PISjournal – Najnoviji izvor napetosti u tursko-grčkim odnosima predstavlja nacrt zakona „Plava domovina“ (Blue Homeland) – prijedlog domaćeg zakonodavstva u Turskoj koji još nije ni upućen u parlamentarnu proceduru.
Iako je riječ samo o nacrtu, reakcije koje je izazvao još jednom su pokazale ciklični zastoj u odnosima između Turske i Grčke koji traje već gotovo tri decenije, pri čemu Evropska unija zauzima središnje mjesto.
Ovaj zastoj nastao je kada je Kostas Simitis, koji je 1996. godine došao na vlast u Grčkoj, odustao od politike blokiranja turskog puta prema Evropskoj uniji i bilateralne sporove praktično pretvorio u pitanje između Turske i EU-a. Cilj je bio ublažiti neravnotežu u odnosu snaga s Turskom, uz uvjerenje da će „meka moć“ Evropske unije pomoći mirnom rješavanju sporova. Iako se u početku činilo da će se to ostvariti, utjecaj EU-a na kraju je učvrstio postojeće stanje i produžio trajanje sporova.
Doktrina „Plava domovina“, koja se razvijala tokom 2010-ih godina, obuhvata turske pomorske zone – epikontinentalni pojas, teritorijalne vode i isključivi privredni pojas (EEZ) – u Crnom moru, Egejskom moru i Sredozemlju. Posebno je dobila na značaju nakon sporazuma o razgraničenju isključivih privrednih pojaseva između Turske i Libije iz 2020. godine te predstavlja jedan od glavnih izvora napetosti s Grčkom, s kojom Ankara još uvijek nije riješila pitanja razgraničenja na moru.
Uprkos ovoj doktrini, Turska je do sada u domaće zakonodavstvo uvrstila samo Zakon o teritorijalnim vodama iz 1982. godine kao osnovni pravni okvir za svoje pomorske zone. Nacrt zakona, koji je predstavio Nacionalni centar za pravo mora i pomorskog prava Univerziteta u Ankari (DEHUKAM), iako još nije usvojen, trebao bi uspostaviti unutrašnju pravnu osnovu za stavove koje Turska godinama zastupa.
Prema riječima Yücela Acera, člana Predsjedničkog vijeća za pravne politike, tradicionalni turski stav da teritorijalne vode u Egejskom moru trebaju ostati široke šest nautičkih milja nije promijenjen.
Ipak, ova prezentacija DEHUKAM-a, u kojoj je javnosti ponuđeno vrlo malo detalja, izazvala je snažne reakcije i vlasti i opozicije u Grčkoj, dodatno pojačane izvještavanjem grčkih medija i predstojećim izborima. Predstavnici grčke vlade ocijenili su prijedlog kao jednostrani i revizionistički potez suprotan Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravu mora (UNCLOS).
Opozicione stranke otišle su i korak dalje. Njihovi prijedlozi uključivali su proširenje grčkih teritorijalnih voda u Egejskom moru na 12 nautičkih milja – što je Turska još 1995. godine proglasila povodom za rat (casus belli) – kao i obustavu svih programa Evropske unije koji se odnose na Tursku.
Glavni razlog grčkih prigovora jeste odredba prema kojoj bi predsjednik Turske imao ovlaštenje da određuje „pomorska područja posebnog statusa“ u zonama u kojima još nije proglašen isključivi privredni pojas. Kritičari smatraju da bi takva odredba mogla otvoriti prostor za jednostrano proširenje u spornim područjima. Međutim, takve kritike zanemaruju suštinu problema: u moru u kojem ne postoji sporazum o razgraničenju obje države nastoje popuniti pravnu prazninu sredstvima koja same odaberu.
Dok Turska to čini kroz domaće zakonodavstvo, Grčka je u istom periodu predlagala vlastite jednostrane poteze, poput uspostavljanja morskog parka u istočnom Egeju. Problem, dakle, nije u tome što je jedna strana „revizionistička“, a druga „čuvar postojećeg stanja“, već u činjenici da obje, u odsustvu sporazuma, nastoje učvrstiti vlastite pozicije jednostranim potezima. Zanimljivo je da se nacrt zakona našao i u izvještaju Evropskog parlamenta o Turskoj za 2025. godinu, usvojenom 17. juna 2026. godine, u kojem se Ankara poziva da poštuje suverenitet svih država članica EU nad njihovim teritorijalnim vodama.
U osnovi sporova nalaze se ili različita tumačenja postojećih međunarodnih ugovora ili pitanja koja zahtijevaju postizanje bilateralnog sporazuma. Demilitarizacija egejskih ostrva, na primjer, zavisi od različitih tumačenja Lozanskog sporazuma iz 1923. i Pariškog sporazuma iz 1947. godine, dok razgraničenje isključivih privrednih pojaseva zahtijeva sporazum koji dvije države još nisu postigle.
Rješavanje ovih pitanja zahtijeva međusobne ustupke, a ne maksimalističke zahtjeve. Međutim, gotovo bezrezervna podrška Evropske unije grčkim stavovima jedan je od najvećih razloga zbog kojih Grčka ne odustaje od svog maksimalističkog pristupa prema Turskoj, zemlji kandidatu za članstvo u EU.
Grčka je godinama odgađala objavljivanje svog plana prostornog uređenja morskog prostora u Egejskom moru, koji je u suprotnosti s turskim zahtjevima, sve dok je presuda Suda pravde Evropske unije iz 2025. godine nije obavezala da to učini, što je izazvalo novu krizu. Osim toga, grčka strategija internacionalizacije spora zasniva se na pravnim argumentima koji su manje čvrsti nego što se često predstavlja.
Gotovo svi argumenti Atine protiv Turske pozivaju se na Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravu mora (UNCLOS) i njene obavezne mehanizme za rješavanje sporova. Međutim, Turska nije potpisnica ove konvencije, pa njene odredbe o pravima ostrva, kao ni mehanizmi za rješavanje sporova, nisu pravno obavezujući za Ankaru.
Stav koji Grčka predstavlja kao „međunarodno pravo“ zapravo podrazumijeva pokušaj primjene na Tursku međunarodnog sporazuma koji ona nikada nije potpisala. Štaviše, i UNCLOS i običajno međunarodno pravo kao osnovni način razgraničenja predviđaju bilateralni dogovor, upravo ono za šta se Turska godinama zalaže.
Zbog toga se opći pristup Evropske unije smatra jednim od najvažnijih vanjskih faktora koji održavaju ove sporove, a kritike Evropskog parlamenta upućene nacrtu zakona predstavljaju najnoviji primjer takvog pristupa. Oslanjajući se na populističku retoriku karakterističnu za grčku izbornu kampanju, te kritike još jednom pokazuju koliko je uloga Evropske unije u tursko-grčkim odnosima postala asimetrična. Kao što je odluka EU iz 2004. godine da, bez obzira na ishod referenduma, primi grčku kiparsku administraciju u punopravno članstvo kao predstavnika cijelog ostrva bila jedan od ključnih razloga zbog kojih su grčki Kiprani glasali protiv referenduma, tako i današnja jednostrana podrška predstavlja jedan od glavnih razloga zbog kojih Grčka ne pokazuje spremnost da sa Turskom sjedne za pregovarački sto.
Ekskluzivno PISjournal
