Jurgen Hambermas , jedan od najvećih živućih filozofa danas, nedavno je – na početku desetog desetljeća svoga živtoa, u Njemačkoj objavio dvotomnicu iz povijesti filozofije koju je naslovio sa „Još jedna povijest filozofije“. U razgovoru za francuski Le Monde govori o etičkim i intelektualnim učincima pandemije virusa COVID-19. Naglašavajući, prije svega, čovjekovo neznanje.
Odgovarajući na pitanje o filozofskim i etičkim perspektivama ove globalne zdravstvene krize, Habermas kaže:
S filozofskog stajališta primjećujem da pandemija danas, svima u isto vrijeme, nameće jedan refleksni nagon koji je do sada bio posao stručnjaka: moramo djelovati u izričitom znanju o našem neznanju. Danas svi građani uče kako njihove vlade moraju donositi odluke s jasnom sviješću o granicama znanja virologa koji ih savjetuju. Prizor u kojem je politička akcija utonula u neizvjesnost rijetko je bio tako sjajno osvijetljen. Možda će ovo najmanje neuobičajeno iskustvo ostaviti svoj trag na savjesti javnosti.
Etički izazovi pandemije
Habermas u nastavku veli: Općenito, “pravo svakoga čovjeka na život i uživanje u fizičkom zdravlju” temeljno je načelo, naprimjer, zapisano u njemačkom ustavu. Ali trenutna je situacija ponekad slična ratnom stanju: ljekari su ponekad prisiljeni da naprave izbor i krše princip “terapijske i zdravstvene jednakosti”. Naprimjer, primorani su da daju prednost mlađem pacijentu…
“Čak i kad se stariji pacijent dobrovoljno odrekne svog prava – što je hvalevrijdan čin – i dalje se moramo zapitati: Kako ljekar može vrednovati život neke osobe?”
Ne osuđujući ljekare, Habermas kaće da u takvim situacijam ne treba stavri posmatrati iz perspektive ljekara, već iz perspektive pacijenta. On, ipak, tvrdi da u „tragičnim kolnostima“ ljekar nema drugoga izbora do li da donese odluku oslanjajući se na profesionalne i znanstvene kriterije.
Povratak u normalu: Još jedan izazov
Habermas također razmišlja o kraju epidemije i tu vidi veliki moralni i politički izazov. Odluka da se izađe iz vanredne situacije i pokrene ekonomija neminovno nosi rizike: postoji vjerovatnoća da će bolnice odjednom postati zasićene i da će se broj žrtava povećati.
“Politički dužnosnici, kada razmišljaju o ekonomskim i socijalnim gubicima s jedne strane, te broju žrtava koje se mogu spriječiti s druge, moraju izbjeći iskušenje instrumentalnog i utilitarističkog razmišljanja”, kaže Habermas.
Glavno pitanje za Habermas je: jesmo li spremni prihvatiti više smrti zbog materijalnog prosperiteta i izbjegavanja socijalnih katastrofa uzrokovanih ekonomskom krizom?
Europska unija i načelo solidarnosti
Jurgen Habermas, stalni zagovornik Evropske unije koji je opširno pisao o toj temi, vjeruje da je jedino praktično rješenje stvaranje „zajedničkog fonda za koronu“ na europskoj razini kako bi se zemlje s krhkijom ekonomijom ili većim dugom mogle nositi s velikim troškovima prouzrokovanim ovom epidemijom. Oštro je kritikovao protivljenje njemačke vlade osnivanju takvoga fonda i savjetovao francuskog ministra finansija da ne prihvata njemačke stavove.
Habermas kaže da su on i njegovi saradnici (grupa intelektualaca) kritizirali Angelu Merkel i njemačkog ministra finansija. Habermas žali što nacionalistički stavovi i nacionalistička sebičnost njemačke vlade ometaju daljnju europsku solidarnost.
Habermas, također, kaže: Ako je Macron u vezi s Njemačkom napravio ijednu jedinu grešku, onda je to njegovo zanemaarivanje količine nacionalizma kod Angele Merkel.
Na kraju, Habermas inzistira na tome da je jedini logičan put za Europu jeste naglašavanje demokratije i jedinstva i da “takva hrabrost može da nas spasi od postdemokratskog ćorsokaka“.
