Graham E. Fuller
Sažetak
Iran je, poput Turske, društveno snažna i utemeljena nacija koja se kreće putem izgradnje modernih institucija s modernom ekonomijom i naprednom kulturom. I zemlja vjerojatno nije na ivici revolucije. Trumpov se Washington, u kojem neokonzervativci koji vole promjene režima imaju snažan utjecaj, nedavno radovao demonstracijama i neredima u Iranu. Oni osjećaju krv iako su gotovo sigurni da su razočarani.
Ključne riječi: Iran, revolucija, demonstracije, neredi, Trump, Washington
S pojavom demonstracija i nereda u raznim iranskim gradovima ranije ovog mjeseca, neokonzervativci Washingtona i intervencionistički / imperijalistički „liberali“ ponovo su živnuli na promicanju svojih težnji za „promjenom režima“ u Teheranu. Doista, od tri trenutna potencijalna svjetska žarišta – Sjeverna Koreja, ruska granica i Iran u Zaljevu – Iran vjerojatno predstavlja najvjerojatniju situaciju da se zapravo pretvori u rat. Druge dvije regije, Rusija i Koreja, predstavljaju takve potencijalno zapanjujuće nuklearne opasnosti za koje se, na stranu retorika, nadati da će ozbiljno odvratiti nacionalno vođstvo od takvoga razmišljanja. S druge strane, rat s Iranom ne uključuje takvu nuklearnu prijetnju. Stoga je možda opasnija situacija jer je sukob s Iranom prilično „zamisliv“ i potencijalno može uvući i Saudijsku Arabiju, Katar, Siriju, Irak, Rusiju, Tursku i, naravno, vrhovni izvor rata s Iranom, Izrael.
U američkim očima Iran, gotovo po svom postojanju, ostaje duboki geopolitički šamar. Iran je držanjem američkih talaca cijelih 444 dana (od studenog 1979.) ponizio SAD. (Razlozi za iransku ljutnju – američki i britanski udar 1953. godine protiv prve demokratske vlasti u Iranu koji je šaha vratio natrag na prijestolje – sve je zaboravljeno u SAD-u .) Iran je dosljedno odbio američki konstruiran „međunarodni poredak“ i nastavlja održavati duhovnu otpornost na američke ciljeve geopolitičke dominacije u regiji. To po definiciji Iran pretvara u „odmetnutu državu“. Ali Bliski istok danas više nije ono što jest. Karakter i profil međunarodnih odnosa tamo su doživjeli značajnu promjenu, počevši barem od 11. rujna, ali i od ranije. Ovaj novi profil znatno ograničava manevarski prostor SAD-u. Ključne karakteristike ovog novog profila uključuju sljedeće velike pomake u geopolitici: Postupno razvijanje Turske tijekom proteklih 16 godina od „lojalnog saveznika SAD-a u NATO-u“ u otvorenu neovisnu regionalnu vlast; Turski povijesni, kulturni, politički i gospodarski interesi danas sežu iz Europe u Euroaziju, Rusiju i Afriku, a Washington je sada tek jedan utjecajni akter, među mnogima. Realisti trebaju imati na umu da će se, kada predsjednik Erdogan i njegova AK partija na kraju napuste scenu, turska vanjska politika vjerojatno promijeniti vrlo malo, bez obzira na novo vodstvo. To je i dalje drugačija Turska.
– Povratak Rusije u bliskoistočnu geopolitiku nakon dvadeset godina nemoći poslije raspada SSSR-a 1991. godine. Rusija samo potvrđuje, uz vještiju diplomaciju i ograničenu vojnu inicijativu, tradiciju sudjelovanja na Bliskom Istoku koja datira iz stoljeća Carevine. A i kada Putin, kojeg Amerika sada voli mrziti, napusti poziciju koju sada obnaša, ruska geopolitika vjerojatno se neće značajno promijeniti. – Pojava Kine kao glavnog međunarodnog igrača koji je sve voljniji ponuditi snažne gospodarske poticaje i novu geopolitičku viziju za budućnost Euroazije i šire. Ova realnost zasigurno će rasti, a čini se da Washington na nju misli odgovoriti prvenstveno vojnim terminima.
– EU i/ili njezine pojedinačne države sada raspravljaju o vlastitoj neovisnoj politici. To odražava desetljećima dugo nezadovoljstvo američkim politikama na Bliskom istoku, temeljenim na nediskriminirajućoj podršci Washingtona Izraelu na gotovo svim pitanjima i vanjskoj politici koja se dominantno zasniva na vojnoj, a ne diplomatskoj moći. EU je sada spremna za suradnju s Washingtonom u vezi s Iranom. Imajte na umu da sva četiri navedena elementa nemaju nikakve veze s Trumpovim predsjednikovanjem. Trump je neizbježno dodatno pogoršao globalne neugodnosti za američke politike, ali korijeni regionalnog pomaka dobrano premašuju njegovu ulogu. SAD su stoga sve slabiji politički akter; akter koji i dalje vojno dominira, ali zapada u diplomatski bankrot. SAD su u apsolutnom opadanju imajući na umu dugotrajne devastacije i krize na domaćem terenu kao i vanjsku politiku koja je uvelike izvan dodira sa svjetskom realnosti. Doduše, američki pad mora se posmatrati kao relativan u odnosu na apsolutno jačanje drugih regionalnih sila. Dodajte ovoj jednačini novu, osnaženu i avanturističku vanjsku politiku Saudijske Arabije pod „nekrunisanim kraljem“ Muhammad bin Salmanom, obodrenog od strane prijestolonasljednika UAE-a, koji potiče Rijad da napusti raniju poslovičnu opreznost i odvažno intervenira u regionalnoj politici.
Washington je sada manje nego ikad u stanju kontrolirati saudijsko ponašanje. No, i ideološki elementi također imaju utjecaj na ovu preslagujuću scenu u Zaljevu. Prvi od njih je ne tako „povijesno“ suparništvo između Saudijske Arabije i Irana u nadmetanju za regionalnu moć i utjecaj. Nemojte zaboraviti da ove dvije države gotovo nikad u povijesti nisu bile u međusobnom ratu. Ipak, danas predstavljaju dvije glavne države na dvije strane Zaljeva – premda ni Irak ne bi trebalo otpisati kao zaljevsku silu. I da, budući da pokušava izgraditi snažan geopolitički slučaj protiv iranske prisutnosti, Rijad puše u trublju sektaške prijetnje – ističući da je Iran šiitska a ne sunitska zemlja. (Napomenimo ipak da je iranska slika Saudijske Arabije rijetko karakterizirana sektaškim terminima, dakle, tamo se Kraljevina ne predstavlja kao sunitska sila kao takva, već prvenstveno kao sila koja predstavlja ksenofobni, uski i netolerantni oblik sunitskog islama, vehabizam.) I činjenica da Iran baštini perzijski jezik i kulturu a Saudijska Arabija arapski, također se dodaje na popis navodnih zavađujućih činitelja. Ali sve ovo – sektaštvo, jezik, etnička pripadnost – u velikoj mjeri je samo predstava. Arapske su države međusobno više ratovale nego protiv Perzijanaca, a i suniti su više ratovali jedni protiv drugih nego protiv šiita.
Šta se još tamo događa?
Vrijedno je ispitati istinsku prirodu „šiitske prijetnje“. U znatnoj mjeri to je sunitska konstrukcija. Šiitske arapske populacije u značajnom broju naseljavaju arapsku stranu Zaljeva. Oni su manjine u svakoj arapskoj zaljevskoj državi. Nadalje, u većini država oni su potlačena manjina, a prije svega u Saudijskoj Arabiji i Bahreinu. Šiiti su legalno i tradicionalno diskriminirani na bezbroj načina, njihova vjerska kultura se vrijeđa i izolira. Da, Saudijci se boje šiita – i dijelom s dobrim razlogom: duboko nezadovoljna, ogorčena i nervozna manjina unutar države (kao takva možda čini 12-15% stanovništva) može se lako pretvoriti u aktivnog neprijatelja saudijske države ako bi Rijad nastavio pogrešno rješavati situaciju – a uopće nema nikakvih znakova promjene u Rijadu.
Dakle, saudijski šiiti predstavljaju potencijalnu petu kolonu. S druge strane, ako bi imali jednaka zakonska i socijalna prava u Kraljevstvu, Kraljevstvo bi imalo malo razloga da ih se boji ili da neki od njih mogu biti angažirani od strane Irana kako bi djelovali protiv Rijada. No, vehabijska doktrinalna mržnja prema šiizmu toliko je duboka da bi njezino prevlađivanje bilo pravo čudo. Zanimljivo je da Iran nije na tragu „šiitske politike“ u regiji. Iranski vjerski nauk i ideologija govore u islamskim a ne šiitskim terminima. Ne naziva sebe šiitskom državom. Dugo je podupirao sunitski Hamas u Palestini i u prošlosti je imao dobre odnose sa sunitskim Muslimanskim bratstvom. Nema sumnje da Iran, u trenutnim uvjetima izolacije, često vješto iskorištava šiite u regiji za povremene epizodne uloge. Ali Hizbollah u Libanonu i Husi u Jemenu predstavljaju duboko ukorijenjene legitimne političke snage unutar vlastitih država.
Izrael i SAD pokušavaju uništiti Hizbollah, ali on je odavno integralni element libanonske politike i vlasti, a mnogi Libanonci ga vide kao prepreku izraleskoj agresiji na svoju zemlju. Neće otići. Što više saudijsko-izraelska osovina raspiruje anti-šiitske osjećaje u regiji, to više stvara osjećaj solidarnosti među samim šiitima koji raste do te mjere da se osjećaju ugroženim i progonjenim. Solidarnost šiita nije datost, već proizvod sunitskog napada. Možda je važniji revolucionarni karakter iranske ideologije. U prošlosti je, kao i mnogi islamisti, problematizirala legitimitet kraljevstva u islamu. S iranskom djelomično autoritarnom, djelomično demokratskom vladom i njezinim pravim parlamentarnim i predsjedničkim izborima prijeti onim arapskim autokratima koji odbacuju parlamentarne ili predsjedničke izbore i koji zastupaju doživotno kraljevstvo kao oblik vlasti. Uz ovo, Iran je poput Sirije bio neprestani zagovornik palestinskih prava.
Ovdje dolazimo na neugodno pitanje o vlastitim zapadnim političkim vrijednostima. Je li Iran, zahvaljujući pravim parlamentarnim i predsjedničkim izborima i djelomično slobodnom tisku, „progresivniji i suvremeniji“ od saudijske i bahreinske države i UAE? Ako je kriterij kretanje prema demokratskim institucijama, jasno je da je odgovor pozitivan. Iako je Iran posve nesavršena demokracija – nije svakom dopušteno da se kandidira za različite funkcije u državi, a Vrhovni vođa ima snažne ovlasti veta – ipak, izbori u Iranu praćeni su oštrim raspravama i kampanjama, a tisak odražava više ideoloških gledišta. Iranski izbori snažno utječu na državnu politiku, što svijet prepoznaje. Iran, ne politički i socijalno napredan kao Turska, već na svom navlastitom putu, djeluje u velikoj mjeri kao moderna država. Njegova tranzicija u mnogo veću demokraciju u budućnosti bit će mnogo lakša nego bilo što u Saudijskoj Arabiji, Ujedinjenim Emiratima ili Bahreinu (kojim već prilično upravlja Rijad). Stoga ove tri države i Izrael grčevito žele zaustaviti taj razvoj Irana kako bi se izbjegao opasni model prijelaza na otvorenije demokratsko vladanje i istinski živahnu javnu kulturu. Tamošnji monarsi su sada čak spremni za savezništvo s Izraelom, ako je to potrebno da zaštite svoje prijestolja. I naporno rade na tome da za slamanje Irana angažiraju Washington. Trumpov se Washington, u kojem neokonzervativci koji vole promjene režima imaju snažan utjecaj, nedavno radovao demonstracijama i neredima u Iranu. Oni osjećaju krv iako su gotovo sigurni da su razočarani. Iran ima tradiciju javnih demonstracija; doista, puno je lakše napraviti demonstracije u Iranu nego u Saudijskoj Arabiji.
Iran je, poput Turske, društveno snažna i utemeljena nacija koja se kreće putem izgradnje modernih institucija s modernom ekonomijom i naprednom kulturom. I zemlja vjerojatno nije na ivici revolucije. Iran, poput Turske, ima duboko ukorijenjenu nacionalnu kulturu koja je daleko manje zastrašujuća – pod bilo kojom vladavinom – od većine arapskih država. U svakom konvencionalnom vojnom sukobu s SAD-om Iran nema nikakvih šansi, ali Iranci su majstori nekonvencionalnih i domaćih vojnih rješenja (umnogome potaknutih desetljećima sankcija protiv njih). Obilato naoružana, ali krhka vojska Saddamovog Iraka u iračko-iranskom ratu objelodanila je ovu realnost. Washington bi se mogao naći u teškom položaju ako se nađe u ratu protiv Irana, jer Teheran posjeduje obučenu i vještu nekonvencionalnu silu i žestoke nacionalne impulse. Nadamo se da će režim u Teheranu izvući pouke iz nezadovoljstva svog naroda prouzročenog unutarnjim korijenima – posebno gospodarstvom – i poduzeti korake za ublažavanje problema. Javni pritisci trebali bi tako djelovati.
Ako Washington uspije izazvati rat s Iranom posljedice će biti široke, dalekosežne i dugotrajne. To je rat u kojem SAD mogu privremeno pobijediti na terenu – pobijediti u ratu, ali izgubiti u miru. Iranske vještine u nekonvencionalnom ratovanju već su legenda, a mogle bi se lako prenijeti i u druge države unaokolo. Uglavnom, ako budemo tražili rat – dobit ćemo ga. I konačno, uprkos američkim neokonzervativcima, ako se sadašnji iranski režim okrene nečemu manje religijskom a više nacionalističkom, stav Irana prema SAD-u i vlastitim susjedima neće se vjerojatno značajno promijeniti. Dapače, moglo bi biti još gore. Ostat će izrazito nacionalna država s vlastitim nacionalnim interesima, kao što je i sada pod klericima. Žalosno je ako su SAD toliko odlučne da stanu iza autokratskog kralja čija državna religija vehabizam predstavlja najnazadniju, najnetolerantnijuu i krajnje radikalnu granu islama uopće. Vehabizam je ideološki otac ISIS-a. Saudijska Arabija nije model za idealnu bliskoistočnu državu. Trebali bismo raditi na otvaranju vrata prema inkluzivizmu s Iranom, a ne na slamanju vrata i uzburkavanju uznemirenih voda zbog tamo nekih fantazmičnih promjena režima koju traži nekolicina nervoznih i nazadnih arapskih kraljeva i izraelskih tvrdolinijaša.