Izvještaj Wall Street Journala o Bidenovom problemu s Iranom- Barack Obama, Donald Trump i sada Joe Biden, svi su obećali smanjiti usmjerenost SAD-a na Bliski Istok, ali su dešavanja takva da se još uvijek ne može postići taj cilj. Prošle sedmice su Sjedinjene Države pokrenule dva planirana napada: vojnu ofanzivu na paravojnu bazu povezanu s Iranom na sirijskoj granici i političku ofanzivu na Saudijsku Arabiju nakon objavljivanja CIA-e o umiješanosti Muhammada bin Salmana u atentat na Jamala Kashoghija.
Poruke Bijele Kuće Iranu i Saudijcima u vezi s ovim veoma nalikuju jedna drugoj. Američka administracija signalizira da želi komunicirati, ali ne želi dopustiti ni jednoj strani da odredi uvjete uzajamnih relacija. Gruba je stvarnost da zemlje Bliskog Istoka više nemaju mogućnost utjecaja na američko ponašanje. U skladu s tim, relativna ekonomska važnost bliskoistočnih zemalja opada s prolaskom vremena.
Saudijci i Iranci su na različite načine reagirali na ove promjene. Struktura moći u Saudijskoj Arabiji dovela je zemlju na kurs procjene koji je prihvatljiv za Ameriku. Kako se zemlja kreće u pravcu otopljavanju odnosa s Izraelom, tako više nema kao nekada utjecaja radikalnog vehabizma koji je dugo vremena zemlju držao na okupu. Niko ne namjerava pretvoriti Saudijsku Arabiju u demokraciju zapadnog stila ili sekularno društvo, ali novi kurs je mnogo bolji od prethodnoga.
Teheran ide drugim putem. U uvjetima kada ubrzano radi na svome atomskome programu, koristi se i prilikama izazvanim nemirima u Iraku, Siriji, Libanu i Jemenu i kreće se veoma učinkovito u pravcu jačanja svoje regionalne pozicije. Nada američkih golubova (naspram sokolova) jeste ta da ovakav iranski pristup u velikoj mjeri predstavlja odbrambenu reakciju naspram Trumpovog pristupa maksimalnog pritiska, a ukoliko se Washington odrekne svog neprijateljstva prema Iranu i politika Teherana bi bila odmjerenija.
Multietnička priroda zemlje i bliska veza između vjerske hijerarhije i vlasti otežava smanjenje inzistiranja na radikalnoj religiji i tvrdokornom otporu Zapadu jer temelj legaliteta vlasti i vojni uspjesi iranskih zastupnika u regionu, otežavaju političko oslobađanje. Vjerovatno, radikali će na svaku privilegiju koju Amerika daje gledati kao na znak efikasnosti njihovih politika.
Teheran znajući da Bidenova vlada nema nikakve želje za jedan novi američki rat na Bliskom Istoku vjeruje kako Washington ima svega dvije realne opcije: ili da se vrati u nuklearni sporazum prema iranskim uvjetima, ili da prihvati iransku atomsku bombu. Uz to, ako tenzije proistekle iz ovih uvjeta naruše relacije Washingtona sa europskim ili bliskoistočnim saveznicima, ništa bolje.
Čini se da Bidenova administracija u ovim prvim mjesecima svog rada nastoji slijediti srednji pravac u usporedbi sa pravcima koji su slijedila dva prethodna predsjednika; želi poprište maksimalnoga pritiska baciti u zaborav, ali žele jedan jači i dugotrajniji nuklearni sporazum i veća ograničenja nad regionalnom agresivnošću Irana, u usporedbi s Obaminim mandatom. Sadašnja američka administracija, u usporedbi s Trumpovom, želi se više distancirati od Saudijske Arabije i Netanyahuove vlade u Izraelu, ali se nadaju da neće svjedočiti oštrome protivljenju koje je izazvao Obamin pristup kod ključnih regionalnih saveznika.
Trenutno se čini da je ovaj pristup djelotvoran sa svima osim sa Teheranom. Američki europski saveznici pozdravljaju izraženu namjeru Sjedinjenih Država da se vrate nuklearnom sporazumu, a istovremeno su ključni američki saveznici na Bliskom Istoku s razlogom zadovoljni ukupnim smjerom američke politike i razinom konsultacije Bidenove administracije s njima vezano za američku strategiju. Iran čije će radikalno krilo čini se ojačati svoju poziciju na izborima u junu, zasad se suzdržava od angažmana.
Ovo je upravo glavna opasnost koja leži u dosadašnjim uspješnim naporima Bidenove administracije da krene posebnim putem koji je nešto između Obamina i Trumpova pristupa. Sada se postavlja pitanje da li američka administracija svoje stajalište može nametnuti Iranu i istovremeno na tom putu zadržati svoje europske i bliskoistočne saveznike?
