Dr. Ramzy Baroud
PISjournal – Hoće li Izraelci ikada u potpunosti shvatiti nepopravljivu štetu koju je ugledu njihove države nanio njihov ambasador pri Ujedinjenim nacijama, Danny Danon, pitanje je na koje je teško dati odgovor. Šteta koju je Izrael sam sebi nanio svojim brutalnim postupcima na okupiranim palestinskim teritorijama toliko je velika da ju je gotovo nemoguće ispraviti.
Danon, međutim, primjenjuje poseban način odbrane Izraela u međunarodnim institucijama. Njegova strategija zasniva se na zastrašivanju, pritiscima i otvorenim pokušajima da ušutka svakoga ko se usudi dovesti u pitanje službeni izraelski narativ, naročito žene koje obavljaju visoke međunarodne funkcije. Ono što njegovo ponašanje čini posebno skandaloznim jeste činjenica da takve metode koristi kako bi potisnuo raspravu o temi koja zahtijeva najveću moguću osjetljivost – sistemskom seksualnom nasilju i drugim teškim kršenjima ljudskih prava nad Palestincima.
Do sukoba je došlo tokom sjednice Generalne skupštine Ujedinjenih nacija organizirane povodom Međunarodnog dana borbe protiv seksualnog nasilja u sukobima. Visoki zvaničnici UN-a predstavili su potresne nalaze koji dokumentuju seksualno nasilje nad palestinskim pritvorenicima. U skladu sa svojim dosadašnjim nastupima, Danon nije odgovorio na sadržaj izvještaja niti je pokušao osporiti njihove činjenice. Za izraelsku diplomatiju protivnik nije samo oružani neprijatelj, već i sudija, nezavisni posmatrač za ljudska prava i istražitelj Ujedinjenih nacija čiji je zadatak dokumentirati kršenja međunarodnog prava.
Glavna meta Danonovih napada bila je Pramila Patten, specijalna predstavnica generalnog sekretara UN-a za seksualno nasilje u sukobima. Umjesto da se osvrne na ozbiljne nalaze izvještaja, Danon je zatražio njenu ostavku, optuživši nju i širu međunarodnu zajednicu da su opsjednuti napadima na Izrael. Kada je Vanessa Frazier, specijalna predstavnica generalnog sekretara za djecu i oružane sukobe, pokušala intervenirati po poslovniku, Danon je započeo žestok verbalni napad. Odbijajući da joj prepusti riječ, nadglasavao ju je povicima i naredbama da „zašuti“, dok je njegovo glasno obraćanje odjekivalo salom.
„Sram vas bilo. Vi ste dio te opsesije“, uzvikivao je Danon.
Takvo ponašanje u diplomatskom okruženju uobičajeno bi rezultiralo njegovim udaljavanjem sa sjednice. Međutim, neravnopravan odnos snaga unutar Ujedinjenih nacija ponovo je došao do izražaja. Umjesto Danona, upravo je Vanessa Frazier pokušavala smiriti situaciju, naglašavajući da njena proceduralna intervencija „nije lične prirode“.
Danon joj je odgovorio prkosno:
„Nećemo Vam dopustiti da nas zastrašujete.“
U tome se krije najveći paradoks izraelskog odnosa prema Ujedinjenim nacijama i međunarodnom pravu. Izrael se smatra jednom od država koje su tokom moderne historije najčešće kršile međunarodno pravo, a decenije izostanka ozbiljnih posljedica – uglavnom zahvaljujući vetima zapadnih država – dodatno su ohrabrile izraelske vlasti da nastave vojne operacije u Gazi, koje brojne međunarodne institucije i organizacije opisuju kao genocid.
Uprkos tome, izraelski zvaničnici uporno sebe predstavljaju kao najveće žrtve, tvrdeći da su izloženi antisemitizmu, nepravednom odnosu međunarodne zajednice, pa čak i „zlostavljanju“ od institucija čije odluke redovno odbacuju. Međutim, ogromna količina prikupljenih dokaza ne može biti utišana povicima. Prema opsežnom izvještaju Ureda Pramile Patten, postoje potvrđeni obrasci sistematskog zlostavljanja, seksualnog ponižavanja i psihološke torture kojima su u izraelskim pritvorskim centrima, uključujući logor Sde Teiman, izloženi palestinski muškarci, žene i djeca.
Težina prikupljenih dokaza bila je tolika da je ured generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Izrael službeno uvrstio na globalnu „Listu srama“, odnosno spisak država odgovornih za teška kršenja prava djece u oružanim sukobima. Ništa od ovoga, međutim, nije bilo dovoljno da uvjeri Dannyja Danona niti širi izraelski politički establišment da Izrael nema suvereno pravo kršiti međunarodno pravo. U njihovom shvatanju, samo ukazivanje na takve zločine predstavlja čin neprijateljstva prema Izraelu.
Takvo sistemsko poricanje proteže se na gotovo svaki aspekt sukoba. Nedavna sveobuhvatna istraga Ujedinjenih nacija zaključila je da je Izrael namjerno gađao palestinsku djecu u Gazi kao sastavni dio svoje vojne kampanje. Podaci su poražavajući. Između 7. oktobra 2023. i 7. oktobra 2025. godine ubijeno je, prema procjenama, 20.179 palestinske djece, što čini oko 30 posto svih palestinskih žrtava u tom periodu.
„Dokazi pokazuju da su palestinska djeca namjerno bila meta izraelskih sigurnosnih snaga“, izjavio je predsjedavajući komisije Srinivasan Muralidhar, dodajući da izraelske vlasti sistematski nastavljaju činiti djela koja predstavljaju genocid.
Ovi nalazi predstavljaju dodatni sloj čvrstih pravnih dokaza koji ukazuju na genocidnu namjeru. Međutim, njihov najveći značaj leži u objašnjenju razloga zbog kojeg su djeca postala meta napada. Zapadni zagovornici izraelske politike često ogromne civilne žrtve među ženama i djecom opravdavaju kao „kolateralnu štetu“. Istraga Ujedinjenih nacija odbacuje takvo objašnjenje i dolazi do mnogo ozbiljnijeg zaključka – da je napad na djecu dio promišljene strategije čiji je cilj uništavanje biološkog kontinuiteta i budućeg opstanka palestinskog naroda u Gazi.
Kako je sažeo Muralidhar: „Napadajući djecu, Izrael napada samu sposobnost palestinskog naroda da opstane.“
Duboko je razočaravajuće što Međunarodni krivični sud i Međunarodni sud pravde, koje su često brzo reagirale na ratne zločine počinjene u drugim dijelovima svijeta, i dalje veoma sporo postupaju kada je riječ o Izraelu. Upravo zbog toga, tragedija se nastavlja, jer međunarodna zajednica još uvijek nije uspostavila efikasan mehanizam koji bi kroz sankcije ili ozbiljan politički pritisak zaustavio nasilje. Zbog toga Danny Danon želi da svijet šuti.
Njegovi ispadi nisu usmjereni samo protiv diplomata Ujedinjenih nacija, već i protiv međunarodne javnosti, organizacija civilnog društva i svih pojedinaca koji odbijaju okrenuti glavu od onoga što se događa. Izrael zahtijeva potpunu tišinu dok Palestinci gladuju, trpe seksualno nasilje i bivaju ubijani. U takvoj logici, činjenje tih zločina predstavlja navodno pravo države, dok se protivljenje tim djelima proglašava neprijateljskim činom.
Ako takav način razmišljanja prevlada, on može postati obrazac za buduće agresore koji će smatrati da imaju pravo ubijati, silovati i izgladnjivati čitave narode radi ostvarivanja geopolitičkih ciljeva. Palestinci i Libanci već danas žive u takvoj stvarnosti. Zbog toga je zajednička odgovornost međunarodne javnosti da ne šuti, već da govori glasnije od onih koji pokušavaju ugušiti istinu, kako ubistva i sistemsko nasilje nikada ne bi postali prihvaćeno sredstvo vođenja rata.
