PISjournal – Dok predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan njeguje svoje neoosmanske snove o liderstvu, uključujući i mogućnost da predvodi molitvu u Emevijskoj džamiji u Damasku, izraelski režim je taj san pretvorio u zbrkanu noćnu moru, poremetivši turske kalkulacije za novu Siriju.
Rivalstvo između Turske i izraelskog režima, koje je godinama trajalo oko Palestine, od pada Bašara al-Asada u decembru 2024. godine proširilo se i na Siriju. Kada su naoružane milicije preuzele vlast u Damasku, sporovi Ankare i Tel Aviva oko budućnosti Sirije, regionalnog utjecaja i uloge turske vojske podignuti su na novi nivo. Stoga izraelski napad na sirijsku vojnu bazu Abu al-Duhur treba posmatrati kao najnoviji razvoj u ovom sukobu.
Prema izvještajima, najmanje osam udara pogodilo je pistu i objekte baze, oštetivši ključnu infrastrukturu. Ono što ovaj događaj čini mogućom prekretnicom u novoj jednačini moći u Siriji jeste tvrdnja Tel Aviva da su turske snage bile prisutne i zauzimale položaje tamo. Sirijski ministar vanjskih poslova priznao je da su turski vojni zvaničnici posjetili bazu nekoliko dana prije napada, ali je insistirao na tome da ta posjeta nije značila uspostavljanje stalne turske baze u Abu al-Duhuru. Baza je, kako je rekao, i dalje pod sirijskim suverenitetom i ne postoji plan za stalno raspoređivanje turskih snaga.
Sirijski zvaničnici rekli su da je turski tehnički tim, koji je bio tamo radi popravke piste i kontrolnog tornja, bio na licu mjesta kada su udari izvedeni te da nije bilo prisutnog vojnog osoblja.
Ipak, ured premijera izraelskog režima, obrazlažući napad, optužio je Siriju da je, iako su Tel Aviv i Damask postigli dogovor o očuvanju postojećeg sigurnosnog aranžmana, bila na pragu njegovog kršenja planirajući da turskim snagama omogući uspostavljanje prisustva u zračnoj bazi u blizini Halepa. Taj režim je, kako je navedeno, više puta upozoravao Siriju da bi takav potez ugrozio njegovu sigurnost, ali je Sirija odlučila ignorisati ta upozorenja.
“Izrael neće tolerisati nikakvu prijetnju svojoj sigurnosti i pozdravio bi povratak na status quo”, saopćio je Netanyahuov ured.
Ministar odbrane Israel Katz otišao je i dalje, direktno se obratvši Recepu Tayyipu Erdoganu oštrim upozorenjem, rekavši: “Ne uvlačite Tursku u opasne avanture u Siriji i ne iskušavajte odlučnost Izraela da se brani.”
Turska je reagovala oštro intoniranim saopćenjem, navodeći da izraelski režim, napadajući sirijsku infrastrukturu i vojne kapacitete, zapravo krši suverenitet i teritorijalni integritet te zemlje. Erdoganov ured za medije opisao je Netanyahuove tvrdnje o turskom prisustvu u Siriji kao “neosnovane”, dodajući da te izjave spadaju u Netanyahuovu ekspanzionističku i destabilizirajuću politiku, posebno uoči izraelskih parlamentarnih izbora. Ankara je dalje istakla da će se saradnja sa sirijskom vladom radi mira, blagostanja i stabilnosti u toj arapskoj zemlji nastaviti.
Turski zvaničnici rekli su da Izrael nije koristio direktni komunikacijski kanal uspostavljen prošle godine između dvije zemlje radi sprečavanja vojnih incidenata, propust koji povećava rizik od eskalacije. Odvojeno od toga, Thomas Barrack, američki izaslanik za Tursku i Siriju, rekao je jednom izraelskom mediju da udari nose “stvarnu opasnost od brze eskalacije u direktni vojni sukob između Izraela i Turske, kao i Sirije”.
Vrijedi napomenuti da Turska, jedan od glavnih podržavalaca vladajućih naoružanih sirijskih frakcija, manevrira kako bi izvukla maksimalnu korist iz nove dinamike u zemlji i proširila svoje političko i vojno uporište u Siriji.
Strateški značaj Abu al-Duhura
Da bi se shvatio značaj najnovijeg izraelskog napada, prvo se mora pogledati geografija i strateška važnost Abu al-Duhura. Baza se nalazi istočno od provincije Idlib, otprilike 45 kilometara južno od Halepa, u sjevernoj Siriji, blizu turske granice.
Tokom građanskog rata u Siriji, Abu al-Duhur je bio glavno vojno čvorište, ali su ga teške borbe ostavile teško oštećenim i godinama van funkcije. Sada je njegova obnova dobila novu hitnost. Ta lokacija znači da oživljavanje baze nije samo građevinski projekt, već dio šireg nastojanja nove sirijske vlade da obnovi svoje vojne kapacitete.
Baza se također nalazi u blizini glavnih ruta za premještanje trupa i opreme između istočne i zapadne Sirije, što je čini potencijalnom ključnom tačkom za kontrolu i podršku vojnim operacijama širom velikog dijela sjevera.
Njen položaj u plodnoj ravnici Idliba dodaje još jedan sloj značaja: područje je važno za nadzor transportnih koridora i sigurnosne dinamike. Dok se regionalne sile nadmeću za veći utjecaj u Siriji, obnova i ponovno aktiviranje ove baze mogli bi preoblikovati vojnu i sigurnosnu ravnotežu na sjeveru zemlje.
Zašto je Tel Aviv zabrinut?
Razlog zabrinutosti izraelskog režima zbog mogućeg turskog vojnog prisustva u Siriji treba tražiti u promjenjivoj sirijskoj dinamici.
Ankara je postala vodeći podržavalac Sirije nakon Asada i, pored učešća u obnovi razorene infrastrukture, pojačala je svoju sigurnosnu i vojnu saradnju s Damaskom.
U augustu prošle godine ministri odbrane dvije susjedne zemlje potpisali su sporazum o vojnoj obuci i konsultacijama, prema kojem će Turska novoosnovanoj sirijskoj vojsci pružiti vojnu opremu, sisteme naoružanja, logističku podršku, obuku, kao i prijenos stručnosti i iskustva.
Turska vojna saradnja u bazi poput Abu al-Duhura mogla bi podići utjecaj Ankare iz političke sfere u operativnu i sigurnosnu sferu. Takvo prisustvo također bi Turskoj dalo jaču vezu sa sjevernom Sirijom i veći utjecaj u oblikovanju nove sirijske vojske.
Stoga, iz perspektive Izraela, Abu al-Duhur nije samo pista, već dio šireg nadmetanja oko toga ko će oblikovati budućnost Sirije. Ako Turska uspije izgraditi mrežu vojne, obučne i logističke saradnje unutar Sirije, utjecaj Ankare bi se iz političkog uporišta pretvorio u trajno sigurnosno prisustvo. To bi, prema mišljenju Tel Aviva, moglo ograničiti vojnu slobodu djelovanja koju je nastojao očuvati u Siriji.
Za Izraelce, dakle, problem nije nekoliko savjetnika ili vojna delegacija. Dublji strah je da se Turska postepeno pozicionira kao dominantna vojna sila u Siriji, postavljajući dugoročnu infrastrukturu za svoje prisustvo. Sve se to dešava dok je Netanyahuova tvrda vlada posljednjih godina nastojala oslabiti vojne kapacitete Sirije i Libana i pojačati sigurnost oko okupiranih teritorija. U tom kontekstu, svaka obnova sirijske vojne infrastrukture i svako jačanje sirijskih odbrambenih sposobnosti izraelskim liderima izgleda kao direktna i ozbiljna prijetnja.
Poruka napada Erdoganu i al-Sharaai
Politička težina ovog napada postaje još veća kada se posmatra zajedno s Erdoganovim paralelnim nastojanjem da produbi veze s Damaskom. Erdogan je nedavno najavio namjeru da do kraja ove godine otputuje u Damask, što bi, ako se ostvari, bila njegova prva posjeta od pada al-Asada.
Posmatran iz te perspektive, napad na Abu al-Duhur izgleda kao mnogo više od ograničene zračne operacije. Prema mišljenju turskih posmatrača, izraelski režim je napadom na lokaciju na kojoj se govorilo o većem turskom angažmanu zapravo poslao Erdoganu poruku da će svaki pokušaj proširenja turskog vojnog prisustva u Siriji naići na otpor i da mu Tel Aviv neće dozvoliti da se previše udobno učvrsti na sirijskom tlu.
Istovremeno, napad je nosio nedvosmislenu poruku novoj sirijskoj vladi pod vodstvom Ahmeda al-Sharaae: Damask se ne može oslanjati isključivo na tursku podršku u obnovi svoje vojske i vojne infrastrukture. Iz perspektive Tel Aviva, svaka promjena u vojnoj ravnoteži Sirije bit će pod lupom, a Izrael je zapravo upozorio Damask da približavanje Ankari i prihvatanje turske vojne pomoći neće odvratiti izraelsko djelovanje.
Tel Aviv ne želi da se Sirija nakon Asada iz oslabljene države pretvori u zemlju s obnovljenom vojskom koju podržava regionalna sila poput Turske. Neki analitičari stoga napad na Abu al-Duhur vide kao preventivno upozorenje vladi al-Sharaae da Izrael namjerava nametnuti vlastita sigurnosna pravila Damasku prije nego što nova sirijska vojska stekne stvarnu snagu i prije nego što Turska produbi svoju ulogu u njenom organiziranju.
Takvo tumačenje dobija dodatnu težinu zbog činjenice da su samo nekoliko dana prije napada, 14. augusta, šef Mossada i sirijski ministar vanjskih poslova vodili telefonski razgovor o turskom vojnom prisustvu u Siriji. Izvori Reutersa opisali su taj razgovor kao jedan od kontakata na najvišem nivou između Tel Aviva i novog sirijskog rukovodstva.
Pakt iz Mekke i promjena regionalnih jednačina
Napad na Abu al-Duhur ne može se razumjeti izolovano od širih tektonskih promjena širom Zapadne Azije. Posljednjih mjeseci Turska radi na proširenju svoje sigurnosne saradnje s regionalnim državama, a potpisivanje odbrambenog pakta sa Saudijskom Arabijom i Pakistanom, nazvanog “Pakt iz Mekke”, predstavlja jedan od najjasnijih znakova da se oblikuju novi sigurnosni aranžmani.
Ako se taj trend nastavi, Turska bi se mogla pozicionirati uz Saudijsku Arabiju i Pakistan kao jedan od temelja nove regionalne sigurnosne arhitekture. Iako formalno nije predstavljen kao savez protiv Izraela, taj nastajući okvir bi, iz perspektive Tel Aviva, mogao postati faktor koji mijenja pravila igre i koji bi na kraju mogao dodatno ograničiti prostor Izraela za djelovanje.
Dvojica turskih posmatrača bliskih vladi rekla su za Middle East Eye da je “Pakt iz Mekke s Pakistanom i Saudijskom Arabijom, koji je Izrael predstavio kao novu sunitsku osovinu, doveo Netanyahua u težak položaj uoči izbora. Jer osnovna poruka Izraela je da Tel Aviv ne mari za novu sigurnosnu arhitekturu koju Turska gradi; nastavit će napadati kad god i gdje god želi.”
Stoga se čini da tursko-izraelsko rivalstvo u Siriji izlazi iz okvira političkih neslaganja i prelazi u potpuni sigurnosni sukob, pri čemu svaka strana slijedi suštinski različite ciljeve. Turska želi stabilnu, ujedinjenu Siriju sa snažnom centralnom vladom koja uz podršku Ankare može obnoviti svoje vojne i sigurnosne strukture. Izrael, nasuprot tome, želi osigurati da taj proces ne proizvede novu vojnu silu na njegovom pragu.
Iz te perspektive, izraelski napad mogao bi se pokazati kao prekretnica. Napadom na bazu Izrael je signalizirao da čak i samu mogućnost turskog vojnog prisustva u Siriji shvata krajnje ozbiljno. A Turska je, osuđujući napad i obećavajući da će nastaviti podržavati Damask, signalizirala da nema namjeru uzmaknuti.
Ako se ovaj trend nastavi uz pojačanu tursko-sirijsku vojnu saradnju, učvršćivanje vlasti nove sirijske vlade i uspon novog sigurnosnog bloka u regiji, Sirija bi u godinama koje dolaze mogla postati glavno poprište nadmetanja između Turske i Izraela.
Ekskluzivno PISjournal
