Dr. Mohammed Sinan Siyech
PISjournal- Od marta 2025. godine, Google, Meta i Microsoft, tri najveće tehnološke kompanije u Sjedinjenim Državama, obavezale su se da će utrostručiti svoja ulaganja u nuklearnu energiju do 2050. godine.
Ovi planovi ističu napore sektora da se suoči s jednim od glavnih izazova koje predstavlja brzo širenje umjetne inteligencije: njene ogromne energetske potrebe.
Ovo obnovljeno zanimanje za nuklearnu energiju označava novu fazu u historiji te tehnologije.
Razvoj nuklearne energije započeo je krajem 1930-ih, dok su se SAD i Sovjetski Savez utrkivali u izgradnji atomske bombe. Ubrzo nakon Drugog svjetskog rata, tehnologija je preusmjerena na civilnu i komercijalnu upotrebu, što je navelo kompanije da počnu razvijati nuklearne elektrane pod državnim nadzorom.
Međutim, do kraja 1970-ih, zabrinutost zbog sigurnosti, pad troškova drugih obnovljivih izvora poput solarne i energije vjetra, te globalna rasprostranjenost nafte naveli su mnoge zemlje – posebno demokratske – da smanje razvoj nuklearne energije.
Kina je, nasuprot tome, nastavila investirati. Tokom narednih decenija, stalno je širila svoju nuklearnu infrastrukturu, pozicionirajući se kao globalni lider baš dok je ostatak industrije stagnirao, sa slabim razvojem i opadanjem atraktivnosti.
Danas, konvergencija kineske državne strategije i privatnih ambicija zapadnih tehnoloških giganata označava početak nove nuklearne ere – ere koja će transformirati energetske sisteme, ubrzati utrku umjetne inteligencije i preoblikovati globalnu moć.
Pokretačke sile
Oživljavanje nuklearne energije potaknuto je konvergencijom tehnoloških, ekonomskih i strateških faktora.
Prvo, astronomski rast potražnje za energijom za napajanje umjetne inteligencije učinio je tradicionalne izvore sve neadekvatnijim.
Tehnološke kompanije su se okrenule nuklearnoj energiji zbog njenog povećanog kapaciteta i relativno niskog ugljičnog otiska. Samo Meta ima za cilj generirati 4 gigavata (GW) energije – dovoljno za napajanje do tri miliona američkih domova – brojka koja ilustruje ogromne energetske potrebe današnjih tehnoloških giganata.
Drugo, iako je nuklearna energija relativno jeftina za rad, početni kapitalni troškovi su izuzetno visoki i često premašuju projektovane budžete.
Na primjer, proizvodnja 4 GW energije može koštati oko 40 milijardi dolara – više od ukupnog energetskog budžeta mnogih zemalja. Samo najveći korporativni igrači mogu si priuštiti takva ulaganja.
Obećanje značajnih profita zasnovanih na vještačkoj inteligenciji jedan je od ključnih podsticaja, koji podstiče porast start-up kompanija u oblasti nuklearne energije i privlači milijarde rizičnog kapitala.
Treće, od početka 2000-ih, industrija je svjedočila velikim tehnološkim prodorima, uključujući male modularne reaktore (SMR), koje je lakše transportovati i sastavljati, te mikroreaktore, koji zahtijevaju manje ljudskog nadzora.
U međuvremenu, reaktori četvrte generacije mogu proizvoditi više energije kroz napredne procese. Ove inovacije se poklapaju sa rastućim energetskim potrebama vještačke inteligencije – i, što je ključno, neke su omogućene zahvaljujući samoj vještačkoj inteligenciji, koja omogućava simulacije velikih razmjera i smanjuje ljudsku interakciju s reaktorima, čime se poboljšava sigurnost.
Globalni ulozi
Kina također unapređuje mnoge od ovih inovacija – ali kroz centralizirani, državni okvir za nuklearni razvoj, što je u oštroj suprotnosti s tržišno orijentiranim pristupom zapadnih tehnoloških firmi.
Ipak, značajan stepen javno-privatne saradnje i dalje postoji. Potpuna državna podrška ovoj tehnologiji smanjuje regulatorne prepreke i povećava koherentnost u cijelom projektu.
Osim toga, Kina se fokusirala na torijumske reaktore – prvi će biti pušten u rad u aprilu 2025. – umjesto uranijuma, kako bi smanjila ovisnost o zapadnim zalihama.
Tome je doprinijelo i otkriće Kine početkom 2025. godine, u kojem je utvrdila dovoljno domaćih rezervi torijuma za napajanje svog nuklearnog programa tokom decenija.
Ova nuklearna era koja se razvija nosi dalekosežne globalne i političke implikacije, počevši od rastućeg utjecaja tehnoloških kompanija u prostoru kojim su nekada dominirale vlade.
Njihova pojava kao glavnih igrača u razvoju nuklearne energije stvara trenje s američkim regulatornim vlastima, jer se komercijalne ambicije često sukobljavaju sa strogim protokolima licenciranja i sigurnosti.
Iako je predsjednik Donald Trump pojačao podršku industriji, regulatorni nadzor ostaje kritična tačka napetosti – posebno s obzirom na rizik da bi kompanije mogle dati prioritet brzini i profitu nad oprezom, što je obrazac dobro dokumentiran u cijelom korporativnom svijetu.
Ove inovacije također pojačavaju strateško rivalstvo između SAD-a i Kine.
S obzirom na to da su se tarifni ratovi intenzivirali otkako je Trump došao na vlast, tenzije su već dostigle vrhunac.
Dok se utrka u naoružanju u Hladnom ratu mjerila bojevim glavama, ovo novo nuklearno doba vjerovatno će biti definirano brojem izgrađenih reaktora – i tehnologijama umjetne inteligencije koje oni pokreću.
Nuklearna energija postaje još jedno frontalno polje u sve većoj borbi za globalnu dominaciju.
Istovremeno, i tehnološke kompanije i Kina sada žele izvoziti ove inovacije, posebno manje nuklearne reaktore, u zemlje u razvoju kako bi pomogle u pokrivanju troškova.
Iako se tehnološke firme mogu suočiti s regulatornim preprekama u tome, Kina bi mogla iskoristiti svoje ogromne trgovinske mreže u okviru inicijative „Pojas i put“ kako bi slobodnije prodavala ovu tehnologiju – što bi potencijalno moglo dovesti do velikih geopolitičkih promjena i daljnjeg osporavanja američke hegemonije.
Energetska tranzicija
Očekuje se da će uspon nuklearne tehnologije imati domino efekat na postojeće izvore energije – posebno ugalj, prirodni plin i naftu, u tom redoslijedu veličine.
Očekuje se da će ugalj, koji je već u opadanju, izgubiti ono što je ostalo od svog uporišta. Plin i nafta bi mogli slijediti, jer porezi na ugljik i klimatski propisi pojačavaju pritisak za čistijim alternativama.
Vremenom bi ova tranzicija mogla promijeniti temelje političke i ekonomske moći, stvarajući novu dinamiku u regijama poput Bliskog istoka, gdje se nalaze mnogi današnji energetski giganti.
Nuklearna tehnologija, nekada smatrana reliktom Hladnog rata, doživljava tihi preporod u inovacijama i finansiranju – onaj koji će transformirati ne samo energetske sisteme, već i geopolitički pejzaž u narednim decenijama.
