Murat Yeşiltaş
Autor je profesor međunarodne politike na Odsjeku za međunarodne odnose na Univerzitetu društvenih nauka u Ankari.
PISjournal-U svijetu obilježenom eskalacijom globalnih borbi za moć i rastućom neizvjesnošću, Ujedinjene nacije, kao najvažnija međunarodna organizacija, ponovo će zauzeti središnje mjesto na predstojećoj Generalnoj skupštini.
Ne iznenađuje to što ruski predsjednik Vladimir Putin i kineski predsjednik Xi Jinping neće biti prisutni,jer je to postao njihov običaj tokom godišnjeg okupljanja u New Yorku svakog septembra.
Posljednje sedmice su zorno ilustrovale kako se geopolitičko nadmetanje između zemalja odvija kroz međunarodne i regionalne institucije. Rusko domaćinstvo rusko-afričkog samita u Moskvi imalo je za cilj stvaranje novih saveza usred tekućeg, nepravednog rata u kojem je Rusija izolovana. S druge strane, Kina je poslala snažnu poruku Sjedinjenim Državama upućivanjem poziva novim zemljama članicama da se pridruže BRICS-u (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika). Nedavni samit G-20 svjedočio je kako je Indija pokrenula projekat strateškog koridora uz podršku SAD-a i Evrope, poznat kao Indijsko-arapsko-evropski koridor (IMEC), kao odgovor kineskoj inicijativi Puta svile.
Kako se približavamo datumu održavanja Generalne skupštine UN-a, utjecajni globalni igrači su pomno izvršili svoje strateške poteze, a njihovi lideri se sada pripremaju da prenesu diplomatske poruke na svjetskoj sceni. UN će nastojati održati svoju tradicionalnu misiju usred sjene geopolitičkog manevriranja i konkurencije. Međutim, s obzirom na sadašnju strukturu, suočava se sa značajnim izazovima u tome. Ujedinjene nacije su se našle u zamci duboke krize koju karakterišu pitanja legitimnosti, neefikasnosti i nedostatka odgovornosti.
Osnovane ubrzo nakon Drugog svjetskog rata, UN su u početku zagovarale pristup koji je izvukao pouke iz prošlosti. Povezao je princip kolektivne sigurnosti sa globalnom stabilnošću, sa ciljem uspostavljanja mira u svijetu minimiziranjem sukoba i uspostavljanjem sistema koji naglašava ravnotežu među pobjednicima. Pravo veta dodijeljeno Vijeću sigurnosti navodno je imalo za cilj da spriječi globalne sukobe, zaštiti žrtve od agresora i omogući održavanje mira kroz preventivne mjere. Međutim, globalna pravda ostala je nedostižna za UN. U stvarnosti, pravo veta dato stalnim članicama Vijeća sigurnosti transformiralo se u mehanizam koji daje prioritet interesima “velike petorke” u odnosu na pravdu, efikasnost i mirno rješavanje sukoba.
Tokom Hladnog rata, UN su djelovale kako bi zaštitile strateške interese pet stalnih članica globalnog poretka. Iako su izbjegavali konfrontaciju, često su favorizirali jake na račun slabijih sve dok je to odgovaralo njihovim interesima. Pravni okvir UN-a u ovom periodu je prihvatio politike kao što su izraelska okupacija Palestine, američka podrška kontragerilskim naporima u Latinskoj Americi, Vijetnamski rat i brojni drugi primjeri koji su uokvireni kao stabilizacija takozvanog šireg međunarodnog sistema.
Nakon završetka Hladnog rata, UN su preuzele značajniju ulogu u globalnom upravljanju, ali nisu uspjele da se razvijaju u tandemu s promjenjivim međunarodnim pejzažom. U globalnom poretku predvođenom SAD-om, UN su postepeno prešle iz strateške institucije u taktički „aparat“. Iako je imao istaknutu ulogu u humanitarnim intervencijama, pokazao se neefikasnim u obuzdavanju etničkog čišćenja na Balkanu i u Africi. Činjenica da je NATO, a ne UN, intervenisao na Kosovu kako bi spriječio masakre većih razmjera, naglasila je nefunkcionalnost sistema veta UN-a.
Duboka kriza u UN-u
Globalna kriza upravljanja, izazvana posthladnoratovskim geopolitičkim, političkim, sigurnosnim, ekonomskim i društvenim potresima, razotkrila je neuspjehe UN-a. Danas se UN suočava sa krizom većom nego ikada ranije u svojoj historiji. Ova kriza direktno dovodi u pitanje osnivačke principe organizacije i postavlja temeljna pitanja o njenom legitimitetu.
Kriza legitimiteta proizlazi iz kontinuiranog privrženosti UN-a strukturi kvinteta uprkos značajnim geopolitičkim pomacima. Međunarodni sistem koji se razvio nakon Hladnog rata karakteriše multipolarnost, gdje sile u usponu odbijaju da se povinuju odlukama pet zemalja. Ovo pokazuje da UN ne odražava trenutni geopolitički balans snaga.
Istovremeno, UN se bori sa dubokom krizom predstavljanja.Po pitanju kulture UN je monokulturan i pokazuje zapadnocentričan karakter. Njegova neefikasnost pogoršava ove probleme i čini njegov sadašnji oblik neodrživim. UN često ne preduzimaju pravovremene mjere u međunarodnim krizama, dopuštajući im da se pogoršaju i odlažući odluke uskim interesima. Pitanja transparentnosti dodatno otežavaju probleme legitimiteta UN-a, jer procesi donošenja odluka i usklađivanje odluka s prirodom kriza narušavaju njenu reputaciju transparentne organizacije. Takva struktura ne samo da se bori da obezbijedi stabilnost u globalnom sistemu, već i potiče države da razviju svoje mehanizme za rješavanje kriza.
Duboki preokreti u globalnom sistemu, posebno nakon pandemije COVID-19, intenziviranje konkurencije između SAD-a i Kine i upada Rusije u Ukrajinu signaliziraju nadolazeću transformaciju u međunarodnoj politici koja nije viđena od vremena Hladnog rata. Ova transformacija nagovještava rekalibraciju distribucije energije i pomak centra moći sa Zapada na Istok. Dva vijeka zapadne geopolitičke dominacije mogu donijeti novu eru istočne geopolitičke jednakosti. U ovoj nadolazećoj eri, obilježenoj radikalnim promjenama u distribuciji moći i geopolitičkom poretku, reforma UN-a ima prednost, nadmašujući sve druge prioritete.
Propust da se uzme u obzir globalna raspodjela moći i da se pravovremeno osmisle djelotvorna i pravična rješenja za globalne probleme produbiće krizu legitimiteta UN-a. Ova kriza bi mogla potaknuti pojavu alternativnih normi unutar postojećeg međunarodnog pravnog poretka i razvoj paralelnog pravnog okvira. Odluke koje donose alternativni regionalni blokovi u politici, ekonomiji i sigurnosti već zamjenjuju norme koje predvode UN.
Štaviše, uspostavljanje alternativnih regionalnih organizacija, umjesto oslanjanja na UN kao nadnacionalni entitet, moglo bi dodatno potkopati učinkovitost UN-a i dovesti do njegovog konačnog raspada.
Na predstojećem samitu UN-a, vjerovatno je da Turska neće biti jedini akter koji će pokrenuti pitanje reformi. Predsjednik Recep Tayyip Erdogan će naglasiti hitnu potrebu za reformom UN-a kako bi se riješila kriza legitimiteta globalnog sistema. Kao što je predsjednik Erdoğan više puta spomenuo, UN moraju proći kroz reforme što je prije moguće kako bi se spriječili problemi u budućnosti.
