lobisti su počeli da vrše pritisak na Bushovu administraciju da se dopusti IDF-u da ostane u području gdje vladaju Palestinci. Abraham Fox, predsjednik ADL-a, je uputio pismo Državnom sekretaru Collinu Powelu naglašavajući kako je problematično to što SAD-e zahtijeva povlačenje Izraela sa nedavno zauzetih područja. Fox govori kako su takvi zahtjevi u suprotnosti sa američkom politikom da Izrael ima pravo na samoodbranu.
Još jednom je potcrtao kako PA nije napravila potrebne korake da zaustavi nasilje nad Izraelom. U pismu upućenom 16. novembra, senatori savjetuju Busha da se ne sastaje sa Arafatom sve dok palestinski lider ne poduzme korake da se zaustavi nasilje protiv Izraela.
Mapa puta ili povlačenje Izraela
Da bi se konačno riješilo izraelsko-palestinsko pitanje, Bush je predlagao dvodržavno rješenje kroz prijedlog nazvan “Mapa puta za mir”. Ovim bi Palestinci dobili svoju državu koju bi mogli uređivati i voditi onako kako oni smatraju da trebaju.
Kako je Izrael sve više i više vršio atentate, tako je Bushova administracija pokušavala da ih ubijedi da prihvate predsjednikov prijedlog. Ni Condoleezza Rice, tadašnja savjetnica za nacionalnu sigurnost SAD-a nije uspjela da ubijedi Izrael kako je “Mapa puta” najispravniji put da se postigne konačno rješenje.
Kako je pritisak iz SAD-a bio jači tako su se izraelski lobisti u SAD-u više angažovali. AIPAC je sponzorisao pismo predsjedniku Bushu lobirajući da se ne pritišće Izrael u pogledu “Mape puta”. Zahtijevali su da se Palestinci u potpunosti povinuju sigurnosnim zahtjevima prije negoli Izrael bude morao praviti bilo kakve dalje korake u pogledu svoje sigurnosti. Ovo pismo je potpisalo 85 senatora i 283 predstavnika u Domu krajem maja 2002. godine. Ovakav i slični pritisci na predsjednika su urodili plodom s obzirom da se nije usvojila ni sprovela „Mapa puta“.
S druge strane, Sharon je zvanično povukao Izrael iz Gaze 2005. godine. Međutim, ovo povlačenje se ne poštuje s obzirom da i dan danas izraelske odbrambene snage (IDF) upadaju na teritoriju Gaze sprovodeći vojne operacije.
Pritisci na predsjednika Busha i njegovu administraciju su urodili plodom. Na kraju Izrael je dobio šta je tražio pokazujući kako njihov lobi daje rezultate. Sve ovo ne bi bilo moguće da nemaju i finansijsku podršku koja im omogućava lakše djelovanje. Lobističko djelovanje nije samo u političkom smislu. Svoje kampanje sprovode i na univerzitetima, medijima i drugim mjestima i platformama od značaja. Na taj način dolaze do šire grupe ljudi koja na kraju usvaja ono što oni predstave.
U narednom dijelu ćemo vidjeti kako je i zašto Izrael lobirao za intervenciju u Iraku 2003.
Ekskluzivno PISjournal
