PISjournal – Kroz gotovo cijelu modernu historiju ponavlja se isti obrazac: kada narod pod stranom okupacijom ili kolonijalnom vlašću pruži otpor, vlast koja kontroliše njegovu teritoriju nastoji taj otpor predstaviti kao terorizam.
Takvo označavanje nije samo pitanje terminologije. Ono je političko oružje kojim se pokušava promijeniti način na koji svijet razumije sukob. Umjesto pitanja zašto je određeni narod lišen slobode, zemlje ili političkih prava, pažnja se preusmjerava na način na koji se taj narod bori protiv svoje potčinjenosti.
Historija pokazuje koliko je takav obrazac raširen. Britansko Carstvo označavalo je pripadnike Irske republikanske armije (IRA) i kiparske EOKA-e teroristima. Francuska je Alžirski front nacionalnog oslobođenja (FLN) predstavljala kao kriminalnu organizaciju. Slične etikete korištene su protiv pokreta FRELIMO u Mozambiku, MPLA u Angoli, SWAPO-a u Namibiji i Afričkog nacionalnog kongresa (ANC) u Južnoj Africi. Međutim, historijska presuda prema mnogim od tih pokreta danas je bitno drugačija. Pokreti koji su nekada bili označavani kao teroristički postali su simboli borbe protiv kolonijalizma, rasizma i strane dominacije.
Ova činjenica otvara važno pitanje: da li je oznaka „terorista“ uvijek pravna i moralna kategorija ili ponekad predstavlja političku odluku onih koji imaju veću vojnu, ekonomsku i diplomatsku moć?
Problem nastaje kada se cijeli sukob svede na ponašanje onih koji se opiru, dok se potpuno zanemari politički kontekst koji je doveo do otpora. Ako se govori samo o nasilju otpora, a ne o okupaciji, kolonijalizmu, apartheidu, prinudnom raseljavanju ili uskraćivanju prava naroda na samoopredjeljenje, dobija se slika u kojoj uzrok sukoba nestaje, a ostaje samo njegova posljedica.
Upravo je to jedna od centralnih teza ovog pristupa: dehumanizacija otpora može postati sredstvo kolonijalne politike. Kada se svaki pripadnik pokreta otpora automatski predstavi kao terorista, javnost se navodi da sukob posmatra kao problem javne sigurnosti, a ne kao politički konflikt koji proizlazi iz okupacije ili uskraćivanja osnovnih prava. Tada se pitanje „Zašto se ljudi bore?“ zamjenjuje pitanjem „Kako ih zaustaviti?“.
Međunarodno pravo, međutim, pruža mnogo složeniju sliku. Povelja Ujedinjenih nacija i kasnije rezolucije Generalne skupštine, uključujući Rezoluciju 1514 o dekolonizaciji i Rezoluciju 2625 o principu samoopredjeljenja naroda, učvrstile su ideju da narodi pod kolonijalnom dominacijom, stranom okupacijom ili rasističkim režimima imaju pravo težiti slobodi i samoopredjeljenju. U kasnijim dokumentima Ujedinjenih nacija prepoznata je i legitimnost nacionalnooslobodilačkih pokreta, uključujući mogućnost oružane borbe, uz uslov poštovanja međunarodnog humanitarnog prava.
Ovdje je, međutim, neophodno napraviti važnu razliku. Pravo naroda na samoopredjeljenje ne znači da je svaka akcija nekog pokreta otpora automatski zakonita. Međunarodno humanitarno pravo obavezuje sve strane u oružanom sukobu. Namjerni napadi na civile, bez obzira na politički cilj počinioca, predstavljaju ozbiljno kršenje pravila ratovanja. Zato se dvije stvari ne smiju miješati: političko pravo naroda na slobodu i zakonitost konkretne vojne operacije nisu ista kategorija.
Upravo ova razlika često nestaje u političkim raspravama. Jedna strana može pokušati svaku akciju protivnika predstaviti kao dokaz da cijeli pokret nema nikakvu legitimnost, dok druga može pokušati politički cilj koristiti kao opravdanje za svaku pojedinačnu akciju. Ni jedno ni drugo nije dovoljno ozbiljan pristup. Pravo naroda na samoopredjeljenje može biti priznato, ali način njegovog ostvarivanja i dalje podliježe pravilima međunarodnog prava.
Posebno je zanimljiv primjer historije cionističkog pokreta prije stvaranja Izraela. Organizacije Irgun i Lehi britanske vlasti smatrale su terorističkim zbog napada poput bombaškog napada na hotel King David i atentata na posrednika Ujedinjenih nacija Folkea Bernadottea. Međutim, nekoliko godina kasnije pojedini njihovi lideri postali su najviši državni zvaničnici. Menachem Begin, nekadašnji lider Irguna, kasnije je postao izraelski premijer i dobio Nobelovu nagradu za mir.
Ovaj primjer ne znači da su napadi Irguna ili Lehi automatski bili legitimni. On, međutim, pokazuje koliko politički kontekst može utjecati na način na koji se određeni akter opisuje. Ono što je u jednom trenutku predstavljeno kao terorizam, nekoliko decenija kasnije može biti smješteno u narativ nacionalnog oslobođenja ili državotvornosti. Zato historija upozorava na opasnost od prihvatanja političkih etiketa kao vječnih i objektivnih kategorija.
Isto pitanje danas je posebno snažno u slučaju Palestine. Ujedinjene nacije Palestinu i dalje tretiraju u kontekstu okupacije, dok se pitanje palestinskog samoopredjeljenja nalazi u središtu međunarodnih političkih i pravnih rasprava. Istovremeno, Zapadna Sahara ostaje na listi teritorija koje Ujedinjene nacije smatraju nesamoupravnim, što pokazuje da proces dekolonizacije nije završen.
U tom kontekstu Hamas i Polisario Front predstavljaju različite, ali povezive primjere pokreta koji svoje djelovanje temelje na pravu na samoopredjeljenje. Međutim, njihova međusobna politička, historijska i vojna iskustva nisu ista i ne treba ih nekritički izjednačavati. Ono što je zajedničko jeste šire pitanje: šta se događa kada politički problem okupacije ili nedovršene dekolonizacije bude tretiran isključivo kao pitanje sigurnosti?
Odgovor historije prilično je jasan. Otpor se rijetko može trajno eliminisati samo represijom. Francuski pokret otpora protiv nacističke okupacije, alžirska borba za nezavisnost, vijetnamski antikolonijalni rat, borba protiv apartheida u Južnoj Africi i brojni afrički oslobodilački pokreti pokazuju da ljudi kojima je uskraćena politička budućnost prije ili kasnije traže način da je povrate.
Zato bi centralno pitanje međunarodne politike trebalo biti drugačije postavljeno. Umjesto da se stalno pita zašto otpor postoji, svijet bi morao pitati zašto okupacije, kolonijalni odnosi, nezakonite aneksije i uskraćivanje prava na samoopredjeljenje još uvijek postoje.
To ne znači romantizirati nasilje, opravdavati napade na civile ili davati blanko podršku bilo kojoj oružanoj organizaciji. Naprotiv, upravo dosljedna primjena međunarodnog prava zahtijeva da se civili zaštite bez obzira na to ko ih ugrožava. Ali ista ta dosljednost zahtijeva da se ne prihvati ni logika prema kojoj okupacija automatski postaje legitimna samo zato što je okupator dovoljno moćan da svoju interpretaciju nametne međunarodnoj javnosti.
Na kraju, historija pokazuje da etikete koje proizvodi trenutna politička moć nisu nužno konačne. Carstva nestaju, režimi se mijenjaju, granice se pomjeraju, a pokreti koje su nekada predstavljali kao kriminalne mogu postati dio historije nacionalnog oslobođenja.
Zato pitanje otpora nije moguće razumjeti bez pitanja koje mu prethodi: otpor čemu?
Ako postoji okupacija, kolonijalna dominacija ili sistemsko uskraćivanje prava jednom narodu, onda rasprava ne može početi i završiti riječju „terorizam“. Ona mora početi od uzroka sukoba, od prava ljudi koji žive na toj teritoriji i od obaveze svih strana da poštuju međunarodno humanitarno pravo.
Jer kada se politički problem pretvori isključivo u sigurnosni problem, posljedica nije nestanak konflikta. Najčešće samo nestaje razumijevanje njegovog uzroka. A bez razumijevanja uzroka teško je očekivati i njegov trajni kraj.
Upravo zato historijsko iskustvo nosi jednostavnu, ali snažnu poruku: slobodu je moguće potiskivati, ali želju naroda za samoopredjeljenjem mnogo je teže izbrisati.
Ekskluzivno PISjournal
