ZLATKO DIZDAREVIĆ
Organizatori »Jordanskog proljeća« računaju na činjenicu da jordanska tradicionalna, a moćna beduinska manjina navodno ne voli ovakvog kralja, a posebno ne kraljicu koja je uzor modernosti i u regionu, a i šire u svijetu
Vijest pristigla minule sedmice iz Izraela kaže kako tamošnji etablirani »politički teroristi« s Netanyahuove radikalne desnice planiraju »proglašenje Jordana Palestinom« (?!), uz naknadnu aneksiju cijele ionako već okupirane Zapadne obale. U plan po njima ulazi i kompletna dolina svete rijeke Jordan. Zapravo, odavno je to više potok – iz kojeg Izrael nemilice ispumpava vodu za potrebe poljoprivrede doseljenika u ilegalnim jevrejskim naseljima izgrađenim na okupiranoj palestinskoj teritoriji. »Biser« u ovome planu kojeg je objavio minule sedmice list »Haaretz« jeste uvjerenje da bi u Jordanu trebalo prije svega svrgnuti kralja Abdullaha II, apsolutnog protivnika bilo kakve operacije koja sluti na išta drugo mimo stvaranja i međunarodnog priznavanja suverene države Palestine, uz stvorenu državu Izrael.
O malo kojem pitanju na svjetskoj sceni vode se toliko dugo i toliko neuspješno rasprave, uz nebrojena kobajagi »rješenja«, ali je saldo po međunarodnu politiku jadan: Izrael je sve veći, a Palestina praktično nestaje. I nikom ništa. Kroz duže od sedam decenija kobajagi »mirovnog procesa« figuriraju tri različite solucije. Jedna je ova o dvije suverene države, izvorna i legitimna, utvrđena u UN-u još 1948. godine, koju podržava i jordanski kralj. Druga polazi od potpunog negiranja Palestine i »usisavanja« njihove teritorije i ljudi unutar granica velikog Izraela. Cilj je postupno nestajanje i Palestinaca, a kamo li njihove države. Treća varijanta evo sada aktuelizirana – u zamisli izraelskih ultradesničara – jeste u odbijanje bilo kakvog »stvaranja« Palestine jer je, ustvari, Palestina, Jordan. Naravno, kako je već rečeno, bez Zapadne obale i plodne doline rijeke Jordan pa ni sjevera Mrtvog mora!
Više je razloga i okolnosti u osnovi ove ideje zasnovane na mentalitetu i logici klasičnog političkog terorizma izraelske cionističke ultra-desnice ohrabrene činjenicom da joj svaki plan ove vrste u konačnici prolazi na međunarodnoj sceni. A i da su »proljeća« uglavnom položila ispit kod lukavih kreatora novog svjetskog poretka uz podršku izmanipuliranih uličnih revolucionara i njihovih medijsko-NGO trenera. Veliki brat, naravno, uvijek im čuva leđa. Sa svojom »legitimacijama« svjetskih rodoslovnika demokracije, sloboda i ljudskih prava. Dovoljno je sjetiti se samo nekih istorijskih skandala u minulih par godina na Bliskom istoka.
Prvo je Trumpovo »priznanje« Jeruzalema kao glavnog grada Izraela decembra 2017. godine. Potom glasanja u UN-u za Rezoluciju kojom se osuđuje ovaj potez ali, de facto, bez ikakvog učinka. Da se i ne govori o sramnoj suzdržanosti 35 država kod ovog glasanja, uz devet »za« i 21 delegacije, gle slučaja, odsutne u času glasanja. Među onih 35 je i većina država Balkana. Između kičme i snishodljivosti pred gazdom dileme nema.
Drugo, pored postojeće Rezolucije VS UN-a broj 497 iz 1981. o ništavnosti izraelske aneksije Golana, prije četiri sedmice glasalo se u UN-u i o Rezoluciji kojom se traži povratak okupiranog Golana Siriji. I opet, Rezolucja je jedva prošla, (devet protiv i 65 uzdržanih, s nama odavde), ali je Golan ostao pod okupacijom. Prije tri godine Netanyahu je kapriciozno i pobjednički na Golanu održao čak i sastanak izraelske vlade, pa šta? On zna šta je poslušnost pa kobajagi iz pozadine pumpa operaciju kojom se pokušava »ukinuti« i cijela država.
Treće je opet karikaturalno UN pokušavanje u spriječavanju okupatoru da nastavi sa izgradnjom ilegalnih naselja na Zapadnoj obali koja se sigurno pretvaraju zločin nad vlasnicima otete zemlje, vode i domova, da se o pravima i ne govori. Prvo će se minulog mjeseca oglasiti državni sekretar iz Washingtona koji će hladno saopštiti da »izgradnja tih naselja nije suprotna međunarodnom pravu«! I ništa o decenijama poznatim odlukama i rezolucijama iz UN-a, zemalja EU, država sa istoka i zapada… UN papagajski potvrđuje poznati, stari i beskorisni stav protiv onog iz Amerike. A neupitni partner Netanyahu, od mnogih bez grižnje savjesti i diplomatskog snebivanja okarakterisan kao svojevrsni zlikovac, izborni gubitnik kod kuće, izjavljuje trijumfalno kako će »proširiti izraelski suverenitet na Zapadnu obalu, dolinu rijeke Jordan i sjeverni dio Mrtvog mora…«
Naravno, »plan« objavljen u Haaretzu nije rezltat pukog ludila tek grupe ortodoksnih desničara u Izraelu, iz strasti i budalaština spram realnosti. Taj plan podrazumijeva operaciju tipa »Jordanskog proljeća«, poznatog i provjerenog na Bliskom istoku, u aranžmanu kobajagi spontanih i »slobodarskih« grupacija koje hrle do krajnjeg, rušilačkog cilja ne shvatajući da na tom cilju njih neće biti.
Ipak, i površna analiza trenutka, zahtjeva, adresa i igrača prepoznatljivih u konkretnom slučaju, za početak kao motiv u prvi plan stavljaju dvije tamošnje opsesije s razlogom: Jedna je Palestina u očima onih rigidnih snaga u Izraelu koje nikada nisu shvatile da samo mir i koegzistencija s Palestincima i ostalima u regionu njima obezbjeđuje sigurnost i prosperitet. I dugoročnu neutralizaciju radikalizma sa druge strane koji ne odgovara ni razumnim snagama među Arapima, kao ni takvima u Izraelu. Uvjerenje Netanyahua i njegovih da im se Palestina može skinuti s vrata »ukidanjem« Jordana budalaština je. Abdullah II neće zakasniti s reakcijom.
Druga, vječita i razumna opsesija većini na Bliskom istoku, jeste voda. A u Jordanu i okolici, voda je doista »sveta«, ne samo zbog Biblije i Krista.
Šta je ovdje »proljeće« za one koji bi da u to krenu? Rušenje kralja Abdullaha II i cijele hašemitske dinastije zanavijek jer im oduvijek smeta. To je krojačima ovih planova neophodna karika za plan »preseljenja« Palestine »iz njihovog Izraela« u Jordan. A kralj tvrd orah, zajedno sa suprugom Kraljicom Ranijom, inače Palestinkom. Oni su prepreka za plan i po mentalnom sklopu, ciljevima monarhije, modrenizmu većine tamošnjih stanovnika za razliku od zaljevskih susjeda, i po neodricanju od vlastitih stavova kojima se uporno suprodstavljaju ekspanzionizmu i Tel Aviva i mnogih Arapa što se otvoreno interesno ližu sa Netanyahuom. Organizatori »Jordanskog proljeća« računaju na činjenicu da jordanska tradicionalna, a moćna beduinska manjina navodno ne voli ovakvog kralja a posebno ne kraljicu koja je uzor modernosti i u regionu, a i šire u svijetu. Ti isti računaju i da će mnogi Palestinci, inače većina u Jordanu jedva dočekati rušenje kralja da bi se dočepali vlasti kroz tu »novu Palestinu« eto nastalu na ruševinama Jordana. Tehnike podizanja na noge ovako ili onako nezadovoljnih, poznate su.
Međutim, uz priču o »ustanku« idu i naredna, logična pitanja: šta je s mirovnim sporazumom između Izraela i Jordana, onim iz 1994. godine kojim se opstojanost Jordana podrazumijeva. Doduše, za ideologe zavjere ovo je možda i manji problem jer eno, u UN-u se može svašta izglasati, a da praktični rezultat bude nula. Za njih je mnogo veći problem izgleda što je te 1994. kao aneks mirovnom sporazumu bilo upisano i nešto što sada postaje velika muka za Izrael. Pa i osnovni razlog za cijelu operaciju. Tada je tim aneksom Jordan ustupio Izraelu 405 hektara izuzetno plodnog poljoprivrednog zemljišta, Al-Baqoura i Al- Ghamar, na period od 25 godina. Kalendar danas kaže da rok ovih dana ističe. Mnogo se toga u međuvremenu tamo promijenilo. Izrael je polako, ali sistematski »usisao« dvije trećine vode rijeke Jordan, tamošnjim operacijama uništio vjekovima postojeće izvore na tim prostorima, odbio da prizna bilo kakvu granicu s bilo kojom drugom vojskom na rijeci Jordan gdje ona geografski jeste. Međunarodna uloga Jordana kao čuvara svetog Jeruzalema u Izraelu se de facto ne poštuje. U dugim pregovorima o »spašavanju« Mrtvog mora (u februaru 2015. potpisan je i sporazum o »Kanalu dva mora« kojim će se povezivati Crveno i Mrtvo more) postajalo je sve jasnije da cijela priča dugoročno ide uglavnom protiv interesa Jordana i Palestinaca.
Konačno, prošle godine, znači godinu prije isteka sporazuma o iznajmljenom zemljištu Izraelu, kralj je najavio povlačenje iz sporazuma o iznajmljenoj zemlji Izraelu. Za Netanyahua to je već dugo bilo »neprihvatljivo« jer je ta zemlja već »uknjižena« kao sigurnosna tampon zona za za Izrael, itd.itd. Prije malo manje od dva mjeseca Jordan je obavijestio Izraelce da je njihovim građanima bez uobičajene procedure za strance zabranjen ulazak u dolinu koja je vlasništvo Kraljevine.
Nije trebalo mnogo političke mašte pa naslutiti šta se može desiti s apetitima spram Jordana, u vrijeme u kojemu je Izrael možda i jedina države na planeti koja se minulih decenija samo širi (Golan, Istočni Jeruzalem i status cijelog Jeruzalema, Zapadna obala, evo i apetiti spram Jordana) dok je drama većine ostalih u svijetu u cijepanju, raspadanju, otimanju, okupacijama itd. I sve to uz pomoć nijemih »demokrata« i njihovih nalogodavaca. Zato se ovdje naredni koraci već najavljuju. Gillad Sharon, sin bivšeg izraelskog premijera Ariela Sharona, već je upozorio nedavno u svom članku za portal Ynet da će Jordanci biti žedni ako Amman nastavi da provodi odluku o okončanju najma prije 25 godina. Kazao je kako je »diplomacija delikatna stvar. Stoga bi jordanskom kralju trebalo reći veoma nježno da će ukoliko izgura izraelske farmere sa njihovih polja Jordanci ostati žedni…«
Tako, eto, govori i prijeti otvoreno osvajačko ludilo na desnici u Izraelu. Kao i na mnogim drugim mjestima u svijetu. Priroda svoj destruktivni dio posla nastavlja samo kao odgovor na ljudske zločine protiv nje.