PISjournal –Ono što se dogodilo u Siriji je projekt Turske koji ima za cilj zadobiti položaj u Siriji i povećati svoju ulogu u regionalnom razvoju.
Erdogan smatra da ako uspije uspostaviti lokalnu vladu u pokrajinama Idlib i Halep, koja je povezana s Turskom, i tamo se formirati nešto poput Nahičivanske Republike, ta zemlja se može uzeti u obzir kao uticajna sila u zbivanjima u Siriji, kao i u regionu. Stoga je on, kao neko ko uvijek koristi prilike, iskoristio trenutnu ratnu situaciju u Gazi i Libanu i otvorio turski front u regiji.
Međutim, Erdoganovo oruđe u tu svrhu je terorizam, koji je u toj zemlji jednom iskušan i doživio je poraz, tako da tursko ulaganje u već propali projekat ne može imati baš dobar ishod po Erdogana. Konkretno, tekfirijske grupe koje su trenutno aktivne u Siriji podržava Turska, a različite grupe koje se protive sirijskoj vladi koordiniraju u zajedničkoj prostoriji, koju su nazvali Fethul-Mubin, kako bi poduzele akcije čiju osovinu predstavlja turska vojska.
S druge strane, događaji u Siriji su pokazali da postoji mogućnost daljeg rasplamsavanja rata i paljenja regiona. Iako sve strane izražavaju zabrinutost zbog proširenja obima rata, međutim, ako se ispruže ruke prema njemu, priroda rata je nešto što se ne može mnogo kontrolisati. Drugim riječima, onaj ko ispali metak, a zatim izrazi zabrinutost, nije nužno u stanju spriječiti da metak pogodi mjesto na koje je ispaljen, tako da postoji mogućnost razvoja rata, iako različite strane smatraju da se on neće razviti ili to nije u skladu s njihovim zahtjevima, pa se trude da ne pomognu razvoju rata i širenju njegovih razmjera.
Na osnovu toga se može zaključiti da budućnost regiona nije odvojena od onoga što se trenutno dešava, odnosno ono što čini budućnost su trenutni uslovi i trenutne moći regiona. Zapadnjaci i neke njihove pridružene vlade u regionu pokušavale su da u proteklih 10-15 godina promijene starno stanje regiona i prilagode uslove u svoju korist na osnovu određene ideologije, ali nisu uspjeli u tome.
Ako pogledate dešavanja u Siriji od 2011. do 2020. godine, shvatit ćete da je ovaj projekat propao, pa će ista situacija preovladavati i u budućnosti. To znači da ćemo u budućnosti svjedočiti nastavku postojećeg stanja. Odnosno, jedna strana je front otpora, a druga strana su teroristi, ali što dalje idemo, naravno, dominantnija sila, front otpora, dobija sve veću moć. Stoga se čini da će se front otpora u budućnosti više širiti u regionu i svijetu. Ova ekspanzija se može proširiti na istočnu Aziju ili Afriku.
Drugo pitanje je da u budućnosti nećemo vidjeti veće raseljavanje u region. Iako smo u protekle dvije godine svjedočili velikim naporima uloženim u raznim oblastima, kada pogledamo region, vidimo da su svi na svom mjestu. Naprimjer, Iran je na svom mjestu i uprkos nelagodi Amerikanaca, njegovi odnosi s Irakom su održani, pa čak i prošireni. Libanski Hezbollah je zaštićen uprkos intenzivnom pritisku.
Palestinski i jemenski otpor su sigurni. Dakle, jasno je da ovakvi događaji nisu bili u stanju da dovedu do promjene u regionu i malo je vjerovatno da će sadašnji i budući događaji biti u stanju da dovedu do suštinskih promjena u stanju regionalnih sila.
Ekskluzivno PISjournal
