Dr. sc. Tarik Kulenović rat
PISjournal – Gledam fotke njemačkih vojnika SS-ovaca u Varšavskom getu 1943.godine. Gledam i fotografije izraelskih vojnika u Gazi 2023. godine. Postoji li razlika? SS-ovci su na crno bijelim fotografijama, a fotke IDF-a su u boji. I to je sve. Na obema su nadmeni ubojice koji sa osjećajem superiornosti ubijaju podljude, jednom židove, drugi put muslimane, nekad Poljake, danas Palestince.
Moderni nacisti herojski ubijaju civile, žene, djecu i starce. Film koji smo ne znam koliko puta gledali, dok izraelski orijentirana propaganda pokušava za sve okriviti Hamas i od svakog čovjeka koji protestira protiv namjernog izraelskog ubijanja civila napraviti antisemita. I šptvrđuju kako je Izrael antisemitska zemlja aparthaida.
Sve to tjera u zaborav rat u Ukrajini. Znate da se tamo vodi rat? Besmislen, no takav traje godinama. Od 2014. godine. Uz brojne preokrete. Ruska otvorena vojna intervencija 2022.godine bila je samo novo poglavlje u ratu koji traje dulje od Iračko – iranskog rata i vojnih intervencija SSSR i SAD u Afganistanu. No, ruska vojna intervencija bila je i signal za buđenje Zapadu jer je pokazala kako njihov plan s NATO-izacijom Ukrajine neće baš tako lako proći.
Treba se podsjetiti i ranijih dana rata koji traje od 2014.godine. Sljedbenici vodstva odmetnutih pokrajina su zauzeli vladine zgrade u Donbasu kao reakciju na smjenu vlasti u Kijevu kojom su završili nemiri na trgu Majdanu i tzv. Revolucija Dostojanstva. U revoluciji je smijenjen legalni predsjednik Ukrajine Viktor Januković, izabran na demokratskim izborima. Bolje rečeno, pobjegao je kad su mu poslušnost otkazale policijske snage za posebne namjene. Mogući okidač revolucije bila je njegova odluka da odbije zahtjeve za ukrajinsko priključenje EU i sklapanje sporazuma o intenzivnijoj suradnji s Rusijom.
Ukrajinski parlament se okrenuo protiv njega i izglasao njegovu smjenu. Protiv Janukovića se okrenula i vojska i policija koja ga je trebala štititi. NATO je navodno bio i sam iznenađen razvojem događaja, a Zapad, SAD i EU, nisu sudjelovali u njima. U rat se uključila i Rusija, šaljući kao pomoć svoje postrojbe bez ruskih vojnih oznaka da se bore na strani odmetnutih pokrajina. Intenzivni rat je trajao oko godinu dana, a u sukobima je uspostavljena relativno stabilna linija fronte koju obe strane nisu uspijevale pomjeriti.
Mirovni sporazum u Minsku iz 2015. godine trebao je okončati sukobe no Ukrajina ga nije ratificirala. Zemlje su ostale u stanju zamrznutog sukoba, ni rata ni mira, koji je trajao do 2022.godine. U tom razdoblju Ukrajina je uspjela provesti izbore na kojima je izabrana nova, Zapadu sklona, vlast, te modernizirati svoju vojsku i od nje stvoriti pristojnu borbenu silu. Javljale su se brojne međusobne optužbe poput ruskih da NATO pored Kijeva ima postrojenja gdje stvara oružje za biološko i kemijsko ratovanje, kao i ukrajinskih kako Rusija želi uništiti i rusificirati ukrajinsku naciju.
U pet godina od prosvjeda na trgu Majdan, ukrajinske vlasti nisu ispunile svoja obećanja. Stopa siromaštva je sa 15% narasla na 25%, a Ukrajina je čvrsto zasjela na prvo mjesto liste najkorumpiranijih država Europe. Početni sukob je, nakon sklapanja mirovnih sporzuma, održavan na razini zamrznutog sukoba niskog intenziteta. Do 2022.godine kada je eksplodirao ulaskom ruske vojske u Ukrajinu. U međuvremenu nisu pomogli ni mirovni sporazumi Harkov 1 i Harkov 2 koje nije ratificirao ukrajinski parlament. Ne možemo poreći kako je ukrajinski narod, barem njegov dio, želio slobodu izvan Rusije, u EU i NATO, a kako je dio Ukrajine želio ostati u savezu s Rusijom. Te su godinama gomilane tenzije na kraju dovele do otvorenog, velikog rata.
Ne mogu a da se ne sjetim zaboravljene knjige 1948 Georga Orwella u kojoj se spominje i stalni rat na istoku Europe u kojem sudjeluje i Pista 1, kako Orwell imenuje Veliku Britaniju u svojoj knjizi. Je li taj fiktivni rat danas stvarnost?
Za bolje objašnjenje ruske reakcije, Ukrajinu možemo usporediti sa Teksasom koji je meki trbuh SAD. Što bi se desilo da Teksas proglasi neovisnost od SAD, pošalje molbu da se priključi rusko-kineskom političko ekonomskom savezu i ponudi svoj teritorij kao mjesto za stacioniranje nuklearnih raketa? Za obranu od američkog ekspanzionizma. Zvuči kao scenarij nekog trećerazrednog SF filma, neke nove negativne utopije, no zvuči i kao početak Drugog američkog građanskog rata.
Znamo kako su Amerikanci naoružani do zuba. Ne samo vojska i policija. Gledali smo i filmove poput Bowling for Columbine, dokumentarca koji opisuje kako su dvojica frustriranih američkih teenagera od kuće uzeli oružje i pobili hrpu svojih školskih kolega, napravivši prvi svjetski poznati američki školski masakr koji se od tada ponavlja po raznim školama u raznim saveznim državama SAD. Mijenjaju se američki predsjednici, mijenjaju se i lokacije školskih masakra. Godišnje gine preko 50 tisuća ljudi od oružja koje se slobodno kupuje i drži kod kuće.
Frustrirani teenager koji je zbog loše ocjene došao kući, uzeo oružje koje njegova rastavljena majka skuplja, otišao u školu i pobio razred pun klinaca prvašića samo je još jedan primjer tog američkog užasa. No takvi primjeri nisu jedini. Muškarac koji je ušao u restoran i tamo pobio ako se ne varam 16 ljudi, zato što mu je simpatija rekla ne još je jedan primjer te Amerike. Počinju podsjećati na Hitlerovu Njemačku u danima prije Drugog svjetskog rata kada je ta Njemačka, s potpunom zaposlenošću, visoko industrijalizirana i inovativna jedino što je imala za izvoz bilo oružje.
Izgleda kako i SAD danas ima sve manje bilo čega za izvoz osim oružja. Hoće li im netko reći: Dosta je više tog vašeg zla koje izvozite!!!
Jeste li nekada voljeli Ameriku? Jeste li se pitali zašto? Sloboda, glazba, traperice, Coca Cola, Kip slobode… samo su neka od obilježja te Amerike, zemlje snova. Htjeli smo američke automobile, sanjali smo američke lijepe žene, umjetne plaviše bujnih poprsja, dolare i rock and roll. Je li to Amerika današnjice? Gdje je nestala ta Amerika?
Nekadašnja obećana zemlja, Novi svijet, postala je zemlja u kojoj ste prisiljeni raditi dva posla da biste bili bar malo iznad granice siromaštva. To je zemlja u kojoj su danas crnci, Afroamerikanci kako se politički korektno zovu, nisu više robovi, no skoro je 90% odraslih crnih muškaraca u zatvoru. Za crnačke je obitelji normalno da djeca odrastaju bez oca, a njegovu ulogu preuzima djed ako i on nije u zatvoru. Amerika se i etnički mijenja. Nekada bjelačka zemlja danas je šarena, sa sve više latinosa, crnaca, Slavena i Kineza (žutih) te raznih Azijata. Indijci, Pakistanci, Afganci… Samo ih imenujte, u SAD ih sigurno ima. Ni Arapi, Sand niggers kako ih pogrdno zovu, više nisu rijetkost.
Takvu Ameriku ne gledamo na tv, nema je niti na netu. Amerika novih imigranata, izbjeglica od ratova, sirotinje i nekvalificiranih radnika što rade barem dva posla da skrpe kraj s krajem i prežive nadajući se da ih neki usputni manijak neće ubiti na povratku s posla ili u dućanu.
U takvom okruženju slijede nam američki izbori, kako izgleda okršaj dva starca za koje ne znaš koji je gori. Joe Biden, aktualni predsjednik koji je odavno vidio svoje svijetle dane i Donald Trump koji začudo još nije u zatvoru. Dvojica čilih osamdesetogodišnjaka bore se tko će voditi najjaču nuklearnu silu na svijetu naredne četiri godine. Ima li to uopće smisla? Prema njima Putin je čili mladić, oran sportista. Ni kinez Xi ne izgleda loše. Uspjeli su stvoriti BRICS, okupiti zemlje koje imaju skoro pola svjetskog stanovništva, barem četvrtinu svjetskog BDP-a i pozivaju i druge da im se priključe. Stvorena je alternativa G-7, organizaciji najbogatijih zemalja, sve više ljudi ne žele biti Amerika. Nije to više Varšavski pakt, a to ne razumiju Zapadnjaci uzaludno okrenuti prošlosti. Novo je stoljeće, a nama se pred očima događa stvaranje novog svijeta.
U godini u kojoj sam došao na Zemlju ljudi su se spustili na Mjesec, živio sam Hladni rat, bipolarni svijet, detant, raspad bipolarnog svjetskog poretka, gledao sam rušenje Berlinskog zida, gaženje prosvjednika u nemirima na Trgu nebeskog mira u Pekingu, ratovao u raspadu Jugoslavije za koju sam kao klinac mislio da će biti vjećna, živio sam svjetski mir, američki monopolarni svjetski poredak, gledao Clintona i Jelicina kako se druže i sjedaju jedan drugom na fotelju. Na kraju stoljeća izgledalo je kako je svijet napokon u redu. Svi se vole, svi se ljube i svi žele biti Amerika.
Onda su pali su tornjevi u New Yorku, došli su ratovi koji traju i danas. Erupcija američkog gnjeva rezultirala je ratovima u Afganistanu, Iraku i Siriji, te ratovima u Jemenu i nastavkom beskrajnog rata u Palestini. Ima li rezultata? Jedina svjetska supersila Amerika više nije jedina. Sve više zemalja ima nosače aviona. Kinezi su odletjeli u svemir i imaju orbitalnu svemirsku stanicu, Indijci su se spustili na Mjesec, čak i Koreanci prave automobile bolje od američkih, Indija i Pakistan imaju nuklearne bombe (Ima ih i Izrael no o tome se ne smije govoriti)… Svijet se skroz promijenio. I onda ta prva svjetska pandemija Corone 2019.-2022. i rat u Ukrajini. Nije čudo što sve više ljudi govori kako je svijet poludio i srlja u propast. A svijet je isti kakav je i uvijek bio. Samo informacije kolaju mnogo brže, a zahvaljujući internetu sve ih je teže staviti pod kontrolu.
A Ukrajina? Polako gubi rat. Kako? Zašto? Dugo najavljivana ukrajinska ljetna protuofanziva nije uspjela. Nakon manjih pomaka na frontu uslijedila je ruska protuofanziva kojom je ruska vojska uspijeva povratiti izgubljeni teritorij. Puna usta NATO obećanja o pomoći u stvarnosti je bila puno manja. Čak je i veliki dio pomoći izgleda završio na ukrajnskoj crnoj burzi i prodan je negdje drugdje. Gdje? Vidjećemo kad to oružje progovori. Sjevaju optužbe kako to nije istina, kako je to ruska propaganda, no ostaje pitanje gdje je ta pomć završila? NATO je ispraznio svoja skladišta u Europi u tolikoj mjeri da ako ga teoretski napadne ruska vojska nemaju čime da se brane. I SAD koje povećavaju svoje izdatke za vojsku izgleda kako većinu tih sredstava troše na obnavljanje i punjenje svojih skladišta oružja. Za EU se nema sredstava.
Silni EU medijski aparat odjednom je utihnuo. Neko vrijeme su svi bili eksperti za ukrajinski rat, a danas ih više nema. U početku grubo ušutkivani glasovi drukčijih mišljenja danas mogu slobodno govoriti ako bilo koga Ukrajina još zanima.
Metuzalem svjetske politike Henry Kissinger je na početku rata govorio kako je taj rat besmislen i neisplativ. Svi su na gubitku. Bolje bi bilo da se Ukrajinci pomire sa gubitkom odmetnutih pokrajina i sa Rusijom potpišu mir. Dok su se komentatori u početku čudili što lupeta taj stogodišnjak, danas i umne glave govore kako bi se Ukrajini isplatilo da potpiše primirje te takva okljaštrena uđe u NATO. Kao nekadašnja Zapadna Njemačka. Tko je na gubitku? Prodavači oružja sigurno.
Zašto svjetski moćnici ne žele prihvatiti da planeta želi mir? Nema više ideoloških razlika. Svijet se dijeli na bogate i siromašne. Svjetski izvor stabilnosti, srednja klasa, danas izgleda i ne postoji. Još je u Daytonu narušen princip o nepovredivosti granica i kažnjavanju agresora kada je priznavanjem genocid priznat kao tehničko sredstvo u međunarodnom pravu. Srbi su počinili genocid, a kažnjeni su dobivanjem Republike Srpske. Nema razloga da Rusija lošije prođe.
Zato danas nitko ne uzima za ozbiljno ukrajinske optužbe da Rusija vrši genocid nad Ukrajincima. Koga briga. Nakon nekažnjenih zločina nad muslimanima, u Čečeniji, nad Ujgurima u Kini, muslimanima u Miamaru i u Palestini, jedina je razlika što se genocod vrši nad Ukrajincima koji nisu muslimani. I to je postala izlizana, prečesto upotrebljavana riječ. Ukrajina nije dobila američke avione, sve je manje obećane vojne pomoći, bliže se američki izbori u kojima sadašnji predsjednik Joe Biden ima sve manje izglede za izbornu pobjedu.
Hvata ga senilnost, stvarno je star i zaboga, pao je izlazeći iz aviona. Želi li Amerika takvog predsjednika? No kada će Ukrajina sebi priznati da više nije u stanju voditi rat? U vojsku se mobiliziraju sve starija godišta. Iz zemlje je pobjeglo preko 20 tisuća mladića, potencijalnih vojnika od ukupno preko tri milijuna izbjeglica.
Nakon neuspjele ljetne ofanzive u ruskim je minskim poljima izginuo ukrajinski potencijal za vođenje rata. Ipak je prema izvorima ukupno na obe strane poginulo preko 200 tisuća ljudi. Ostaje nam da čekamo kada će neki novi lider smijeniti ukrajinskog predsjednika Zelenskog ili će on sam kao klaun tužnog lika u vojnički zelenoj majici priznati prvo samom sebi, a onda i cijelom svijetu: Izgubili smo.
Ekskluzivno PISjournal
