Osman Softić
Autor ovog teksta se bavi istraživanjem savremenih islamskih pokreta, međunarodnih odnosa, Bliskog istoka i islama u Jugoistočnoj Aziji.
PISjournal – Već više od dvije decenije istraživački novinar, pisac, publicist i filmski reditelj Antony Loewestein iz Australije, kao Jevrej koristi svoje znanje, osobno iskustvo ali i identitet kako bi osporio tvrdnju Izraela da cionistička i kolonijalna okupaciona sila zagovara stvarne i autentične interese i govori u ime svih Jevreja u svijetu.
Loewenstein živi u Sydneyu ali potiče iz ugledne intelektualne jevrejske porodice iz Melbournea, porijeklom iz Njemačke. U početku, njegovi roditelji su kao i mnogi liberalni Jevreji širom svijeta, vjerovali u ideju tzv. liberalnog cionizma. Međutim, nakon što je proveo nekoliko godina u okupiranom Jerusalemu u kvartu Sheikh Jerrah i drugim dijelovima okupirane Palestine gdje je istraživao politiku i dugoročne posljedice izraelske okupacije ali i svoj jevrejski identitet, Loewenstein je u tom procesu, na osnovu svega što je vidio, doživio i naučio, postao jedan od najoštrijih kritičara izraelske okupacije Palestine i brutalne torture nad Palestincima koja je kulminirala genocidom u Gazi. Također je postao žestoki kričar ideologije cionizma i već dvije decenije se zalaže za državu u kojoj će na tlu historijske Palestine u demokratskom sistemu i slobodi živjeti svi njeni građani bez obzira na vjeru i etničku pripadnost, bey ekskluyivnog prava Jevreja.
Zanimljivo je da u Bosni i Herzegovini, pogotovo u Sarajevu, u akademskoj, medijskoj i umjetničkoj zajednici ne postoji sličan interes i žar za Palestinsko pitanje i njegova rješenja kao među aktivistima na zapadu, iako se Bosna i Hercegovina i sama suočava sa izazovima koji u nekim aspektima podsjećaju na političke probleme s kojim se suočavaju Palestinci, npr. pitanje povratka prognanih ili pitanje sve snažnijeg malignog utjecaja Izraela u Bosni i Hercegovini, proteklih nekoliko godina. Palestinsko pitanje u Bosni uglavnom se svodi u domen povremenih protesta koje organizira ili ambasada Palestine, Udruženja Palestinaca ili propalestinski aktivisti iz Sarajeva. Literature, doduše, ne manjka. Objavljen je zapazen broj knjiga o Palestini, npr. knjiga akademika Esada Durakovića, koja je promovirana u prostorijama Akademije nauka BiH, što na neki način čuva obraz akademskoj zajednici, ali ne postoji kontinuirani interes a još manje građanski i studentski propalestinski aktivizam. Političari se zadovoljavaju činjenicom da je BiH priznala Palestinu i verbalno se zalažu za tzv. two state-solution, što im dođe kao pokriće za odsustvo stava i ozbiljnijeg interesa glede sudbine Palestine. Neki čak kažu da je to pitanje o kojem treba da brinu Arapi. Jevrejska zajednica također mudro šuti iako bi bilo dobro da se čuje oštrija osuda izraelskog genocida u Gazi i poruči da bosanska zajednica Jevreja ne podržava politiku izraelskog supremacijskog režima. Bilo je hvale vrijednih individualnih osuda pojedinaca iz Jevrejske zajednice, što je stanovito osvježenje i što treba pozdraviti.
Zbog svoje neprikosnovene i oštre kritike cionizma i Izraela ovaj ugledni australski novinar postao je nepoželjan Jevrej, sa stanovišta cionističke ideologije i državne politike Izraela i proglašen je kao self-hating Jew (Jevrej samomrzitelj), ili što bi u Bosni rekli din dušmanin. Njegov otac, ugledni Jevrej i pravnik, praktično je izopćen iz svoje zajednice i bojkotiran je od strane raznih firmi kojim je ranije pružao pravne usluge samo zbog toga što je podržao svoga sina i što je i sam počeo da propituje održivost izraelske okupacione politike i zločina nad Palestincima. Loewenstein, srećom, nije usamljeni primjer. Primjera sličnih njemu ima veliki broj na zapadu i našu javnost treba upoznati s njima. Loewensteina sam upoznao prije 19 godina na promociji njegove prve knjige My Israel Question: Reframing Israel-Palestine Conflict (Moje izraelsko pitanje: Novi pristup izraelsko-palestinskom sukobu), koja je održana u hotelu Rydges u zapadnom predgrađu Sydneya u Australiji u kojem živi najveća koncentracija muslimana Australije, većinom porijeklom iz Libana, koji su u Australiju došli kao izbjeglice u toku građanskog rata u Libanu (1975-1990).
Od tada pa do danas, ovaj principjelni novinar i intelektualac nije promijenio svoj stav prema Izraelu, već je postao još veći kritičar izraelskog režima čije je zločine i njihovo reklamiranje iskoristio u komercijalne svrhe, detaljno dokumentirao u najnovijoj knjizi Palestine Laboratory (Laboratorij Palestina). Loewenstein je još 2012. uredio knjigu After Zionism:
One State for Israel and Palestine (Nakon cionizma: Jedna država za Izrael i Palestinu), koja sadrži vrijedne eseje niza autora, Omara Barghoutija, Johna Mearsheimera, Ilana Pappéa, Sare Roy i Jonathana Cooka, nekih od najoštrijih kričara Izraela.
Na zapadu, posebno u Americi i Kanadi, postoji veliki broj utjecajnih Jevreja koji su hiperaktivni u medijima i javnom prostoru i koji su praktički postali neka vrsta savjesti jevrejskog naroda kao glasnogovornici koji se suprotstavljaju politici države i ideologije koja tvrdi da zastupa njihove aspiracije i interese. Na isti način, službena politika Izraela i globalni cionistički pokret gledaju na sve Jevreje koji su se usudili kritizirati politiku Izraela i ideologiju i dugoročnu održivost ideologije cionizma. Kad sam jednom prilikom, prije više godina, u privatnom razgovoru sa jednim uglednim Jevrejem iz Australije koji je bio jedan od lidera svoje ali i globalne jevrejske zajednice, postavio pitanje kako on i njegovi prijatelji u jevrejskoj zajednici Australije koji su zagovarali interese Izraela i ideju o dvije države, tvrdeći da se zalažu za mir između dva naroda, gledaju na Jevreje, čiji je Loewnstein možda najbolji eksponent, koji sve više dižu glas protiv Izraela i cionističke okupacione politike i zlostavljanja Palestinaca. On mi je odgovorio da to što su neki kritičari Izraela igrom slučaja i sami Jevreji, uopće ne znači da oni ne mogu biti antisemiti. Njegov odgovor za mene je bio uznemirujući. Tada sam shvatio da se samo lojalnost Izraelu proglašava pravim i autentičnim jevrejstvom, dok se svaka kritka politike izraelske okupacije smatra antisemitizmom pa čak i onda kada dolazi od strane samih Jevreja.
Ovaj način rezoniranja utkan je i u jednu od definicija antisemitizma koju zagovara IHRA, međuvladina organizacija – International Holocaust Remembrance Association. IHRA danas ima nekoliko desetina država članica i potpisnica ove definicije, a Bosna i Hercegovina u ovoj organizaciji ima posmatrački ali ne i status punopravnog članstva. Političari u Bosni i Hercegovini i naše vjerske organizacije, posebno Islamska zajednica i akademske institucije trebaju voditi računa o tome da u najboljoj namjeri dokazivanja da naša država i naš narod nije antisemitski orijentiran, što je naravno tačno, ne nasjedne na ovu definiciju pod pritiscima iz Evrope, jer bi potpuno prihvatanje ove definicije antisemitizma suzilo prostor i rezultiralo reduciranjem slobode kritiziranja izraelske okupacione politike, genocida, zlostavljanja Palestinaca i inače izraelske ekspanzionističke politike. U tom slučaju mediji, vjerske zajednice, akademska zajednica, umjetnici i aktivisti postali bi lakša meta za one koji ih mogu optužiti za antisemitizam zbog kritika izraelske politike. Zato je neophodno pažljivo analizirati definiciju IHRA sa stanovišta stvarne zaštite ljudskih prava.
Veliki korak u pravcu demoliranja izraelske propagandne mašinerije koja već duže vrijeme pokušava izbrisati jasnu liniju razgraničenja između antisemitizma i legitimne kritike izraelske politike, okupacije, ekspanzionizma, genocida i nezakonitog koištenja vojne sile i represije nad Palestincima, učinio je Savezni sud Australije prije nekoliko dana, čiji je sudija Angus Stewart presudio da se kritike izraelske politike i ponašanja države Izrael ne može izjednačiti sa antisemitizmom. Savezni sud u Australiji, dakle, utvrdio je da anticionizam i kritiziranje Izraela nije antisemitizam. Presuda donesena nakon što su dva visoka člana najvišeg australijskog jevrejskog tijela, Izvršnog vijeća australijskih Jevreja (ECAJ), tužila Wissama Haddada zbog serije predavanja koja je održao u jednom lokalnom islamskom centru, Al Madina Dawah u Bankstownu, u novembru 2023. Predavanje je naknadno objavljeno na internetu. Podnosioci tužbe su sud pokušali ubijediti da je Haddad koristio “otvoreno dehumanizirajući” jezik o jevrejskom narodu i da je uživao u tome što je koristio “namjerno provokativan i zapaljiv” vokabular. Sud je utvrdio da je Haddad oklevetao jevrejski narod i naredio Haddadu da više ne drži slične govore. Shodno tome, Haddadu je također naređeno da ukloni niz govora objavljenih na internetu. Međutim, iako je sudija Stewart priznao da su njegove izjave problematične, on je također presudio da druge kritike države Izrael i njene vojske nisu prekršile Zakon o rasnoj diskriminaciji.
Zaključio je da kritikovanje Izraela nije inherentno antisemitsko. „Ne smatram da bi običan, razuman slušalac shvatio da gospodin Haddad u ovim odlomcima, bilo izolovano ili u kontekstu propovijedi kao cjeline, govori bilo šta o Jevrejima općenito ili o svim Jevrejima. On je prilično konkretan u propovijedi. Kritizirao je Izrael, IDF i cioniste.“ „Kao što je spomenuto, Jevreji se spominju samo u vezi s Holokaustom, i to ne na kritički ili omalovažavajući način. Samo ako bi običan, razuman slušalac čuo propovijed znajući šta je gospodin Haddad rekao u Govoru A, mogao bi zaključiti da se reference na cioniste odnose na sve Jevreje zbog onoga što on kaže o cionistima u Govoru A. Ali to nije način na koji se treba shvatiti Govor B. Običan, razuman slušalac bi razumio da nisu svi Jevreji cionisti ili da podržavaju akcije Izraela u Gazi i da omalovažavanje cionizma predstavlja omalovažavanje filozofije ili ideologije, a ne rase ili etničke grupe.“ U svojoj presudi, Stewart je naveo lokalni slučaj. „Ne treba ni kazati da politička kritika Izraela, ma koliko zapaljiva ili neprijateljska bila, po svojoj prirodi nije kritika Jevreja općenito ili zasnovana na jevrejskom rasnom ili etničkom identitetu. Zaključak da kritikovanje Izraela nije antisemitizam je posljedica zaključka da je okrivljavanje Jevreja za postupke Izraela antisemitizam; jedno proizilazi iz drugog. Haddadova odbrana tvrdila je da su predavanja održana u obrazovne svrhe i da se ne može smatrati da su prekršila član 18C, jer nisu bila javna, već su bila namijenjena privatnoj publici.
Da se vratimo ideji o dvije države, koju danas Jevrejski aktivisti sve više kritiziraju kao i novi pokret za Palestinu čiji pobornici ne podržavaju niti politike PLO-a niti Hamasa. U skladu s ovom koncepcijom postalo je uvriježeno uvjerenje nekih progresivnih Jevreja na zapadu i manjeg broja u Izraelu da Izrael može egzistirati u miru, pored države Palestine i njenog naroda. Na bazi ovog uvjerenja i paradigme osmišljena je i ideja o rješenju Palestinskog pitanja, odnosno izraelsko-palestinskog konflikta, na principima postojanja dvije države, poznata mantra koju već više od tri decenije ponavljaju američki i evropski politički zvaničnici, diplomati i prominentni članovi akademske zajednice. Ova ideja bila je i okosnica pregovora o miru koji su započeli u Madridu, a sporazum je postignut u Oslu 1993. Kasnije je i ozvaničen u Washingtonu između tadašnjih izraelskih lidera Yitzhaka Rabina (rođen u Jerusalemu) i Shimona Peresa (rođen u Bjelorusiji) sa vođom Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) Jaserom Arafatom (rođen u Egiptu).
Ideja je bila predstavljena kao simplificirana i jednostavna. Izrael će priznati PLO kao legitimnog predstavnika Palestinaca a PLO će priznati legitimno pravo Izraela na postojanje i pritom će se obavezati da više neće voditi oružani otpor protiv Izraela. Arafatu i PLO-u bit će dozvoljen povratak iz egzila u Tunisu, u Ramallah, na okupiranu palestinsku Zapadnu obalu. bit će formirana Palestinska uprava sa Arafatom na čelu, kao embrion buduće palestinske države koja je obećana Palestincima, nakon tranzicijskog perioda od pet godina. U tom periodu će biti testiran koncept tzv. sigurnosne koordinacije sa Izraelom ali pod patronatom SAD-a i provjerena spremnost Palestinske uprave da egzistira u miru sa Izraelom. Proces će na terenu nadgledati američki general koji i danas stoluje u Jerusalemu (iako ga je Donald Trump bio obećao povući) u svrhu nadzora sigurnosne koordinacije, nakon čega bi se izraelske okupacione snage trebale povući sa okupirane palestinske zemlje. Velika pitanja poput statusa okupiranog Jerusalema i njegovog istočnog dijela kao glavnog grada buduće Palestinske države i povratka prognanih palestinskih izbjeglica i njihovih potmaka iz perioda 1948. i 1967. odnosno pravedno rješenje izbjegličkog pitanja, bilo da im se omogući povratak ili pravedna monetarna kompenzacija u kombinaciji sa izraelskim priznanjem krivice putem zvaničnog izvinjenja, ostavljeno je kao dio finalnog rješenja koje će biti ispregovarano i konačno dogovoreno u tzv. mirovnom procesu za Bliski istok pod patronatom svjetskih sila, uključujući UN i Evropu, ali pod kontrolom Washingtona. U okviru pomenutog procesa učinjeni su neki sitni koraci i to uglavnom tehničke prirode kao što je pitanje vodosnabdjevanja, status palestinskih radnika u Izraelu, zamrzavanje isplata Palestinskoj upravi od strane Izraela, pitanje oslobađanja zatvorenika, prodaja roba iz Izraela na palestinskim okupiranim teriorijama i druga pitanja koja se odnose na olakšanje sistema i funkcioniranja same okupacije a ne razgovora o palestinskom suverenitetu. Izraelski lideri su na kraju priznali da oni nikad i nisu mirovni proces smatrali kao put za ostvarenje suvereniteta za Palestinu.
Čak je i premijer Rabin, kojeg su ubili jevrejski ekstremisti, čiji simpatizeri danas sjede u Netanyahuovoj vladi, izjavio da Palestinski mogu dobiti neki manji oblik autonomije ali ne i pravu državu (less than a state). Sva ova pitanja okupirala su energiju i pažnju administracija Palestinske uprave, ali je Izrael najviše očekivao od Mahmouda Abbasa da obuzda palestinski aktivizam i otpor okupaciji. Washington i Brisel su investirali najviše doniranih sredstava u Abbasov sigurnosni apparat koji PU isključivo koristi za represiju nad palestinskim stanovništvom, kako bi Izrael učinili što je moguće komotnijim, te kako bi okupaciju Palestine učinili lakšom za upravljanje i što jeftinijom za Izrael. Zapadni i izraelski lideri nikad nisu ni pomislili da bi Palestinci stvarno trebali imati svoju državu. Ali, takav sistem okupacije nije mogao trajati u nedogled i moralo je doći do pucanja ovog koncepta. To se dogodilo upravo 7. oktobra 2023. provalom zatočenika iz Gaze, najvećeg logora pod vedrim nebom, izvan žice kojom su bili ograđeni, baš kao Jevreji nekad u koncentracijskim logorima u Aušvicu i drugim nacističkim radnim logorima i kampovima smrti.
Ovaj tzv. mirovni proces trajao je uz određene prekide, nekih deceniju i po, uz određene zastoje, uslijed palestinskih ustanaka (Intifada) uzrokovanih izraelskim torturama na okupiranim teritorijama Palestine. Uz slabe male pomake, na kraju bez ikakvog konačnog uspjeha i potpuno je zastao dolaskom na vlast desničarskih vlada Ariela Sharona i Benjamina Netanyahua. Ovaj proces odlično je dokumentirao profesor Rashid Khalidi sa univerziteta Columbia u New Yorku, čija je porodica jedna od najuglednijih starih palestinskih porodica iz Jerusalema. Član klana Khalidi, Yusuf Diya, svojevremeno je bio gradonačelnik Jerusalema, poslanik u Osmanskom parlamentu u ime Palestine i imao je žustru prepisku sa liderom cionističkog pokreta Theodorom Herzlom. Profesor Khalidi u svom poznatom djelu Posrednici prevare, dokazao je da je tzv. mirovni proces iniciran u Oslu, sve vrijeme bio manipuliran od strane Washingtona u korist Izraela a vodili su ga neki od poznatih cionista koji su navodno predstavljali američke interese a sve vrijeme su radili u korist Izraela i onemogućavali da dođe do kreiranja uvjeta za uspostavu stvarne palestinske države koja bi imala svoj suverenitet.
Khalidi, koji je jedno vrijeme bio i savjetnik palestinskoj pregovaračkoj delegaciji kao i njegov kolega Edward Said, postali su duboko svjesni prevara od strane cionista i njihovih američkih pomagaća da su obojica naspustili ideju i pomisao da je moguće postići dogovor na prncipima tzv dvije države (two states solution). Edward Said, jedan od najvećih špalestinskih intlektualaca I akademskih aktiviusta na zapadu ostao je vjeran ideji zajedničke države Palestine na njeonoj cijeloj hisorijskoj teritoriji, demokratske države bez posebnih prava za bilo koju vjeru ili etničku grupu već za ista prava svh koji u njoj žive. Profesor Khalidi takošer danas tvrdi da je ideja o dvije države obična zabluda smišljena da spriječi I obesmisli palestinski otpor I da Palestince učini podanicima Izraela. Proces je korišten kao dimna zavjesa i obična farsa pomoću koje je Izrael kupovao vrijeme stvarajući privid o želji za mir, za koje je vrijeme Izrael okupirao sve više Palestine a izraelska je okupacija postajala sve brutalnija. Istovremeno, jevrejska doseljenička naselja na okupiranoj palestinskoj zemlji nicala su kao gljive poslije kiše a broj jevrejskih doseljenika (Jewish settlers) koji su obično dolazili iz Amerike i Evrope se povećao na današnju cifru od oko 800 hiljada. Ovi su jevrejski doseljenici ekstremnih shvatanja također vremenom formirali i ekstremističke političke stranke koje danas imaju ogroman politički utjecaj na politiku Izraela. Neki ministri koji sjede u izraelskoj vladi danas imaju kritičan utjecaj i najveći su zagovarači genocida u Gazi i etničkog čišćenja Palestinaca iz okupirane Zapadne obale ali i Gaze. Oni traže proglašenje tzv. velikog Izraela i to ne samo od rijeke Jordan do Mediterana, a oni najekstremniji također zagovaraju proširenje Izraela sve do Eufrata na istoku do Nila na Zapadu i južnije u dubinu teritorije Saudijske Arabije.
Loewensteun je nedavno kazao kako „zlo koje se dešava u Gazi tiče se Palestinaca, ali to se radi u moje ime kao Jevreja“. „Izrael uporno tvrdi da predstavlja svjetsko jevrejstvo. Ali, sve je veći broj Jevreja širom svijeta koji kažu da ako je to ono što Judaizam znači, ja onda odlazim.“ On s pravom tvrdi da ideologija koja podstiče izraelsku politiku crpi inspiraciju iz opasnog osjećaja „jevrejske supremacije“, ukorijenjenog u kolonijalnom porijeklu cionizma i narativu o božanskom pravu oblikovanom Holokaustom. „To oblikuje način razmišljanja onih koji stvarno vjeruju da mi imamo gotovo Bogom dano pravo. Koriste se razni pritisci, kako se usuđujete da nas kritikujete a doživjeli smo Holokaust, pa znate šta su nam uradili nacisti. Te stvari se koriste kao nevjerovatno moćan prigušivač.“ Loewenstein ukazuje na uznemirujuće podatke anketa koje pokazuju rastuću i zastrašujuću podršku među izraelskim Jevrejima etničkom čišćenju i genocidu nad Palestincima. „Unutar izraelskog jevrejskog društva postoji prava manija genocida“, što potvrđuju ankete koje ukazuju da većina Jevreja u Izraelu danas podržava uništenje Gaze. „Postoji duboki prezir i mržnja prema Arapima, Palestincima i muslimanima. Direktno se konfrontirajući s vlastima Australije, Loewenstein je optužio Canberru da prikriva informacije o svojoj umiješanosti u naoružavanju Izraela. „Australija prodaje, obezbjeđuje i olakšava doturanje ogromne količine dijelova oružja koji se šalju, često preko SAD-a, u Izrael, a koje se aktivno koristi u Gazi od 7. oktobra 2023“, tvrdi Loewenstein.
Naveo je ključnu komponentu borbenog aviona F-35, preciznije, radi se o mehanizmu (u obliku vrata) koja ispuštaju bombe a koji se proizvodi isključivo u Australiji. Loewenstein je upozorio da bi se australske kompanije i političari jednog dana mogli suočiti s pravnim posljedicama. „Potencijalno u godinama koje dolaze, određene kompanije ili ministri mogli bi biti proglašeni odgovornim i krivično gonjeni za omogućavanje genocida, kao što bi i trebalo.“Loewenstein otkriva metode kako Izrael vrši pritisak na vodeće korporacije vlasnike društvenih mreža da cenzuriraju propalestinske sadržaje, navodeći kao primjere masovno zabranjivanje i uklanjanje sadržaja na platformama poput Facebooka i TikToka. Komentirajući američke pokušaje zabrane TikToka on tvrdi da „to nema ama baš nikakve veze sa Kinom“. Opasnost od Kine je samo izgovor jer američki političari i izraelski lobi u Americi su zabrinuti ćinjenicom što previše mladih Amerikanaca podržava Palestinu nakon što su vidjeli zastrašujuću sliku genocida u Gazi zahvaljujući sadržajima na internetu. Ističući pogubnost cenzure, Loewenstein ističe da je preko 200 palestinskih novinara ubijeno od 7. oktobra 2023. Radi se o najvećem broju ubijenih novinara u bilo kojem sukobu u modernoj ljudskoj povijesti. S druge strane, Izrael i Egipat, blokirali su mogućnost ulaska u Gazu svim međunarodnim novinarima.
Ovaj časni australski Jevrej i hrabri istraživač posebno je upozorio na opasnost koja prijeti od špijunskog softvera poput Pegasusa, koji onemogućuje funkciju svih šifriranih aplikacija za razmjenu poruka ako je telefon zaražen „Ako je vaš telefon inficiran, svaka vaša aplikacija se prati. Loewenstein je u svojoj knjizi Palestina kao laboratorij dokumenirao i tvrdi da je Izrael nadmašio čak i Sjedinjene Američke Države po svojoj globalnoj moći u domenu infiltracije i špijunaže, s obzirom na načine na koje oblikuje i korumpira američke demokratske procedure.
On također postavlja pitanje o kojem postoji razilaženje među Samim Amerikancima, o tome ko tačno koga kontrolira, Amerika Izrael ili Izrael Ameriku. Lawrence Wilkerson, umirovljeni američki pukovnik i bivši savjetnik i šef ureda Colina Powella, a danas jedan od najžešćih kritičara Izraela i američke vanjske politike, vjeruje da ipak Amerika koristi Izrael kao svog vazala i pijuna u Zapadnoj Aziji za odrađivanje prljavih rabota i zločina, dok neki drugi naučnici, npr. John Mearhsiemer i Stephen Walt, suvremeni teoretičari međunarodnih odnosa drže da je bilo koja američka administraciji ili bilo koji predsjednik koji bude izabran nemoćan da vodi nezavisnu politiku i da mora izvršavati naređenja izraelskog lobija i ispunjavati njegove želje. Naravno, logičnije je i racionalnije povjerovati u prvu, Wilkersonovu opciju, jer se mnogi američki akademici, komentatori i političari kriju iza navodne moći izraelskog lobija kojem pripisuju neograničenu moć čime skidaju odgovornost sa Amerike kao agensa zločina. Ovaj narativ se uklapa u američku hegemonističku politiku pritom se fokus usmjerava na Izrael kao veću opasnost.
Tačno je da Izrael ima kapacitete kršenja međunarodnog prava, nezakonitog ubijanja i destrukcije svojih deklariranih protivnika i neprijatelja, ali Izrael to ne bi nikad mogao uspješno činiti da nema neupitnu podršku, zaštitu i podsticaj od strane Washingtona, kada to odgovara interesima ov superile koja nastoji očuvati globalnu hegemoniju. U slučaju da to ne bude mogla ostvariti Amerika će ponovo biti spremna upotrijebiti atomsko oružje a to bi moglo izazvati nestanak modern ljudske civilizacije jer postoje druge sile koje su to također kadre učiniti u znak odmazde. Loewenstein Izrael opisuje kao nepotopljivi američki „nosač aviona“, i kao takozvanog strateškog saveznika koji bi mogao doći glave američkoj politici. Brojni dokazi potvrđuju štetnost ovih američkoizraelskih odnosa koji izgledaju kao sijamski blizanci. Sve su glasniji kritičari ovog odnosa u Americi a većina ih je i u samom taboru onih koji podržavaju Donalda Trumpa i njegovu MAGA ideologiju. Uprkos sumornim realnostima koje je iznio, Loewenstein ipak smatra da ne treba gubiti nadu, primjećujući da su na zapadu ali i širom svijeta sve jači pozivi koji ukazuju na optimizam i mogućnost promjen javnog mnijenja prema Izraelu.
Bijes i nezadovoljstvo se mora pretvoriti u efikasnu političku akciju, uključujući proteste, bojkote i sankcije protiv Izraela. Loewenstein postavlja ključno pitanje, ako nema posljedica za postupke Izraela, zašto bi se oni mijenjali? Kao i u Južnoj Africi za vrijeme aparthejda, bit će potreban vanjski pritisak i nametanje ekonomske cijene Izraelu da bi se proizvele stvarne promjene. Loewensteinova optužba protiv uloge Izraela da ova okupaciona sila i genocidni režim podstiče globalni sistem represije šiorm svijeta putem plasiranja nadzornih tehnologija. Glas jevrejskih anticionističkih i antiizraelskih aktivista sve je snažniji na zapadu ali je još uvijek je nedovoljno efikasan da proizvede promijene izraelske genocidne, ekspanzionističke okupacione politike i politike cionističke supremacije.
Njenu efikasnost posebno usporavaju muslimanski i arapski režimi koji žele da surađuju sa Izraeolom, uključujući i politiku najnovijeg arapskog kolaboracionističkog režima u Siriji koji normalizaciju i suradnju sa Izraelom vidi kao odličan recept i šansu za ekonomski oporavak Sirije i obezbjeđenje podrške sirijskih masa za ostanak na vlasti, uprkos činjenici da je Izrael uništio odbrambene kapacitete Sirije i okupirao veliki dio njene teritorije južno od Damaska. Čini se da je u strahu od izraelsko-američkog gnjeva većina arapskih država izabrala poziciju vazala Izraela je rim je to lakše i podnošljivije. Da li će to prihvatiti buduće mlade generacije kad stasaju i shvate da nije isto biti Slobodan i rob, pokazat će naredne decenije.
Ekskluzivno PISjournal
