Osman Softić                                                                                    uticaj Kine                                                                                                               

PISjournal  Najnovijim političko-diplomatskim aktivnostima Washingtona na Bliskom istoku američka administracija pokušava uvjeriti vlasti Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kuvajta i Bahreina da, uprkos povlačenju američkih trupa iz Afganistana i smanjenom interesu za vojno prisustvo u Saudijskoj Arabiji i regiji općenito, ipak ne namjerava svoje arapske saveznike potpuno ostaviti na milost i nemilost najsnažnijoj sili regije – Iranu.

Spomenute monarhije strahuju od navodne regionalne hegemonije Teherana budući da su se moć i utjecaj Irana u protekloj deceniji značajno proširili na Bliskom istoku, a pri čemu je Teheran uspio ostvariti tzv., stratešku dubinu u arapskom svijetu u namjeri da spriječi američko-izraelske pokušaje destabilizacije Irana. Cilj je spriječiti realizaciju zapadne strategije promjene režima iznutra, koju neprijatelji Irana kontinuirano provode različitim metodama, ubistvima iranskih naučnika i prominentnih vojnih ličnosti, kibernetičkim napadima na iranska nuklearna postrojenja, poticanjem na pobunu različitih separatističkih pokreta u Iranu…

Kao sredstvo odbrane, Iran sve vrijeme nastoji osigurati drumski koridor preko Iraka i Sirije do Libana kako bi mogao vojno pomagati “Hezbollah”, ali i palestinski “Hamas” u Gazi, koji, posebno “Hezbollah”, predstavljaju najefikasniji proizvod iranske politike strateške dubine čiji je cilj konstantno prisustvo na granicama Izraela, što predstavlja strategiju odvraćanja (deterrent) Izraela od napada na Iran. Teheran stoga koristi strategiju koju bi savremeni zapadni teoretičari međunarodnih odnosa označili kao ofanzivni realizam, iako je ta strategija u suštini defanzivnog karaktera, jer nema za cilj osvajanje teritorija već je isključivo bazirana na ostvarivanju utjecaja u regiji i kreiranju geopolitičkih prilika koje u optimalnom smislu trebaju imati prijateljsku dispoziciju prema Iranu. U tom kontekstu, a s obzirom na kontinuirane prijetnje Izraela da će napasti Iran, te ranije pozive arapskih monarhija Americi i drugim saveznicima da se vojno obračunaju s Iranom, optužujući Teheran da se pretjerano miješa u politiku arapskih zemalja i da želi uspostaviti regionalnu dominaciju, treba promatrati i politiku Irana u regiji.

Kakva je uloga Izraela

Iranska strategija, pored diplomatskog, političkog, vjerskog i vojnog utjecaja u regiji, ima i ideološku dimenziju koju iranski stratezi nazivaju osovinom otpora. Ta osovina podrazumijeva savez proiranskih zemalja (Sirije, Iraka, Libana, Jemena) te “Hezbollaha” i “Hamasa”, ili političkih opcija u regiji, različitih šiitskih milicija u Iraku koje se zajednički suprotstavljaju izraelskoj okupaciji Palestine, širenju izraelskog utjecaja u arapskom svijetu, američkom vojnom prisustvu i hegemoniji nad Bliskim istokom. Iran kontinuirano nastoji uvjeriti arapske susjede da nema namjeru izvršiti nikakvu agresiju, da želi prijateljske odnose i plodotvornu ekonomsku saradnju s arapskim zemljama, uključujući i najveću arapsku silu regije, Saudijsku Arabiju, ali se protivi modelu regionalne sigurnosti koji je uspostavio Washington, a koji je baziran na mobilizaciji arapskih resursa i konzervativnih država u cilju suprotstavljanja iranskoj prijetnji. Okosnica te strategije jeste Zaljevsko vijeće za saradnju (GCC), kojim je sve do sukoba s Katarom 2017. godine dominirao Rijad. Za Iran ovakav dosadašnji koncept organizacije sigurnosti regije je neprihvatljiv. Iran smatra da ga treba preurediti tako da se ne dozvoli uplitanje vanjskih sila u pitanja regije i da regionalni sistem sigurnosti ne može opstati bez uključenja Irana kao najmoćnije zemlje u regiji.

Iran je, unatoč pritiscima, sankcijama, agresiji i prijetnjama zapada i Izraela, uspio konsolidirati svoju poziciju u regiji uz pomoć uspješne politike strateške dubine, prvenstveno zahvaljujući briljantnoj diplomatiji, pružanjem otpora svim vrstama konvencionalnih prijetnji i razvojem strateškog sistema odbrane koji, prije svega, čine balističke rakete kratkog i srednjeg dometa i razne vrste proxy-milicija. Efikasnost iranskih balističkih raketa pohvalio je i najveći izraelski stručnjak za raketnu tehnologiju dr. Uzi Rubin, koji ih smatra revolucionarnim iskorakom u raketnoj tehnologiji, a što je Iran, kako navodi Rubin, praktično dokazao preciznim napadima na ciljeve ISIL-a u Siriji.

Amerikanci ne žele iz Sirije 

Okosnicu iranske strategije u regiji čini antizapadna dispozicija Sirije i njen režim koji je uspio preživjeti deceniju posredničkog rata velikih sila, arapskih monarhija, ali i unutarnji građanski sukob. Pored vojne intervencije Ruske Federacije u Siriji, režim Bashara al-Assada uspio je preživjeti zahvaljujući i podršci Irana i šiitske milicije “Hezbollah” iz Libana, kao i zahvaljujući brojnim drugim šiitskim formacijama regrutiranim u Iraku, Afganistanu i dijelovima Srednje Azije (Brigade “Fatimijun”). Iran je uspostavio indirektni vojni utjecaj i prisustvo na zapadu, u samom središtu Levanta, sve do obala Mediterana, što se također reflektira na političke prilike u Libanu, preko “Hezbollaha”, bez kojeg je nemoguće postići bilo kakav politički konsenzus u Bejrutu. Najnovije povlačenje nekih arapskih ambasadora zaljevskih zemalja iz Bejruta zbog komentara libanskog ministra informacija Georgea Cordahija o ratu u Jemenu dokaz je da odnos arapskih monarhija s Libanom nikad u modernoj povijesti nije bio na nižem nivou. Arapski pritisci na Liban proteklih godina intenzivirani su radi slamanja “Hezbollaha” i politički dominantnog utjecaja ove političke i vojne organizacije, a sve s krajnjim ciljem – slabljenje iranskog utjecaja u Levantu, dok se istovremeno američko-izraelsko-arapskim diplomatskim manevrima Moskva pokušava pridobiti za politiku reduciranja i eliminacije iranskog utjecaja u Siriji.

Amerikanci žele ojačati svoje saveznike u regiji prije najavljenog povlačenja iz regije na istok, gdje Washington uz pomoć saveznika želi preusmjeriti veći dio snaga u cilju sprečavanja dominacije Kine u istočnoj Aziji i Indijskom okeanu. Washington s bliskoistočnim saveznicima pokušava što je moguće efikasnije eliminirati najproblematičnije karike u lancu iranskog utjecaja u regiji, prije svega Liban i Siriju. U kontekstu ovih strateških planova treba promatrati i kontinuiranu krizu u Libanu i odbijanje Washingtona da povuče svoje, iako male, vojne snage s istoka Sirije, što bi stvorilo uvjete za konačan završetak rata u Siriji. Iako su odustali od svrgavanja režima u Damasku vojnim sredstvima, Amerikanci nastoje ekonomskim sankcijama režim u Siriji prisiliti na kapitulaciju i raskid odnosa s Iranom. Djelimično i u tom kontekstu možemo razumjeti i najnovije otopljavanje odnosa vodećih arapskih monarhija, koje uspostavljanjem diplomatskih odnosa s Damaskom, pristajanjem na povratak Sirije u “Arapsku ligu” i obećanjem o finansijskim ulaganjima u rekonstrukciju Sirije žele omekšati režim u Damasku kako bi ga potaknuli da okrene leđa Iranu i “Hezbollahu”.

Amerikanci se još ne žele povući iz Sirije iako je njihovo prisustvo u suprotnosti s normama međunarodnog prava. Američke trupe u Siriji kontroliraju sirijska naftna polja i značajne resurse hrane, pružaju podršku vojnim snagama PKK, koje još nisu odustale od stvaranja vlastite države na štetu Turske i Sirije. Neki kritičari američke politike u Siriji i Iraku čak idu tako daleko da Amerikance optužuju da pružaju podršku i zaštitu poraženim elementima ISIL-a i da ih, navodno, prebacuju na druga potencijalna svjetska žarišta, uključujući regiju Srednje Azije i Afganistana. Ekstremističke grupe iz Sirije i Iraka u tom slučaju mogle bi biti instrumentalizirane kao proxy-formacije u obračunu s Kinom u njenim pograničnim dijelovima ili za njihovo ubacivanje na teritoriju Xinjianga u zapadnoj Kini.

Trn u oku arapskih monarhija 

Zbog ostvarenog utjecaja u regiji, Iran je postao trn u oku arapskih monarhija, ali i moćnih zapadnih zemalja, prvenstveno SAD-a. Sjedinjene Države sve vrijeme iz iranskog zagrljaja pokušavaju otrgnuti Liban, ovu malu, ali strateški važnu arapsku zemlju koja se nalazi na rubu ekonomskog kolapsa usljed najveće finansijske krize izazvane enormnom korupcijom, sektaškim uređenjem političkog sistema, a posebno nakon najveće konvencionalne eksplozije na svijetu koja se prošle godine dogodila u skladištima luke u Bejrutu, koja je uzrokovala smrt nekoliko stotina ljudi i praktično razorila središte ove metropole.

Pored iranskog utjecaja u Iraku, Siriji i Libanu, snage Jemenskih Husija (Ensarullah), unatoč slabom naoružanju i zračnoj supremaciji Saudijske Arabije, uz podršku Irana skoro da su izvojevale pobjedu iako to zvaničnici u Rijadu ne žele priznati, Abu Dhabiju ili zapadnim prijestolnicama. Pobjeda Husija ne znači njihovu dominaciju u Jemenu, već reflektira neostvarene vojne ciljeve koji su trebali biti postignuti napadom na Jemen.

Utjecaj Irana u Iraku rastao je sve od američke invazije i okupacije 2003. godine s obzirom na demokratski transfer vlasti s manjinske sunitske populacije na većinske šiite. Sve donedavno u Bagdadu su se na vlasti smjenjivale uglavnom proiranske vlade. Naravno, iranski pragmatizam pokazao se i u Iraku s obzirom na to da šiitske političke organizacije nisu gravitirale revolucionarnom modelu na matrici ideologije islamske revolucije u Iranu, koja nije replicirana u Iraku. Politička situacija u Iraku drastično se promijenila nakon održavanja najnovijih parlamentarnih izbora na kojima je trijumfirala politička opcija koju predvodi Muqtada al-Sadr, političar i radikalni šiitski vjerski vođa sa snažnim uporištem u siromašnim slojevima stanovništva u Bagdadu, koji u novije vrijeme iskazuje sve veće nezadovoljstvo utjecajem Irana u Iraku. Arapske monarhije, prvenstveno Saudijska Arabija, koja graniči s Irakom, pokušale su proteklih godina uspostaviti bliske odnose s Muqtadom al-Sadrom, a saudijski prestolonasljednik princ Muhammed Bin Selman se susreo sa Sadrom. Saudijska Arabija je donirala značajan dio pomoći Iraku u namjeri da olakša normalizaciju odnosa Bagdada i Rijada, te prije svega u namjeri da Bagdad otrgne od utjecaja Teherana. Zbog ovih saudijskih aktivnosti, u kombinaciji s lokalnim faktorima na terenu u Iraku, te zahvaljujući povratku sunita na političku scenu u Bagdadu, čije su političke opcije ostvarile najveći politički uspjeh od 2003. godine do danas, pozicija Irana i utjecaj Teherana u Iraku danas je najslabiji. Irački suniti na proteklim izborima ostvarili su odličan rezultat koji im garantira poziciju da odlučuju o budućnosti Iraka. Također, pobjedom kandidata iz reda političke opcije koju predvodi Muqtada al-Sadr, irački suniti dobili su političkog partnera s kojim se lakše mogu dogovoriti jer je i Sadr poglavito dobio izbore na platformi suprotstavljanja iranskom utjecaju u Iraku. Ovakav ishod možemo smatrati pobjedom antiiranskih snaga među iračkim šiitima. To je svakako iz vidokruga Rijada i drugih arapskih monarhija pozitivan ishod koji omogućuje prostor za intenzivniju saradnju bogatih arapskih zemalja s Irakom, čija bi politika, barem prema rezultatima najnovijih izbora, mogla biti pomirljivija prema Saudijskoj Arabiji, Emiratima, Kuvajtu, Bahreinu i drugim zemljama regije.

QUAD 1, pa QUAD 2

Neki analitičari vjeruju da najnovije aktivnosti američke diplomatije s vodećim zemljama zaljeva imaju za cilj formiranje svojevrsnog zapadnoazijskog QUAD-a, što dolazi u vrijeme kada se, s jedne strane, SAD suočava s globalnim izazovom Kine, a s druge strane kada evropski saveznici odbijaju direktno podržati SAD u njenom hladnom ratu s Kinom. Iako evropske sile Kinu smatraju rivalom u Evropi, ipak nema apetita za konfrontaciju s Pekingom jer Evropa preferira dijalog. Zbog nedostatka podrške iz Evrope, Bidenova administracija bila je prisiljena reaktivirati QUAD (alijansa koju čine SAD, Indija, Japan i Australija), koji bi trebao spriječiti prodor Kine u indopacifičku regiju. U odsustvu evropske volje da se povinuje ciljevima Washingtona, a u namjeri formiranja globalnog prstena pouzdanih vojnih i ekonomskih savezništava koji će moći obuzdati uspon Kine, Washington, kako navode neki analitičari, namjerava uspostaviti QUAD 2, a koji bi trebala činiti SAD, Indija, UAE i Izrael. QUAD 2 podrazumijeva niz koraka koje je Bidenova administracija već poduzela u posljednjih nekoliko mjeseci. Osim reaktiviranja QUAD-a, SAD je nedavno finalizirala AUKUS, savez SAD-a, Velike Britanije i Australije u Indo-Pacifiku.

S druge strane, pak, QUAD 2 ukazuje na ozbiljnu i užurbanu geopolitičku ekspanziju američke strategije obuzdavanja Kine i ilustrira kako SAD aktivno stvara višestruke – pa čak i preklapajuće – sisteme saveza kako bi usporila ili obuzdala kineski utjecaj i osigurala sopstveni opstanak kao neosporni globalni hegemon. Stvaranjem saveza QUAD 2 SAD prihvata činjenicu da za Washington kineska prijetnja nije ograničena samo na Indo-Pacifik.

Bliski istok, također, ostaje ključna geopolitička regija kako za SAD, tako i za Kinu. Ustvari, značaj Bliskog istoka (Perzijski zaljev) za Kinu je veći nego ikad, i to kao ključna ruta njenih mega projekata “Puta svile” (Inicijative “Pojas i put” BRI). Činjenica da su se SAD postepeno počele vojno izvlačiti s Bliskog istoka – posebno od Saudijske Arabije – ne znači i njihovo diplomatsko povlačenje. Vojno povlačenje iznjedrilo je novu vrstu multilateralnog angažmana između SAD-a i bliskoistočnih sila. Prisustvo Indije u savezu QUAD 2 odlično ilustrira kako se politika SAD-a na Bliskom istoku i u južnoj Aziji preklapa i dopunjuje cjelokupnu politiku SAD-a i njenih savezništava sa zemljama regije u cilju stvaranja prstena antikineskih saveza. Činjenica da oba saveza, QUAD 1 i QUAD 2 naglašavaju pomorsku sigurnost ukazuje da SAD namjerava spomenute alijanse koristiti kao mehanizam za kontrolu morske linije komunikacija koju Kina koristi za većinu svoje trgovine, što bi joj olakšalo efikasniju kontrolu tjesnaca Malacca i Bab el-Mandeb, tjesnac u Crnom moru nedaleko od Jemena. Moreuz Malacca Kini omogućuje pristup iz Indijskog okeana u Južno kinesko more, dok je Bab el-Mandeb ključni za pristup Adenskom zaljevu i Crvenom moru, bez kojeg kineski kontejneri ne bi mogli stići do Afrike.

Kina pred vratima 

Upravo rukovođeni tom strategijom, Ujedinjeni Arapski Emirati i Izrael već su uspostavili obavještajnu bazu na jemenskom ostrvu Socotra. Savezništvom UAE i Izraela SAD ima za cilj proširiti bilateralni savez koji je primarno usmjeren prema Iranu u sistem multilateralnih saveza usmjerenih na Kinu. Vrijedi podsjetiti da su Kina i Iran potpisali strateški sporazum na 25 godina u koji bi Peking trebao uložiti 400 milijardi dolara. Stoga, spomenuti američki obnovljeni QUAD 1 dolazi upravo u momentu i kao reakcija na poteze Pekinga kojim je Kina počela ozbiljno širiti svoje ekonomsko prisustvo na Bliskom istoku. Spomenuti strateški sporazum između Kine i Irana treba posmatrati kao svojevrsnu odskočnu dasku za daljnje širenje kineskog projekta “Puta svile” na Bliski istok i Afriku. Ako bi Peking uspio realizirati svoju viziju, to bi moglo značajno narušiti poziciju SAD-a na Bliskom istoku. Kako bi spriječile ovu mogućnost, politički planeri u Washingtonu primorani su na potpuno redizajniranje svog načina angažmana u ovoj regiji. SAD nastoje prije svega osigurati Bliski istok kako bi se mogle okrenuti ka Aziji, uključujući Indo-Pacifik. Postavlja se pitanje može li to Washington provesti uz pomoć UAE-a i Izraela. Bliski saveznici Washingtona uvijek su bili voljni udružiti se protiv Kine. Ipak, treba imati u vidu činjenicu da Bliski istok nije monolitna već složena regija koja nudi višestruke mogućnosti savezništva i kontrasaveza. U tom kontekstu, SAD nije jedina zemlja koja gradi saveze. Već je u toku formiranje kontrasavezništva koje nastoji preduprijediti američke namjere. Kina već ima brojne prijatelje u regiji. Povlačenje američke vojske s Bliskog istoka – posebno iz Saudijske Arabije i tenzije i nepovjerenje Rijada prema Bidenovoj administraciji kineska diplomatija već je iskoristila pozicionirajući se kao sljedeći najbolji prijatelj Kraljevine. Bilateralne kinesko-saudijske veze također proizlaze iz nastojanja dvora u Rijadu za diversifikacijom diplomatskih odnosa, posebno veza s velikim silama. U nedavnom telefonskom razgovoru sa svojim saudijskim kolegom šef kineske diplomatije Wang Yi dao je uvjerenja Rijadu da “Kina želi dugoročni, pouzdani i stabilan odnos s Kraljevinom te da želi biti prijatelj i partner Saudijske Arabije.”.

Ako se tome doda serija bilateralnih razgovora između Rijada i Teherana održanih proteklih mjeseci o normalizaciji odnosa dvije najznačajnije države regije i rivalstvo i zaoštravanje ekonomskih odnosa između Abu Dhabija i Rijada, postaje upitno koliko će američka strategija zasnovana na sankcijama, suzbijanju Irana i Kine i dakako sprečavanja Turske da ostvari svoje nacionalne interese i pravo na samostalnost u vođenju vanjske politike mimo želja Washingtona imati dugoročni efekt.

Izvor

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime