PISjournal – Više od pola stoljeća Washington je igrao svoju ulogu u pažljivo režiranom prešućivanju: izraelsko nuklearno oružje nikada nije smjelo biti službeno imenovano. Dana 4. maja postalo je očigledno da je tome došao kraj.
Grupa od 30 demokrata iz Predstavničkog doma, predvođena kongresmenom Joaquinom Castrom, poslala je državnom sekretaru Marcu Rubiu pismo koje čini ono što se nijedna kongresna frakcija ranije nije usudila.
Traži od Trumpove administracije da javno prizna izraelski neprijavljeni nuklearni arsenal i dostavi detaljan prikaz bojevih glava, proizvodnje plutonija u Dimoni, sistema za lansiranje i crvenih linija koje bi mogle pokrenuti njihovu upotrebu. Zastupnici su Rubiju dali rok do 18. maja.
Kraj političkog tabua
Avner Cohen, koji je decenijama dokumentovao izraelsku nuklearnu historiju, jasno je uočio promjenu. „Ovo je nešto što se ljudi ranije nisu usuđivali uraditi“, rekao je za Washington Post, tiho priznajući da stara pravila prešućivanja više ne važe.
Govorio je o šutnji koja traje duže nego što je većina Amerikanaca živa – šutnji formalizovanoj u septembru 1969. kada su Richard Nixon i Golda Meir sklopili zloglasni sporazum: Izrael neće testirati, objaviti niti prijetiti svojim arsenalom, a zauzvrat će ga SAD štititi od međunarodne kontrole.
Svaki predsjednik nakon toga, demokrata ili republikanac, održavao je taj monstruozni aranžman privatnim pismima, tajnim obećanjima i javnim lažima.
Politički trenutak do usijanja doveli su prizori genocidnog razaranja Gaze i centralna uloga Izraela u dvjema ilegalnim kampanjama agresije protiv Irana zajedno sa SAD-om.
Pismo dolazi u političkom ambijentu koji bi prije samo pet godina bio nezamisliv.
Prema istraživanju Pew Researcha, 80 posto demokrata danas ima negativno mišljenje o Izraelu – gotovo dvostruko više nego 2022. Prošlog mjeseca 40 demokratskih senatora glasalo je za blokiranje transfera oružja Tel Avivu, čin prkosa koji bi raniji sazivi Kongresa smatrali političkim samoubistvom.
Castro je sažeo apsurd koji je konačno srušio branu: „Mi, u punom smislu riječi, vodimo ovaj rat rame uz rame sa državom čiji potencijalni nuklearni program američka vlada službeno odbija priznati.“
Kada je u martu zatražio od najvišeg zvaničnika Stejt departmenta za kontrolu naoružanja da opiše izraelske nuklearne kapacitete, Thomas DiNanno je odgovorio ponavljanjem „zombi mantre“ koja traje već pola stoljeća: „Ne mogu komentarisati to konkretno pitanje.“
Zastupnici sada traže odgovore jer fikcija više nije održiva, a cijena njenog održavanja mjeri se masovnim grobnicama.
Duh JFK-a
Možda prvi put otkako je John F. Kennedy postavio to pitanje – i možda zbog toga platio životom – neki ljudi u Washingtonu ponovo glasno pitaju: šta tačno SAD štite i u čiju korist?
Kennedy je insistirao na inspekcijama u Dimoni i upozoravao Davida Ben-Guriona da američka podrška zavisi od nuklearne transparentnosti.
Mnogi istraživači vjeruju da je upravo njegovo odbijanje da prihvati izraelski tajni program, dokumentovano u hitnim pismima Ben-Gurionu, bio ključni razlog zbog kojeg je postao meta.
Ta sumnja dodatno je ojačana naglim zaokretom politike Lyndona B. Johnsona nakon John F. Kennedyja i njegovim navodnim naređenjem CIA-i da „zakopa“ cijelu stvar – potezom koji je praktično uspostavio šutnju koju Washington održava već desetljećima.
Šef kontraobavještajne službe CIA-e James Jesus Angleton, koji je služio kao tajni posrednik između Mossada i Shin Beta, imao je ključnu ulogu u prikrivanju nuklearnog programa u Dimoni, a kasnije je, prema navodima, počinio krivokletstvo i opstruirao istragu o atentatu na Kennedyja.
A to je bio Jack Ruby, rođen kao Jacob Rubinstein, gangster koji je navodno imao veze s cionističkom paravojnom organizacijom Irgun i koji je, prema tvrdnjama, rekao svom rabinu da je to „učinio za jevrejski narod“, te je ušutkao Lee Harvey Oswalda, kojeg su mnogi smatrali „žrtvenim jarcem“, prije nego što je mogao svjedočiti.
Izgrađeno i skriveno uz pomoć Zapada
Izrael nije došao do bombe zahvaljujući genijalnosti ili očaju. Nuklearno oružje mu je bilo darovano.
Godine 1957. Francuska je tajno pristala da isporuči nuklearni reaktor, uranij i podzemno postrojenje za preradu plutonija u Dimoni, u pustinji Negev, sve pod apsurdnim izgovorom „miroljubive svrhe“.
Kada su američki inspektori stigli, dočekali su ih lažni zidovi, skriveni liftovi i složena kamuflaža.
Velika istraga lista Haaretz iz 2026. otkrila je da je Zapadna Njemačka tajno finansirala glavninu projekta Dimona, preusmjeravajući gotovo dvije milijarde maraka kroz tajne zajmove koji su kasnije pretvoreni u bespovratna sredstva.
Norveška je isporučila 20 metričkih tona teške vode. Britanija je doprinijela litijem-6 za termonuklearne bojeve glave. Washington je pružio sisteme za navođenje bombardera i drugu pomoć.
Kasnije je Berlin isporučio podmornice klase Dolphin sposobne za lansiranje nuklearnih krstarećih projektila iz bilo kojeg okeana. Zajedno, ovaj konzorcij stvorio je jedinu nuklearnu silu na Bliskom istoku dok je drugima držao lekcije o neširenju nuklearnog oružja.
Stockholm International Peace Research Institute trenutno procjenjuje izraelski arsenal na oko 90 bojevih glava, uz dovoljno fisibilnog materijala za još 200. Nuclear Threat Initiative procjenjuje da izraelske rezerve plutonija, između 750 i 1110 kilograma, mogu proizvesti do 277 nuklearnih oružja.
Izrael sada posjeduje punu nuklearnu trijadu: kopnene interkontinentalne rakete Jericho III, nuklearno sposobne avione i njemačke podmornice koje Tel Avivu daju mogućnost uzvratnog udara iz bilo kojeg dijela svijeta. Reaktor Dimona navodno prolazi kroz aktivnu modernizaciju.
Samsonova opcija
Tu aranžman pokazuje svoju pravu psihopatologiju. Istraživački novinar Seymour Hersh u knjizi The Samson Option iz 1991. opisao je izraelsku nuklearnu doktrinu.
Naziv potiče od ličnosti iz Biblije, Samsona koji je srušio filistejski hram i ubio i sebe i neprijatelje.
U izraelskoj vojnoj strategiji tzv. Samsonova doktrina znači da će, ako Izrael procijeni da se suočava s egzistencijalnim uništenjem, lansirati svo svoje nuklearno oružje bez obzira na globalne posljedice. To je prijetnja spaljivanjem čitave regije i držanjem svijeta kao taoca opstanka jednog režima.
Hersh je pratio kako su američke administracije, počevši od Dwight D. Eisenhowera, praktikovale politiku „namjernog neznanja“, aktivno potiskujući obavještajne podatke o izraelskom nuklearnom napretku.
Također je opisao slučaj Jonathana Pollarda, bivšeg analitičara američke mornarice osuđenog za špijunažu u korist Izraela, koji danas živi u Izraelu i podržava etničko čišćenje Palestinaca.
Hersh je tvrdio i da je premijer Yitzhak Shamir dio ukradenih američkih obavještajnih podataka proslijedio Sovjetskom Savezu.
Cijenu iskrenosti pokazao je slučaj Mordechai Vanunu, tehničara iz Dimone koji je 1986. londonskom Sunday Timesu dao fotografije i svjedočenje o programu. Mossad ga je namamio u Rim preko agentice, drogirao, oteo i prebacio nazad u Izrael, gdje je osuđen na 18 godina zatvora, od čega je 11 proveo u samici. Zapadni „branitelji ljudskih prava“ uglavnom su šutjeli.
Maska pada
Pretvaranje o „nuklearnoj dvosmislenosti“ urušilo se iznutra 5. novembra 2023., manje od mjesec nakon Operacije Al-Aqsa Flood, kada je izraelski ministar baštine Amichay Eliyahu za radio Kol Barama izjavio da je bacanje nuklearne bombe na Gazu „jedna od opcija“.
Kada su ga pitali da li misli na atomski napad „da pobije sve“, rekao je da je i to „na stolu“.
Netanyahujev ured ga je suspendovao, ali ne i smijenio. Arapska liga saopštila je da je Eliyahu time potvrdio izraelsko posjedovanje nuklearnog oružja i razotkrio „odvratan rasistički pogled Izraelaca prema palestinskom narodu“.
Saudijska Arabija osudila je činjenicu da nije smijenjen, nazivajući to „vrhuncem prezira prema svim ljudskim, moralnim, vjerskim i pravnim standardima“.
Maska je pala, a iza nje se nalazila genocidna logika koju je Zapad decenijama pomagao skrivati.
Gigantsko licemjerje
Dvostruki standard predstavlja spomenik zapadnoj korupciji. Više od 20 godina iranski civilni nuklearni program izložen je sankcijama, sabotažama, sumnjivim inspekcijama IAEA-e i ilegalnim napadima.
Iran je ostao potpisnik Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja. Vođa Islamske revolucije izdao je vjerski dekret kojim zabranjuje nuklearno oružje. Američke obavještajne agencije godinama procjenjuju da Teheran ne razvija bombu. Ipak, iranski program ostaje izgovor za krize i ratno huškanje.
Izrael, nasuprot tome, spada među samo pet država koje odbijaju potpisati NPT. Kada se postavi pitanje izraelskog arsenala, IAEA samo sliježe ramenima.
U junu 2025. generalni direktor IAEA-e Rafael Grossi predstavio je rezoluciju o Iranu. U roku od 24 sata izraelski avioni bombardovali su nuklearna postrojenja u Natanzu, Isfahanu i Fordowu, pozivajući se upravo na rezoluciju IAEA-e kao opravdanje.
U aprilu 2026. Generalna skupština UN-a glasala je 149 prema 6 za zahtjev da Izrael odustane od nuklearnog oružja i pridruži se NPT-u. Samo SAD, Izrael i četiri male pacifičke ostrvske države glasale su protiv.
Rezolucija 487 Vijeća sigurnosti UN-a, usvojena 1981. nakon što je Izrael bombardovao irački reaktor Osirak, više od četiri decenije poziva Izrael da svoja nuklearna postrojenja stavi pod nadzor IAEA-e. Izrael je to ignorisao bez ikakvih posljedica.
