Admir Lisica jačanje
Autor je magistar historije, istraživač na polju međunarodnih odnosa i političke historije, te političkih odnosa s fokusom na Zapadni Balkan. Trenutno je doktorant na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
PISjournal – Dvije komšijske države Iran i Azerbejdžan imaju dosta zajedničkih poveznica koje ih upućuju na međusobnu saradnju.
Osim činjenice da su to dvije muslimanske države, još je mnogo razloga zbog čega zvaničnom Bakuu i Teheranu od velike važnosti predstavlja da jedni sa drugima imaju korektne dobrosusjedske odnose. Tokom devedesetih godina prošlog stoljeća kontakti između dvije administracije su bili itekako aktivni, a posebno nakon 1993. godine kada na mjesto predsjednika Azerbejdžana dolazi Hejdar Alijev.
Alijev je prvi put posjetio komšijsku državu Islamsku Republiku Iran – IR Iran početkom mjeseca jula 1994. godine, gdje se ga na najvišem nivou dočekali vjerski lider ove zemlje i vrhovni vođa Ayatollah Seyed Ali Khamenei, predsjednik Hashemi Rafsanjani, ministar vanjskih poslova Ali Akbar Vilayati i drugi visoki dužnosnici. Ranije tokom 1993. godine Alijev je održao sastanke sa zvaničnicima IR Irana, te je posjeta iz 1994. godine bila potvrda opredjeljenosti za razgovor i razvijanje dobrih odnosa sa komšijskom zemljom. Tokom 2002. godine po drugi put je posjetio susjedu IR Iran, a ugostio ga je tadašnji iranski predsjednik Seyid Mohammed Khatemi.
Zalaganje Alijeva za regionalni mir i saradnju bila je vidljiva tokom njegovog cjelokupnog mandata, što su primjećivale i njegove kolege. Upravo je i sam Khatemi istakao napore Alijeva koje je kontinuirano ulagao za održavanje mira i jačanje regionalne saradnje. U Teheranu se Alijev susreće i sa palestinskim liderom Yasserom Arafatom 8. decembra 1997. godine, dan kasnije Alijev je održao sastanak sa predsjednikom Sirije Hafezom Asadom, 10. decembra obavio je konstruktivne razgovore sa generalnim sekretarom Arapske life Ismat Abdul Majidom. Na kraju mini diplomatske turneje u Teheranu, Alijev je imao izuzetno bitna susret sa princom Saudijske Arabije Ablullah ibn Abdel Aziz al-Saudom.
Sama činjenica da je azerbejdžanskom lideru bilo omogućeno da u Teheranu održava međunarodne sastanke s drugim muslimanskim liderima, govori o tome kako je tadašnji stav IR Iran bio da se za Azerbejdžanom trebaju održavati dobre prijateljske odnose. U pojedinim dionicama odnosa između dvije države mogu se okarakterisati i kao djelomično opterećeni nesuglasicama, a najviše se iz Teherana Azerbejdžanu zamjerala aktivna saradnja s Izraelom, dok su s druge strane Azerbejdžanci imali zamjerki na iranske dobre odnose s Armenijom, s kojom Azerbejdžan ima izuzetno teške odnose još od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Ipak, posljednji događaji iz Taškenta, glavnog grada Uzbekistana, koji je bio domaćin sastanka aktuelnih predsjednika Irana i Azerbejdžana Seyyed Ebrahim Raisia i Ilhama Alijeva, ukazuju nam na dodatno zatopljavanje odnosa između dvije države, te usaglašeno opredjeljenje da ove dvije susjedne muslimanske države trebaju jačati svoju saradnje u ovim teškim geopolitičkim momentima koji ukazuju da se svjetski poredak kakvog poznajemo skoro pa prevaziđen.
Predsjednik Irana Raisi je tokom sastanka u javnosti poslao nekoliko važnih poruka u kojima se poziva na međusobno jačanje saradnje, ali je svakako izjava u kojoj Raisi pozdravlja vraćanje Krabakha pod suverenitet zvaničnog Bakua pokazatelj da Iran želi i jaku političku saradnju s Azerbejdžanom:
“…Takođe smo veoma sretni što se Karabakh nakon mnogo godina vratio na teritoriju svojih predaka. Ovo je Azerbejdžan. Azerbejdžan je uspio da obnovi svoj teritorijalni integritet. Nadamo se da će Karabakh biti rekonstruisan i obnovljen. U ovom procesu, kao i do sada, spremni smo da vam pružimo podršku u obnovi Karabakha i ponudimo naše usluge, uključujući inženjerske i tehničke oblasti. Iranske kompanije spremne su da pomognu našim dragim prijateljima iz Azerbejdžana u obnovi Karabakha i razvoju Azerbejdžana uopšte.”
S druge strane, predsjednik Azerbejdžana Ilham Alijev, istakao je zadovoljstvo na određenih infrastrukturalnim porjektima dvije zemlje, ali je u konačnici potcrtao da su uprkos vanjskim utjecajima Azerbejdžan i Iran uspjeli da održe aktivne međusobne kontakte, kroz stalne posjete državnih zvaničnika na najvećem nivou. Poruka Alijeva u kojoj se jasno ukazu da Baku želi jačati odnose s Tehranom sigurno može ohrabriti građane ove dvije države:
“…Prethodnih godina bili smo svjedoci pokušaja vanregionalnih snaga da se umiješaju u prijateljske odnose između Azerbejdžana i Irana. Ovi pokušaji su bili uzaludni. Uvjeren sam da naši neprijatelji neće postići svoje ciljeve. Iran i Azerbejdžan će nastaviti da uspješno sarađuju i jačaju odnose.”
Sastanak u Taškentu ukazuje na to da dvije države nastoje potisnuti određene razlike koje su ih opterećivale u prošlosti te da su svjesni da se jedini ispravan put ogleda u međusobnoj saradnji.
Trenutak u kojem su se Raisi i Alijev sastali pokazuje na hrabrost dva lidera da iskažu vlastita mišljenja i vanjskopolitička opredjeljenja uprkos turbulentnim geopolitičkim odnosima u svijetu. Saradnja na relaciji Iran-Azerbejdžana garant je i mirnijeg razdoblja na Kavkazu, što je uslijed iraelskog napada na Gazu i rata u Ukrajini, izuzetno bitno u kontekstu globalne sigurnosti, koja je u velikoj mjeri narušena.
Ekskluzivno PISjournal
