Trumpovo prethodno saznanje o mogućim reakcijama Irana
Tulsi Gabbard i John Ratcliffe izjavili su u svom svjedočenju pred zakonodavcima da je američki predsjednik Donald Trump unaprijed bio obaviješten o mogućim reakcijama Irana, uključujući odmazdne napade na arapske susjede i prijetnje pomorskom saobraćaju u Hormuškom moreuzu.
Ovo otkriće ima nekoliko važnih implikacija:
• Predvidivost reakcija: pokazuje da su reakcije Irana – od napada na američke baze u arapskim zemljama do prijetnji Hormuškom moreuzu – bile predvidive za američke obavještajne institucije.
• Svijest predsjednika: Trump je u rat ušao svjestan mogućih reakcija, a ne kao neko ko je bio iznenađen njihovim nastupanjem.
• Prihvatanje troškova: ova činjenica ukazuje da je Bijela kuća unaprijed prihvatila troškove i posljedice iranskih odgovora.
Iran oslabljen, ali i dalje opstaje
U svom svjedočenju Gabbard je naglasila da, iako su sposobnosti Irana „u velikoj mjeri oslabljene“, Iran i dalje može ugroziti prolazak kroz Hormuški moreuz.
Također je izričito navela da, suprotno percepciji brzog kolapsa, iranska vlast i dalje postoji, iako je pretrpjela štetu.
Ova procjena značajno se razlikuje od službenog narativa Bijele kuće koji govori o „skoroj pobjedi“ i „porazu Irana“.
Ključne tvrdnje ovog dijela svjedočenja uključuju:
• Slabljenje, a ne kolaps: Iran je u velikoj mjeri izgubio svoje sposobnosti, ali struktura vlasti i dalje opstaje.
• Strateška otpornost: uprkos pritiscima, Iran i dalje zadržava sposobnost da ugrozi vitalne interese Sjedinjenih Država u regionu, uključujući Hormuški moreuz.
• Terenska realnost: procjene obavještajnih institucija, za razliku od političkog diskursa, ne govore o skorom raspadu Irana.
1.3. Promjena režima: cilj SAD-a ili Izraela?
John Ratcliffe, direktor CIA-e, u svom svjedočenju izjavio je da promjena režima nije bila cilj američke operacije te da se taj cilj možda više odnosi na Izrael. Ova izjava je značajna iz više razloga:
• Razlikovanje ciljeva Washingtona i Tel Aviva: prvi put jedan visoki američki obavještajni zvaničnik otvoreno ukazuje na to da ciljevi Sjedinjenih Država i Izraela u ovom ratu nisu identični.
• Ograničenost američkih ciljeva: pokazuje da službena strategija SAD-a, suprotno izjavama nekih političkih zvaničnika, nije usmjerena na urušavanje iranskog političkog sistema.
• Pritisak na Izrael: ove izjave mogu se tumačiti kao znak određenog distanciranja Washingtona od maksimalističkih ciljeva Izraela.
Nejasnoća oko „neposredne prijetnje“
Jedan od najosjetljivijih dijelova svjedočenja odnosio se na pitanje „neposredne prijetnje“.
Gabbard je izbjegla da eksplicitno potvrdi tvrdnju da je Iran prije početka rata predstavljao neposrednu prijetnju, naglašavajući da procjena takve prijetnje pripada predsjedniku. Ratcliffe je, međutim, imao drugačiji ton i izjavio da je Iran u tom trenutku predstavljao neposrednu prijetnju.
Ova razlika u stavovima između dva visoka obavještajna zvaničnika važna je iz nekoliko razloga:
• Rascjep unutar obavještajnog aparata: čak ni među najvišim obavještajnim zvaničnicima ne postoji potpuni konsenzus o jednoj od ključnih osnova legitimacije rata, odnosno o „neposrednoj prijetnji“.
• Naglasak Gabbard na predsjedničkim ovlastima: prebacivanje odluke o procjeni prijetnje na predsjednika predstavlja suptilno distanciranje od direktnog potvrđivanja te tvrdnje.
Jaz između obavještajnih procjena i političkog diskursa
Svjedočenja Gabbard i Ratcliffea otkrivaju značajan jaz između dva nivoa predstavljanja stvarnosti u američkom sistemu odlučivanja.
Obavještajna procjena:
• zasnovana na terenskim podacima
• oprezna i analitička
• naglašava neizvjesnosti i ograničenja
Politički diskurs:
• usmjeren na uvjeravanje javnosti
• optimističan i retorički snažan
• naglašava pobjedu i napredak
Ovakav jaz nije nova pojava u američkoj politici. Od Vijetnamskog rata do ratova u Iraku i Afganistanu, često je postojao raskorak između povjerljivih procjena obavještajnih institucija i javnih narativa vlada.
Ono što ovaj put situaciju čini drugačijom jeste činjenica da se taj jaz javno pojavio usred rata i tokom službenog svjedočenja u Kongresu.
Objelodanjivanje ovog raskoraka ima nekoliko važnih posljedica:
• slabljenje legitimiteta službenog narativa: kada najviši obavještajni zvaničnici iznose procjene koje se razlikuju od političkog diskursa vlade, vjerodostojnost službene verzije događaja opada
• jačanje protivnika rata: svjedočenje može postati argument za kritičare koji tvrde da je vlada u rat ušla na osnovu pogrešnih ili pretjeranih procjena
• povećan pritisak na Kongres: zakonodavci se sada suočavaju s dvije različite verzije – optimističnim narativom vlade i opreznijim procjenama obavještajnih institucija
Gabbard i Ratcliffe – dva tona, jedna poruka
Uprkos razlikama u tonu i naglascima, zajednička poruka njihovog svjedočenja može se sažeti u tri ključne tvrdnje:
• Iran nije kolabirao: suprotno javnim tvrdnjama, iranska vlast i dalje postoji i zadržava sposobnost ugrožavanja vitalnih američkih interesa.
• Troškovi rata bili su predvidivi: iranske reakcije, uključujući napade na arapske susjede i prijetnje Hormuškom moreuzu, bile su unaprijed predvidive, a vlada je u rat ušla svjesna tih posljedica.
• Promjena režima nije službeni cilj Washingtona: ova tvrdnja, koju je direktno iznio Ratcliffe, otkriva razliku između ciljeva Sjedinjenih Država i Izraela.
Analiza posljedica: od obavještajnog jaza do strateških implikacija
Svjedočenja Gabbard i Ratcliffea pružaju snažan argument protivnicima rata. Ako je pitanje „neposredne prijetnje“, koje predstavlja jedan od ključnih temelja legitimacije preventivne vojne akcije, predmet neslaganja čak i među najvišim obavještajnim zvaničnicima, legitimitet rata u javnom mnijenju postaje još krhkiji.
Posljedice za odnose između SAD-a i Izraela
Ratcliffeova izjava da je promjena režima „više povezana s izraelskim ciljevima“ može se tumačiti kao znak određenog distanciranja Washingtona od maksimalističkih ciljeva Tel Aviva. Ako se takvo distanciranje nastavi i u praksi, moglo bi uticati na budućnost ratnog savezništva.
Posljedice za iransko razumijevanje američke volje
Procjene američkih obavještajnih institucija – koje su i Iranu poznate – pokazuju da, suprotno službenom političkom diskursu, ne postoji potpuni konsenzus o nastavku rata sve do kolapsa Irana.
To može uticati na iranske strateške kalkulacije i povećati vjerovatnoću dugotrajnog rata iscrpljivanja.
Zaključak
Svjedočenje Tulsi Gabbard i Johna Ratcliffea pred Kongresom predstavlja prekretnicu u javnom narativu o ratu protiv Irana. Po prvi put od početka sukoba, najviši američki obavještajni zvaničnici iznijeli su sliku terenske stvarnosti koja se značajno razlikuje od službenog narativa Bijele kuće.
Njihovo svjedočenje pokazuje da su procjene obavještajnih institucija mnogo opreznije od političkog diskursa vlade. Iran je oslabljen, ali nije kolabirao. Zadržava sposobnost ugrožavanja Hormuškog moreuza. Njegove reakcije odmazde bile su predvidive. I, što je možda najvažnije, promjena režima nije službeni cilj Washingtona.
Javno otkrivanje ovog jaza između obavještajnih procjena i politike ima značajne posljedice za budućnost rata. Unutar Sjedinjenih Država slabi legitimitet službenog narativa, dok protivnici rata dobivaju nove argumente za pritisak na vladu. U odnosima između SAD-a i Izraela razlika u ciljevima Washingtona i Tel Aviva postaje očiglednija. A iz perspektive Irana, ove procjene pokazuju da, uprkos oštroj retorici Bijele kuće, unutar američkog sistema vlasti ne postoji jedinstvena politička volja za nastavak rata sve do potpunog sloma Irana.
Ključno strateško pitanje sada glasi: hoće li ovaj jaz dovesti do promjene pravca rata ili će politički diskurs vlade nadjačati opreznije obavještajne procjene? Odgovor na to pitanje odredit će ne samo tok sadašnjeg sukoba nego i mjesto obavještajnih institucija u sistemu donošenja odluka u Sjedinjenim Američkim Državama.
Ekskluzivno PISjournal
