PISjournal – U vrijeme kada su stabilnost i suverenitet postali gotovo egzistencijalna
pitanja za zemlje Zapadne Azije, Amos Yadlin, penzionisani izraelski general,
objavio je članak o “postiranskom Bliskom istoku”.
Tekst članka, objavljen u časopisu Foreign Affairs, savršeno oslikava vrstu političke
arogancije maskirane u akademsku analizu. Daleko od toga da Yadlinova analiza
nudi mapu puta ka miru, štaviše, članak bivšeg izraelskog generala više liči na
posmrtnicu za regionalnu autonomiju.
Amos Yadlin, penzionisani general izraelskog ratnog zrakoplovstva i bivši šef vojne obavještajne službe, školski je primjer onoga što naučnica Sahar Ghumkor naziva “vojnikom koji je postao naučnik”, dakle, bivša vojna ličnost koja svoj mentalitet s bojnog polja unosi u političke ili intelektualne prostore, čuvajući epistemologiju ukorijenjenu u sukobu. Ovaj redukcionistički pogled na svijet – tipičan za vojni aparat koji održava okupacijski režim – duboko oblikuje Yadlinovo tumačenje regije, posebno kada je u pitanju Iran, koji on prikazuje kao apsolutnog i nepomirljivog neprijatelja.
Ali, problem ide dalje od pogrešne analize. Njegov svjetonazor kristalizira mentalitet opsjednut sigurnošću koji pripada državi čija vanjska politika počiva na dominaciji i oduzimanju imovine i korištenju termina samoodbrana kad god zatreba da se opravda neki zločin. U tom okviru, regija se ne posmatra kao prostor naseljen ljudima s legitimnim pravima, već kao šahovska ploča za igre moći, gdje se izraelska hegemonija uzima zdravo za gotovo i svaki akter koji je osporava mora biti neutraliziran.
Strah od suvereniteta
Centralna osa Yadlinovog diskursa je, iako nikada eksplicitno navedena,negacija regionalnog suvereniteta. Njegov prijedlog za “novi poredak naBliskom istoku” ne cilja na kolektivnu stabilnost, već na strateški redizajn koji privileguje izraelske i zapadne interese – posebno interese Sjedinjenih Država. Unutar ove sheme nema mjesta za smisleno priznavanje prava regionalnih naroda i država da ostvaruju suverenitet ili brane svoj teritorijalni integritet od vanjskog uplitanja.
Izrael, kroz svoj službeni narativ i vojne akcije, predstavlja se kao glavni akter u sistematskoj delegitimizaciji suvereniteta zemalja poput Sirije i Libana. Ovu delegitimizaciju održava propaganda, doktrina preventivnog rata i ponavljajuća praksa jednostranih intervencija. Ono što se predstavlja kao odbrambena nužda zapravo je politika regionalne destabilizacije usmjerena na
jačanje izraelske strateške kontrole.
Yadlin ignoriše činjenicu da za milione ljudi u regiji suverenitet nije apstraktan koncept, već pitanje opstanka i dostojanstva. U kontekstima obilježenim sankcijama, blokadama i vojnim kampanjama, pravo na određivanje vlastite sudbine dobija ogromnu političku i emocionalnu vrijednost. Pa ipak, njegov članak polazi od pretpostavke da narodi Zapadne Azije pasivno prihvataju definiciju „sigurnosti“ koju nameću Tel Aviv ili Washington – ideju koja nije samo nepravedna, već i fundamentalno destabilizirajuća.
Izrael kao regionalni agent za rušenje
Pojam “postiranskog Bliskog istoka” ne signalizira nikakvo stvarno rješavanje sukoba. Umjesto toga, podrazumijeva produbljivanje dugogodišnje izraelske strategije uništenja. Yadlin ne pokušava sakriti svoj entuzijazam za vojne kampanje i tajne operacije koje, prema njegovim riječima, stvaraju “prilike” za proširenje izraelske projekcije u cijeloj regiji. Ali ove akcije, daleko od toga da podstiču mir, direktno potkopavaju suverenitet država poput Irana, Sirije, Libana i Palestine.
Tokom posljednjih decenija, Izrael je bombardovao civilnu i vojnu infrastrukturu, nametao blokade – posebno u Gazi, gdje je poginulo više od 56.000 ljudi – i provodio sistematsku politiku teritorijalne okupacije. Ove prakse, opravdane pod krinkom “sigurnosti”, samo su učvrstile pejzaž fragmentacije i hroničnog nasilja.
Čak su i izraelski bliski partneri – poput Egipta ili nekih država Perzijskog zaljeva – počeli izražavati sve veće nepovjerenje prema Izraelu koji djeluje izvan bilo kakvog značajnijeg međunarodnog nadzora. Ova sve veća izolacija je uveliko posljedica izraelskog odbijanja da prizna temeljno pravo koje je neophodno za svaki mirovni proces: legitimni suverenitet palestinskog naroda i njegovih regionalnih susjeda.
Iran na braniku suvereniteta od agresije
Suprotno ovoj logici rušenja, Iran stoji kao akter koji je decenijama isticao svoje pravo na suverenu odbranu. Njegova regionalna politika ne može se razumjeti izvan konteksta stalnih napora destabilizacije s kojima se suočava: sankcija, sabotaža, tajnih operacija, pa čak i pokušaja “promjene režima” koji imaju podršku izvana.
Yadlin prikazuje Iran kao destabilizirajuću silu, ali ovo tumačenje briše fundamentalni kontekst: Iran je bio primoran da razvija saveze i odbrambene sposobnosti kao odgovor na stvarne, stalne prijetnje. Izgradnja strateške ravnoteže suočena s izraelskim i američkim pritiskom je, u tom smislu, čin legitimne samoodbrane, a ne ekspanzionističke agresije.
I u svom političkom diskursu i diplomatskim inicijativama, Iran je dosljedno naglašavao potrebu poštovanja suvereniteta svih država kao nepregovarajućeg temelja za regionalni suživot. Njegova vizija, daleko od težnje za hegemonijom, ukazuje na rekonfiguraciju regionalnog poretka zasnovanu na međusobnom poštovanju i samoopredjeljenju.
Lažno obećanje stabilnosti
Izraelski diskurs, kako ga utjelovljuje Yadlin, insistira na tome da regionalna stabilnost zavisi od neutralizacije Irana. Ali ponuđena “stabilnost” je samo nametnuti “mir”, izgrađen na trajnoj asimetriji, strukturalnom strahu i vojnoj kontroli. U ovom okviru, sukob je naturalizovan, a okupacija je predstavljena kao neophodna odbrambena mjera.
Znakovito je da Yadlinov članak ne spominje prekid vatre. Ovo izostavljanje nije urednički propust – to je politička izjava. To signalizira da beskrajni rat ostaje preferirani okvir i da jednostrana sila i dalje ostaje glavni instrument izraelske vanjske politike.
Istovremeno, ovo poricanje prikriva dublju zabrinutost: postepeno razbijanje mita o vojnoj neranjivosti Izraela. Nedavni sukobi s Iranom i drugim regionalnim akterima otkrili su granice izraelske vojne moći. Narativ o apsolutnoj nadmoći, koji je decenijama podupirao izraelsku stratešku agresiju, počinje da puca. Odbacivanje ideje o prekidu vatre ujedno je i odbijanje
suočavanja s neugodnom istinom: vječni rat više ne garantuje hegemoniju.
Suverenitet kao temelj mira
Zapadna Azija se neće kretati ka trajnom miru sve dok prevladavaju narativi koji negiraju suverenitet njenih naroda i dok sila ostaje dominantno sredstvo nametanja. Svaka ozbiljna strateška analiza budućnosti regije mora početi s osnovnim principom: priznavanjem prava svih aktera na samoopredjeljenje – bez izuzetaka ili hijerarhija.
Put do istinske stabilnosti ne leži u isključivanju ili fragmentaciji, već u obnavljanju suvereniteta, odbrani teritorijalnog integriteta i promociji inkluzivnog dijaloga koji daje glas onima koji su historijski ušutkani.
U ovom kontekstu, Iran i njegovi saveznici igraju centralnu ulogu braneći regionalni model zasnovan na autonomiji i koegzistenciji, a ne na pokornosti ili vanjskoj intervenciji. Tek kada se suverenitet prestane smatrati prijetnjom i počne se prepoznavati kao zajedničko pravo, ciklus nasilja će se početi zatvarati i pojavit će se stvarna mogućnost pravednog i trajnog mira.
