Admir Lisica
Autor je magistar historije, istraživač u oblasti regionalnih političkih odnosa, međunarodnih politika i dijaspornih zajednica. Doktorant je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
PISjournal – Spaljivanje iluzija da će neko uraditi naš posao, te otkloniti prepreke koje nam stoje na putu, je prva lekcija koju kreatori politika među Bošnjacima i onima koji uživaju razne benefite iz bošnjačke kvote moraju savladati ukoliko se misle ozbiljno baviti političkim procesima.
Nažalost, ono što je veoma lahko zaključiti prosječnom pratiocu društveno-političkih događaja jeste da oni koji kreiraju našu društveno-političku realnost idu linijom manjeg otpora, te se često ne bave vlastitim poslom na adekvatan način.
Epilog takve indolentnosti jeste da posao koji trebamo mi raditi u interesu države Bosne i Hercegovine, urade oni drugi, kontra njenih interesa. Najeklatantniji primjer ovakve političke prakse aktuelnih vlastodržaca jeste slučaj Dodik, sa kojim se već godinu dana manipuliše u javnom prostoru, kroz perpetuiranje njegove inferiornosti u odnosu na aktere koji u ovom slučaju predstavljaju državu Bosnu i Hercegovinu!
U prethodnom periodu naše vanjskopolitičke aktivnosti nisu ukazivale na to da smo ozbiljno shvatili aktuelni geopolitički momenat koji je jedan od najizazovnijih od pada Željezne zavjese, već smo “pustili” procese da idu svojim tokom, bez kormilarenja u željenom smjeru koji će polučiti uspjehe za državu. Iako je teza o tome da su međunarodni odnosi promjenjiva, a ne statična kategorija, koja zahtijeva kontinuiranu posvećnost već odavno uvriježena u javnosti, oni koji bi trebali, nisu se dovoljno potrudili da na ovom planu imamo adekvatan odgovor usred aktuelne geopolitičke dinamike.
Populističke teze o tome da je Dodik gotov, kako je Evropa naša, da Dodiku neće pomoći lobiranje, uključivanje teške mehanizacije poput bagera u procese, su jednostavno ništave, jer nismo u njima mogli vidjeti činjenično pokriće. Hvaliti se javno da se “ni marke” ne daje za lobiranje, sastajanje sa diplomatama nižeg ranga, te određenim zamjenicima, nisu mogle razultirati željenim scenarijom za bosanskohercegovačku državu.
Ukoliko pratimo šta se izdešavalo na međunarodnom planu od objave američkog državnog sekretara Marca Rubija na platformi X koja ide u smjeru podrške državi Bosni i Hercegovini, pa do trenutka kada je postalo jasno kako se Dodik i ostatak političkog vodstva bosanskih Srba nagodio sa američkom stranom, jasno je kako je došlo do zaokreta na što izgleda nisu računali oni koji su nas uvjeravali da je “Dodik gotov”.
Dok su se domaći bošnjački politički akteri bavili seciranjem i analiziranjem izajava reisul-uleme dr. Huseina ef. Kavazovića, srpska strana je radila i uspjela je isposlovati ono što je naumila, a na račun Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine u konačnici. Bosanskohercegovački entitet RS, jeste siromašniji i lošiji dio Bosne i Hercegovine u ekonomskom smislu, ali aktivniji i pametniji u političkom, jer ne može biti opravdanje da nema novca za lobiranje unutar državnog bosanskohercegovačkog faktora, a u isto vrijeme u siromašnijem dijelu imaju desetine miliona izdataka u potonjem smjeru.
Riječ je o sindromu “samo će”, a neće! Imamo sada adekvatan školski primjer da naše poslove niko neće raditi za nas, dok se istim mi ne pozabavimo. Postavlja se pitanje kako to pojasniti strukturama koji se bave lokalnim procesima, izjavama vjerskim poglavara, a državni poslovi im prolaze bez da na njih utiču?
Vođenje države nije posao predviđen za učenje i rad nalik onom pripravničkom, gdje se pripravniku tolerišu pogreške i eventualne pogrešne procjene. Državna politika ne trpi manjkavost i površnost, već zahtijeva izvrsnost, a svaka paušalna i nepotpuna aktivnost direktno utiče na razultat.
U javnom prostoru se vema često upozoravalo na potrebe lobiranja, te na aktivnosti druge destruktivne strane, ali to ozbiljno nije shvaćeno od onih od kojih je to bilo očekivano. Osim toga, strah od diversifikacije u vanjskoj politici, što su srpska i hrvatska strana odavno primijenili u kontekstu vlastitih interesa, očigledno dolazi na naplatu. Vlasti dolaze i odlaze, a najveći gubitnik u ovakvim situacijama nažalost je država Bosna i Hercegovina.
Zadatak državnog vodstva mora biti prije svega prihvatanje nove realnosti, te realiziranja aktivnosti u smjeru izlaska iz novonastale situacije koja nije pobjeda države Bosne i Hercegovine kako se nastoji populistički prikazati, već plod realpolitike koju prodržavni akteri izgleda nisu shvatili ozbiljno.
Ekskluzivno PISjournal
