PISjournal – Ako se ono što su SAD doživjele u proteklih 20 godina – “rat protiv terorizma”, ratovi u Iraku i Afganistanu, finansijska kriza 2008. godine, pobjeda Donalda Trumpa, pandemija Covid 19, napad na Kapitol i na kraju, ponižavajuće povlačenje iz Kabula osjeća kao deja vu, to je zbog toga što to i jeste tako. Izuzetnost Amerike bit će na kraju njen sunovrat
Marco Carnelos
Pad Kabula u ruke Talibana vraća nas u Sajgon i 1970-te, još jednu tešku deceniju za SAD.
Tada, kao i sada SAD su polarizirane široko rasprostranjenim protestima i ponižene su nakon Vijetnamskog rata, dok su evropski i azijski saveznici Amerike bili zbunjeni njenim ponašanjem. Američka unilateralna odluka da ukloni dolar iz zlatnog standarda uveliko je poremetila svjetski finansijski sistem.
Skandal Watergate doveo je do naglog pada tzv. imperijalističkog predsjedavanja Richarda Nixona. Dva naftna šoka, početkom i krajem decenije – djelomično pripisana američkom lošem pristupanju u Yom Kippur ratu i iranskoj revoluciji, uključujući ponižavajuću krizu talaca u SAD-u – pokrenula su globalnu recesiju i raširenu zabrinutost i nesigurnost u vezi američke moći.
Ipak, u deceniji nakon turbulentnih 1970-ih, Amerika je ponovo oživjela, dirigujući jedinim događajem koji je donio najveću transformaciju u drugoj polovini XX stoljeća: krajem Hladnog rata i kasnijim raspadom Sovjetskog Saveza (ubrzan samo fatalnom greškom SSSR-a da izvrši invaziju na Afganistan 1979. godine). Američka unipolarna era je započela.
Nekoliko godina kasnije, radikalni islam i 11. septembar ponudili su Americi još jedan izazov. Ono što je uslijedilo je dobro poznato: era američke hipermoći koja je možda samo simbolično završila u Kabulu.
Kina sada zamjenjuje radikalni islam na mjestu američkog neprijatelja broj jedan; zastrašujući podsjetnik na još jedan uporni stav zapadnog (američkog) liberalnog intervencionizma: njegovu patološku potrebu za neprijateljem kako bi opravdali i zaštitili svoj način života, identitet i hegemoniju.
Pekinška prijetnja
Neki mislioci i sadašnji američki predsjednik Joe Biden, sada užurbano opravdavaju povlačenje iz Afganistana kao bolji način za rješavanje uvjerljivije prijetnje koju predstavlja Peking i njegovo odbijanje da prihvati svjetski poredak zasnovan na pravilima koja je uspostavila Amerika.
U jednom nedavnom eseju, neokonzervativac Robert Kagan tvrdio je: „U stvarnom svijetu, jedina nada za očuvanje liberalizma kod kuće [u SAD-u] i u inozemstvu je održavanje svjetskog poretka pogodnog za liberalizam i jedina moć sposobna da ga održava su Sjedinjene Države.”
Da su takva uvjerenja imali samo arh-neokonzervativci poput Kagana, ne bi bio problem. Ali, nažalost, takva uvjerenja podržava i Bajdenova administracija, o čemu svjedoči njen prvi Privremeni dokument o strateškim smjernicama za nacionalnu sigurnost.
“Kad branimo jednakost prava svih ljudi”, pisalo je, “osiguravamo da su ta prava zaštićena za našu vlastitu djecu ovdje u Americi.”
U suštini, sve su to manifestacije američke izuzetnosti.
Henry Kissinger objasnio je to uvjerenjem da su američki principi “univerzalni i da vlade koje ih ne primjenjuju nisu u potpunosti legitimne. Pojam toliko ukorijenjen u američkom razmišljanju … da ih navodi da misle da dio svijeta živi u nezadovoljavajućoj, privremenoj situaciji i jednog dana će ga Amerika izbaviti”. Rezultat je latentni sukob između SAD-a i većeg dijela svijeta.
Sada postoji sve veći osjećaj da se unipolarni trenutak SAD-a ne samo završava, već je i izgubljen. Mnogo prije pada Kabula, mnogi u međunarodnoj zajednici pitali su se da li je pred nama veliko novo doba svjetske historije i da li je u toku novi svjetski poredak. I, ako je tako, prema kojim pravilima i ko je to odlučio?
Globalni mislioci
Nedavno je The Economist pozvao neke globalne mislioce da se pozabave temom američke moći.
Francis Fukuyama je naglasio da je Amerika “precijenila efikasnost vojne moći da dovede do temeljnih političkih promjena, čak i kada je potcijenila utjecaj svog ekonomskog modela slobodnog tržišta na globalne finansije”. Iako je ispravno ukazao na pogrešne proračune, zanemario je srž korijena koji su ih možda pokrenuli.
Niall Ferguson je propast Amerike uokvirio britanskim imperijalnim iskustvom, ali je uspio samo u potvrđivanju banalnosti, poput one da je “povlačenje od globalne dominacije rijetko miran proces” i u okrivljavanju odricanja Baracka Obame od globalne policije kao okidač za rusku intervenciju u Ukrajini i Siriji.
Henry Kissinger objasnio je šta je pošlo po zlu u Afganistanu naglasivši samo “nesposobnost Amerike da definira dostižne ciljeve i da ih poveže na način koji je održiv u američkom političkom procesu”.
Robert Kaplan ustvrdio je da je u doba klimatskih promjena i četvrte industrijske revolucije, gdje se sukobi vrte oko važnih podataka, umjetne inteligencije, 5G, cyber rata i kvantnog računarstva, geografija i dalje važna, te da i dalje pomaže SAD-u.
Jedva da se iko od njih pozabavio glavnim faktorom u prostoriji gdje je skoncentrisana moć SAD-a, a to je: američka izuzetnost. Možda nije iznenađujuće, ovo je spomenuo jedan od rijetkih nezapadnjačkih mislilaca s kojima se The Economist savjetovao – indijski romanopisac Arundhati Roy.
Ako se američka moć definira njenim odnosom s Kinom u narednim decenijama, kako je nedavno upozorio Peter Beinart, neophodno je da SAD izbjegnu ponavljanje svojih historijskih grešaka.
Tvrda i mehka moć
Američka moć uvijek je uključivala fino usklađenu kombinaciju tvrde i mehke moći koja je, odvraćanjem i nadahnućem, utrla put do pobjede u Hladnom ratu.
U posljednje četiri decenije, Kina je bila vrlo pametna u korištenju mehke moći, npr., kroz svoju masivnu Inicijativu pojasa i puta (BRI). Washington nije samo izgubio vještinu spajanja tvrde i mehke moći, već je previše želio koristiti tvrdu moć. Kada se ipak odlučila za mehku moć, upotrijebila je sankcije potpomognute naoružavanjem dolara i finansijskom crnom listom neprijatelja i prijatelja iz američkog trezora.
Kao što je Obama jednom rekao za SAD: “Samo zato što imamo najbolji čekić, ne znači da je svaki problem ekser.”
Obnova američke moći znači obnavljanje njezine mehke moći, s manje naglaska na nemilosrdno isticanje SAD-a kao jedine zemlje koja može jamčiti mir, slobodu, ekonomski rast i prosperitet. Pretvaranje da se održava svjetski poredak zasnovan na pravilima samo na binarnom izboru – ili ste s nama ili ste protiv nas – nije najbolji alat za rad.
Vrlo korisno bi bilo i odbacivanje uvjerenja da je svaka zemlja koja dovodi u pitanje liberalni i globalizirani svjetski poredak zla i nemoralna, primjer fanatizma tipičnog za retrogradnu civilizaciju i, prije svega, da takvo preispitivanje uvijek predstavlja prijetnju po sigurnost SAD.
Ono što je najvažnije, vraćanje američkog kredibiliteta zahtijeva napuštanje često prakticiranog hubrističkog uvjerenja da se pravila takvog svjetskog poretka primjenjuju na sve nacije osim na SAD.
Arnold Toynbee rekao je da je susret između Zapada i svijeta bio glavni događaj moderne historije.
Sada, nakon pet stoljeća zapadne dominacije, obilježene renesansom, velikim geografskim otkrićima, prosvjetiteljstvom, političkim, industrijskim i naučnim revolucijama i, od 1917. godine, postepeno predvođenim Sjedinjenim Državama, svijet kakav smo oduvijek poznavali mogao bi postati složeniji i više multipolaran.
Uspon Evroazije, klimatske promjene, pandemije i četvrta industrijska revolucija znače da Zapad možda neće zauzeti središnje mjesto u budućnosti. U XI stoljeću dolazi do tektonskih historijskih pomaka.
Umjesto da to uobliči kao epski sukob između demokratije i autoritarizma, s jedinom svrhom održavanja sve neodrživije hegemonije, Amerika bi postigla više da tim procesom upravlja konstruktivno i pragmatično.
Da bi započeli, moraju napustiti svoju razmetnutu izuzetnost.
Stavovi izraženi u tekstu pripadaju autoru i ne odražavaju nužno uredničku politiku PISjournala.
