PISjournal – Rezultati opsežne ankete koje je objavio izraelski list Ma’ariv u tako kritičnom trenutku regionalnih događaja nije samo jednostavna anketa mišljenja, već se može smatrati tihim referendumom arapskih nacija o sigurnosnoj, političkoj i geopolitičkoj dinamici regije Zapadne Azije.
Anketa, koju su sproveli Arapski centar i Istraživački i politički studiji sa sjedištem u Dohi, otkriva dubok i značajan jaz između javnog mnjenja i zvaničnih narativa njihovih vlada, glavnih medija i projekata normalizacije s izraelskim režimom.
Rezultati pokazuju da 44% ispitanika u arapskim zemljama smatra Izrael najvećom prijetnjom po njihovu nacionalnu sigurnost, a 21% kaže da SAD zauzimaju drugo mjesto kao vodeća prijetnja. Sa značajnom razlikom i samo 6 %, Iran je na trećem mjestu, što očigledno signalizira da se nalazi ne poklapaju s godinama antiiranske medijske propagande i da zapravo nose značajnu poruku.
Ankete usred izraelskog bijesa uz arapsko posredovanje
Vrijeme objavljivanja istraživanja je od velike važnosti. Ovi podaci se pojavljuju usred arapskih napora da posreduju između SAD-a i Irana kako bi izbjegli sukob, što ljuti izraelski režim. Posljednjih mjeseci, Tel Aviv je pokazao svoju nelagodu zbog bilo kakve deeskalacije tenzija između Washingtona i Teherana ili redefiniranja regionalne uloge Irana, budući da izraelska strategija u osnovi počiva na iranfobiji i trajnom održavanju atmosfere eskalacije u regiji.
U ovakvoj klimi, rezultati ankete mogu se smatrati političkim i psihološkim udarcem američko-izraelskom projektu uspostavljanja vlastite uloge „garanta sigurnosti“ u regiji. Suprotno službenim narativima nekih vlada, arapsko javno mnjenje ne samo da odbacuje ideju da vojni savez sa SAD-om donosi stabilnost, već ga zapravo vidi kao najveći izvor nesigurnosti i direktnu prijetnju vlastitoj sigurnosti.
Referendum protiv normalizacije odnosa s Tel Avivom
Ova anketa šalje prije svega jednu ključnu poruku: projektu normalizacije odnosa s izraelskim režimom nedostaje društveni legitimitet i javna podrška. Sporazumi poput Abrahamovog sporazuma, pokrenuti uz direktnu podršku SAD-a i snažnu medijsku promociju kao „put ka miru i prosperitetu“, sada se suočavaju s krizom kredibiliteta u arapskom javnom mnjenju.
Kada 44% arapskog stanovništva vidi Tel Aviv kao glavnu prijetnju svojoj sigurnosti, postavlja se fundamentalno pitanje: na kojoj društvenoj i nacionalnoj osnovi vlade koje normaliziraju situaciju proglašavaju Tel Aviv strateškim partnerom? Ovaj duboki jaz između država i njihovih naroda ne samo da dovodi u pitanje dugoročnu održivost projekta normalizacije, već otkriva da on nije izgrađen na javnom pristanku, već na vanjskom pritisku, kratkoročnim sigurnosnim kalkulacijama i ovisnosti o Washingtonu.
Podržavanje pristupa Irana i Osovine otpora palestinskom cilju
Nalaz ankete da se Iran nalazi na udaljenom trećem mjestu po percipiranim sigurnosnim prijetnjama, sa samo 6%, nosi značaj koji daleko prevazilazi samu brojku. Godinama neki Teheran predstavljaju kao „glavnog neprijatelja arapskog svijeta“. Ovaj rezultat direktno osporava tu naraciju i služi kao prećutna, stvarna podrška stavu Irana i savezničke Osovine otpora o Palestini i njihovom sukobu s ekspanzionističkom politikom izraelskog režima.
Arapsko javno mnjenje je pronicljivije nego što to sugerišepreovlađujuća propaganda. Značajan dio ljudi u regiji pravi jasnu razliku između onoga što predstavlja legitimni otpor i onoga što se naziva destabilizacijom. Za njih, iranska podrška Palestini, protivljenje okupaciji i otpor stranoj intervenciji ne smatraju se prijetnjama. Umjesto toga, oni se smatraju sastavnim komponentama jednačine odvraćanja od Izraela i legitimnim putem ka oslobađanju historijski ugnjetavane palestinske nacije.
Ova perspektiva predstavlja ključni oblik meke moći i strateškog kapitala za Osovinu otpora, rezervoar kredibiliteta na lokalnom nivou koji će igrati glavnu ulogu u budućim jednačinama regije.
Očit jaz između stavova javnog mnjenja i vlada
Druga funkcija ove ankete je isticanje dubokog nesklada između navedenih sigurnosnih prioriteta arapskih vlada i stvarnog mišljenja javnosti o regionalnim prijetnjama. Dok neke arapske vlade, posebno u Perzijskom zaljevu, navode Iran kao stvarnu prijetnju, javno mnijenje ne vjeruje u ovu sliku, insistirajući da su prave prijeteće sile izraelski režim i SAD.
Ovaj jaz šalje jasnu poruku budućoj domaćoj i vanjskoj politici arapskih zemalja: Dugoročno ignorisanje javnosti može narušiti politički legitimitet, povećati društveno nezadovoljstvo, pa čak i generirati unutrašnju nestabilnost, posebno u vrijeme kada palestinski cilj ostaje jedan od glavnih elemenata društveno-političkog identiteta arapskog svijeta.
Medijski rat ne uspijeva protiv diskursa otpora
Rezultati ankete predstavljaju jasan dokument koji naglašava neuspjeh medijskog rata i široke propagandne kampanje protiv diskursa otpora. Posljednjih godina, mreža regionalnih i međunarodnih medijskih kuća radila je na tome da kamp Otpora predstavi kao uzrok propasti, nestabilnosti i zaostalosti, istovremeno promovirajući normalizaciju i savez sa Zapadom kao lijek za sve.
Suprotno ovim konstruiranim narativima, arapsko javno mnjenje se nije distanciralo od narativa otpora. Naprotiv, jasni znaci ukazuju na njegov rast i konsolidaciju. Sve veća osjetljivost na izraelske zločine u Gazi, Zapadnoj obali i Al-Qudsu (Jerusalimu), zajedno sa sve većim skepticizmom prema ulozi SAD-a u regiji, svjedoči o ovom trendu.
Jasan pokazatelj stabilnosti i nestabilnosti u očima regionalnih nacija
Najvažnija funkcija ove ankete je predstavljanje transparentne referentne vrijednosti za razlikovanje uzroka stabilnosti i nestabilnosti u regiji. U očima arapskih zemalja, američki i izraelski režim su glavni izvori nesigurnosti, rata i nestabilnosti u regiji. Ovo mišljenje se poklapa sa široko rasprostranjenim zahtjevom za povlačenjem stranih snaga iz regije.
S druge strane, akteri koji se protive stranom intervencionizmu i okupaciji smatraju se dijelom jednačine odvraćanja i ravnoteže snaga. Posmatrači savjetuju da ovu realnost treba ozbiljno uzeti u obzir u strateškim proračunima regionalnih i transregionalnih aktera.
Ekskluzivno PISjournal
