PISjournalMasakre nad palestinskim izbjeglicama u Bejrutu, koje je Generalna skupština UN-a opisala kao “činove genocida”, počinile su libanske krajnje desničarske milicije u dogovoru s izraelskom vojskom od 16. do 18. septembra 1982. godine. masakr

General Ariel Sharon, ministar odbrane i zapovjednik operacije, koji će na kraju postati premijer Izraela (između 2001. i 2005), bio je odgovoran za nadzor nad izbjegličkim kampovima.

Bilo je to u kontekstu potresnog libanskog građanskog rata (1975-1990), koji je zemlju s nesigurnim institucionalnim strukturama i konfesionalnim ravnotežama gurnuo u pravo iskušenje, kad je izraelska država odlučila intervenirati kako bi izvršila puč.

Godine 1970. Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) smjestila se u Bejrutu i, s juga izvršila neke napade na izraelski teritorij dok je Izrael bombardirao to područje. Međutim, godinama prije izraelske invazije, obje su strane potpisale primirje koje je Izraelu omogućilo jednu od najstabilnijih situacija u posljednjem desetljeću, budući da je PLO poštovao prekid vatre, kako tvrdi historičar Benny Morris.

Riječima renomiranog izraelskog istraživača: “(Ariel) Sharon i (Menahem) Begin imali su jedan cilj (…): uništenje PLO-a i njegovo protjerivanje iz Libana. Mislili su da će Izrael, nakon što je organizacija slomljena, imati puno slobodnije ruke u određivanju budućnosti Zapadne obale i pojasa Gaze” (palestinske teritorije nezakonito okupirane od juna 1967).

Tako je Beginova vlada u junu 1982. godine iskoristila napad na izraelskog ambasadora u Ujedinjenom Kraljevstvu kao povod za invaziju, unatoč činjenici da ga je počinila grupa koja je bila u sukobu sa PLO-a i da je ova organizacija osudila pokušaj atentata. Na taj je način Izrael opravdao prekid primirja započinjanjem invazije na Liban u punom kapacitetu. Generali su cinično operaciju nazvali Mir za Galileju.

Izraelski cilj bio je, kako je to rekao Morris, “uništiti PLO” i istovremeno ga oslabiti na okupiranim područjima, gdje je bio sve popularniji. Po prvi put invazija je izazvala protivljenje izraelskog društva, pojavom, primjerice, Odbora protiv rata u Libanu, koji je u prvim demonstracijama okupio oko 20.000 ljudi, a danima poslije, s Paz Nowom, okupljao je oko 100 000 ljudi protiv rata.

Ovaj unutrašnji pritisak i američko posredovanje doveli su do prekida vatre 21. augusta 1982. godine. Sporazum je također omogućio evakuaciju pripadnika palestinskih milicija pod nadzorom zapadnih sila i garantovao sigurnost izbjeglica i civila koji žive u izbjegličkim kampovima.

Međutim, mnogi, uključujući Yasera Arafata i libanskog premijera Shafika al-Wazzana, upozorili su na opasnost za civile ako budu napušteni, prenoseći međunarodnoj zajednici strah i zabrinutost izbjeglica pred mogućim upadom Izraelaca te libanskih falangističkih milicija, što se i dogodilo nekoliko dana kasnije, kada su međunarodni posmatrači napustili grad.

Načelnik Glavnog štaba Raphael Eitan naredio je izraelskim trupama da ostanu istočno od Bejruta i potaknuo libansku kršćansku falangu da uđe u palestinske izbjegličke kampove kako bi ih “očistili” od gerilaca koji su navodno mogli biti skriveni u njima.

Tako su od poslijepodneva 16. septembra 1982. do jutra 18. septembra milicije, pod zaštitom vrhovnog zapovjedništva izraelske vojske, počinile krvavi pokolj u izbjegličkim logorima Sabra i Chatila.

Pogubljeno je između 800 (prema podacima izraelskih tajnih službi i istrazi BBC-a) i 3.500 izbjeglica (podaci libanskog Crvenog križa, izvještaj palestinske nevladine organizacije PCR i istraživanje izraelskog novinara lista Le Monde Diplomatique Amnona Kapeliouka). Ubijeni su hladnokrvno a mnogi od njih su mučeni. Ubijani su svi redom, punoljetni, žene, mladići i djevojke. Horor su detaljno dokumentirali i objavili međunarodni novinari i brojne organizacije.

Unatoč utvrđivanju odgovornosti, direktne ili indirektne, svih dokaza pronađenih u različitim istragama (novinarskim, akademskim ili pravosudnim) i zaključku da je taj masakr bio čin genocida, odgovorni su ostali nekažnjeni. Čak i uprkos zaključcima interne izraelske komisije (Kahanova komisija), koja je priznala odgovornost izraelske vojske, doduše indirektno.

Ni godinu dana poslije, kada je te istrage i stotine svjedočanstava potvrdilo novo povjerenstvo na čelu s nobelovcem za mir Seánom MacBrideom, tadašnjim pomoćnikom generalnog sekretara UN-a i predsjednikom Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, međunarodna zajednica nije djelovala protiv Izraela. Ni jednostrano ni kolektivno. Ni Vijeće sigurnosti UN-a, uz zaštitni veto SAD-a, ni Evropska zajednica, pa čak ni Arapska liga, nisu digli glas.

Izvor