Samanth Subramanian
Sedam desetljeća Indija je bila ujedinjena Ustavom koji je obećavao jednakost svima. Ali BJP Narendra Modija preuređuje naciju u onu u kojoj neki smatraju da su veći Indijci od drugih.
Nedugo nakon početka nasilja, 5. januara, Aamir je stajao ispred rezidencijalne dvorane na Univerzitetu Jawaharlal Nehru u južnom Delhiju. Aamir, doktorant je, musliman i tražio je da ga se predstavi samo imenom. Došao je vratiti knjigu kolegi kada je ugledao 50 ili 60 ljudi kako se približavaju zgradi. Nosili su metalne šipke, palice za kriket i kamenje. Jedan je mahao čekićem. Uzvikivali su slogane, od kojih je najčešći bio: „Upucajte izdajnike nacije!“ Kasnije je Aamir saznao da su prethodnih pola sata proveli napadajući grupu učitelja i učenika niz cestu. Lica su im bila maskirana, ali neki su i dalje prepoznatljivi kao članovi Hinduističke nacionalističke studentske grupe koja je posljednjih godina postala sve moćnija.
Grupa, Akhil Bharatiya Vidya Parishad (ABVP), je omladinsko krilo Rashtriya Swayamsevak Sangh (RSS). Osnovana prije 94 godine od muškaraca koji su bili opčinjeni Mussolinijevim fašistima, RSS je holding hinduističkoga supremacionizma: Hindutve, kako se naziva. S obzirom na njenu ulogu i veličinu, teško je naći sličnu bilo gdje u svijetu. Skoro u svakoj vjeri, izvor konzervativne teologije je njeno hijerarhijsko, centralno organizovano svećenstvo; drugdje je teologija, dakle, pretvorena u projekt vjerskih država, od strane drugih stranaka. Hinduizam, međutim, nema centralnu crkvu, nijednog pontifikata, nikoga da zaredi ili vlada. RSS se samoproglasio i tumačem teološkog mišljenja i tvorcem hinduističke nacionalne države. Ima najmanje 4 miliona dobrovoljaca koji su položili zakletvu na vjernost i sudjeluju u kvazi-vojnim vježbama.
Riječ koja se često koristi za opisivanje RSS-a je „paravojna“. U svom skoro stoljetnom postojanju, optuživan je za pripremu atentata, podsticanje nereda protiv manjina i teroristička djela. (Mahatma Gandhi je 1948. godine ubijen od strane RSS-ovog čovjeka, iako RSS tvrdi da je on tada već bio napustio organizaciju). RSS se sam po sebi ne bavi izbornom politikom. No, među njegovim udruženim skupinama je stranka Bharatiya Janata (BJP), stranka koja je upravljala Indijom posljednjih šest godina, a koja je pod premijerom Narendrom Modi preuredila Indiju u autoritarnu, hinduističku nacionalističku državu.
Bilo je skoro 19:00 kad je Aamir ugledao približavanje rulje. U to vrijeme sredinom zime, kampus JNU, možda najuticajnijeg indijskog državnog univerziteta, je uznemirujuće mračan. Prostire se na više od 400 hektara zemlje prekrivene šumom, odvojene zidom od ostatka južnog Delhija. Zgrade su smještene u šumarcima bagrema i bora. Da biste od glavnog ulaza stigli bilo gdje, trebate bicikl, rikšu ili dugu šetnju. JNU je od svog osnivanja 1969. godine funkcionirao kao mikrokosmos nacionalne politike. Ideologije njegovih studenata i fakulteta – izložene u njegovoj hiperaktivnoj studentskoj politici – tradicionalno su liberalne, ljevičarske i sekularne. JNU je često putem svojih akademika oblikovao vladinu politiku; njegovi diplomci ušli su u medije, velike neprofitne organizacije, pravosuđe ili ljevičarske stranke. Tokom godina, JNU se zalagala za većinu onoga što je konzervativni, etnocentrični BJP zamjerao zemlji kojom danas upravlja. Univerzitet je bio poput kamena u čizmi BJP-a, sputavajući stranku na svakom koraku.
Opazivši ruljuu, Aamir je potrčao u spavaonice, uz stepenice i u sobu svog prijatelja. Zaključali su vrata, a zatim se skrili na balkonu. Čuli su kako napadači razbijaju prozore, upadaju u sobe i tuku studente. Aamir je stišao zvuk svog telefona. „Bio sam siguran da će mi polomiti ruke i noge ako me uhvate“, rekao je. Mafija je došla s jasnom namjerom, ciljajući studente i nastavnike koji su bili kritičari BJP-a: muslimanski student iz Kašmira, učitelji koji su bili povezani s političkom ljevicom, članovi grupa koji su se zalagali za siromašne i neprivilegovane kaste. Predsjednica Unije studenata JNU Aishe Ghosh primila je jak udarac u glavu, a ruka joj je bila slomljena. Sobe saveznika ABVP su pak pošteđene.
Kasnije se ispostavilo da su vlastiti kadar ABVP-a potpomogli studenti sa drugih univerziteta – a možda i ljudi koji nisu bili studenti uopšte, već snage RSS-a. Rohit Azad, koji je na Univerzitetu proveo dvije decenije, prvo kao student a zatim profesor ekonomije, rekao mi je da je, iako je svjestan svog udjela u nasilju među studentskim grupama, „ova stvar – ovaj čin dovođenja napadača izvana – bio bez presedana “. Bilo je to kao da su Mladi republikanci pozvali neke desničarske razbojnike da im se pridruže u bjesomučnom trčanju kroz Berkeley, prebijajući crne i latinoameričke studente, mlade demokrate i sve one koji su izrazili podršku Bernieju Sandersu.
Videozapisi napada procurili su uživo preko društvenih medija. Pozvana je policija, ali nisu ni pokušali zaustaviti nasilje. Umjesto toga, na vratima JNU-a pozicionirano je mnoštvo policajaca, ne dozvoljavajući prolaz ikome. Yogendra Yadav, politički aktivist, stigao je na kapiju u 21 sat. Devedeset minuta kasnije pojavili su se napadači, još uvijek maskirani i naoružani. Čak ni tada policija nije nikoga uhapsila. Umjesto toga, dopušteno im je da odu kao da se ništa nije dogodilo. Kad je njegov kolega fotografirao, Yadava je okružila grupa muškaraca, oborila na tlo i udarala u lice. Policija nije ništa učinila. Kasnije, s videozapisa, Yadav je identificirao lokalnog zvaničnika ABVP-a među onima koji su ga udarili. U izjavi je, ABVP okrivio napade na „ljevičarske siledžije“, ali na televiziji članovi su priznali da su maskirani, naoružani muškarci i žene u kampusu bili dio ABVP-a. Ipak, policija Delhija nije podigla nikakve optužbe. „Policija je zaštitila siledžije, dala im besplatan odmor na kampusu“, rekao je Yadav. Profesor JNU-a otišao je dalje, tvrdeći da je: „policija saučesnik.“
Napad na JNU obilježio je sredinu sezone protesta širom zemlje, podstaknutih novim zakonom. Akt o izmjenama i dopunama zakona o državljanstvu, koji je Parlament donio 11. decembra 2019. godine, omogućava brzi put do državljanstva izbjeglicama koje u Indiju dolaze iz Afganistana, Pakistana i Bangladeša. Izbjeglice svake južnoazijske vjere su poželjne – svake osim islamske. To je politika koja se lijepo slaže sa RSS-ovom i BJP-ovom demonizacijom muslimana, najveće indijske vjerske manjine. Prema sljedbenicima Hindutve, državi se najbolje služi ako se učini da islam nestane. Spomenuti akt nasilja bio je oboje: i glasan signal te ambicije i zgodan alat koji će pomoći da se ona postigne.
Od decembra su milioni Indijaca izašli na ulice kako bi se usprotivili ovoj viziji svoje zemlje. Vlada se borila protiv njih zabranom okupljanja, isključenjem usluga mobilnog interneta, samovoljnim hapšenjem ljudi ili još gore. Nakon što su buknuli protesti na Jamia Millia Islamia, Islamskom univerzitetu u Delhiju, policajci su pucali i ispalili suzavac, napali studente i uništili biblioteku. Dok su se demonstracije širile diljem države Uttar Pradesh, policija je u znak odmazde izvršila racije i pljačke muslimanskih domova. Pritvorenici su pretučeni; jedan muškarac prijavio je da su se čitavu noć čuli vriskovi u policijskoj stanici. (U raznim izjavama policija je tvrdila da djeluje u samoodbrani, sprječava nasilje ili da iskorjenjuje zavjeru.) Najmanje 20 demonstranata umrlo je od posljedica ranjavanja. Policijski zvaničnici negirali su pucnjavu na mase, iako je jedino vidljivo oružje na ovim skupovima bilo ono koje je policija nosila.
Ipak, protesti su potrajali i u februaru. U Shaheen Baghu, u okolini jugoistočnog Delhija, stotine hiljada ljudi pojavilo se tokom devet tjedana da bi učestvovali u neizvjesnim demonstracijama. BJP nije imao milosti za svoje neistomišljenike. Jednom prilikom Yogi Adityanath, hinduistički sveštenik koji je vrhovni poglavar Uttar Pradesh-a, rekao je: „Ako ne razumiju riječi, razumjet će metke.“ Jedan od Modijevih ministara upotrijebio je „Upucajte izdajnike nacije!“ kao poziv i odgovor na skup – isti slogan koji je ABVP iznio u JNU.
U 72 godine slobode i neovisnosti, Indija se nikada nije suočila sa ozbiljnijom krizom. Već je na njene institucije – sudove, većinu medija, istražne agencije, izbornu komisiju – vršen pritisak da se uskladi s Modijevim politikama. Politička opozicija je uvenula i nemoćna. Još je nešto u najavi: ideja Hindutve u svom punom izražaju na kraju će uključivati uništenje ustava i paranje potke i osnove liberalne demokratije. Morat će; ustavne začkoljice nisu kompatibilne s nacrtom BJP-a za zemlju u kojoj se ljudi razvrstavaju i procjenjuju prema njihovoj vjeri. Previranje koje je zahvatilo Indiju od donošenja akta o državljanstvu –protestna groznica, brutalnost policije, pokvarenost politike – samo su odražavali koliko su ulozi postali egzistencijalno visoki.
Uspjeh RSS-a i BJP-a tokom posljednjih šest godina dijelom se duguje vještom trovanju javnog diskursa. Političari, indoktrinirane medijske kuće i eskadrile trolova društvenih medija čitav dan lažu, polariziraju i demoniziraju. Među njihovim planovima je i pronalazak načina zlostavljanja njihovih oponenata, da bi se jedinstvenom etiketom naglasilo zašto takvim ljudima ne treba vjerovati da im indijski interesi stoje u srcu. „Prostitutkom“ nazivaju, liberalne novinare koje optužuju da prodaju svoje izvještaje za novac ili uticaj. „Sickular“ je još jedan od načina, nastao iz mišljenja RSS-a da je indijski sekularizam dementna verzija umirivanja manjina.
Izraz „JNU tip“ odnosi se na ljevičare svake vrste – od maoista koji čeznu za revolucijom, do umjerenih koji se groze Hindutva. Tradicionalno, JNU se specijalizovala za humanizam, pa su „tipovi JNU“ takođe bili nipodašatavni zbog svoje ljudskosti – zbog njihovog protivljenja smrtnoj kazni, zloupotrebi ljudskih prava u vojsci ili državne represije u Kašmiru. Dovoljno je svrstati tipove JNU u matičnu kategoriju: „antinacionalno“.
U svojim najranijim godinama, JNU je zadojen ideologijom čovjeka po kojem je dobio ime – Jawaharlal Nehru, prvog Indijskog premijera – i njegove stranke, Kongres. Bila je to samo tek jedna generacija od osamostaljenja, a Nehru i Kongres su vodili borbu za slobodu, pokazujući ogroman moralni autoritet. Ethos Univerziteta pa i njegov nastavni plan i program izgrađen je na Nehruovim vrijednostima, kaže Rakesh Batabyal, autor knjige „JNU- Stvaranje Univerziteta“. Bio je sekularan u svom svjetonazoru, lijevo od centra u svojoj ekonomiji, tehnokratiji i političkom razmišljanju. „Studenti su dolazili iz cijele zemlje“, rekao mi je Batabyal. „Na Univerzitetu je postojao pluralizam kakav je Nehru želio za Indiju.“
Tijekom sljedećih nekoliko desetljeća lokus vlasti u studentskoj politici migrirao je dalje lijevo, u grupe koje su se udružile s nacionalnim komunističkim strankama. ABVP, koji se suprotstavio svim tim izmima – sekularizmu, pluralizmu, socijalizmu, komunizmu – ostao je na marginama, baš kao i njegove replike u nacionalnoj politici. Hinduistička desnica nije učinila ništa značajno tokom borbe za slobodu; ustvari, RSS nije uzela učešća u masovnim pokretima koji su tjerali Britance iz Indije. Nakon gotovo pola stoljeća od nezavisnosti, političke stranke potpomognute RSS-om ostale su u političkoj pustinji. „U osamdesetim se govorilo da bi i pristalice ABVP, na njihove programe išle pokrivena lica“, rekao mi je Azad, profesor JNU. „Jer, to se jednostavno smatralo sramotnim.“
Tada je uništena džamija, a Indija se promijenila. Godinama je RSS tvrdio da je Babri Masjid, džamija iz 16. stoljeća u gradu Ayodhya, stajala na samom mjestu gde je rođeno hinduističko božanstvo Ram. Lokacija odobrava hram, objavio je RSS, a ne džamiju koju je sagradio muslimanski osvajački kralj. Krajem 1990. godine, vođa BJP-a dva je mjeseca obilazio unutrašnjost Indije, u klimatiziranoj Toyoti ismijanoj da liči na kočije, kako bi ponukao Hinduse da zatraže zamjenu džamije hramom. (Muškarac koji je sjedio u Toyotinoj kabini, služeći kao logističar mitinga, bio je Narendra Modi.) U decembru 1992. godine, gomila muškaraca iz RSS-a i BJP-a srušila je džamiju, uz ležerno prisustvo policije. U narednim sedmicama, izbili su vjerski neredi širom Indije, posebice u Mumbaiju. Ubijeno je dvije hiljade ljudi. BJP-a opsesija džamijom u Babriju bila je krvava i razorna, ali im je također priskrbila novi politički kapital. 1996. godine BJP prvi put dolazi na vlast.
U kampusu JNU, uređenim paralelno,procvjetao je ABVP: osvojio je svoje prvo mjesto u studentskoj uniji 1992. godine, tri ključna mjesta 1996., a 2000. godine predsjedništvo same unije. Čovjek koji je osvojio tu idealnu poziciju, Sandeep Mahapatra, ušao je u JNU 1997. godine – rekavši mi, u vrijeme kada su pristaše ABVP-a bile ponosne i glasne u svojoj odanosti. Niko više nije skrivao lice. Jedan od razloga uspona ABVP-a, rekao je Mahapatra, bio je zamor od ljevičarskih ideja. „Sovjetski Savez se raspao. Čak i tamo je ljevica bila poražena „, kaže Mahapatra, sada advokat u Delhiju. „Studenti su smatrali da je bilo prostora za nacionalističku misao.“
Devedesete su bile decenija razočarenja socijalizmom i komunizmom, pa tako i kod JNU. Protivnici Mahapatre, rekao je, „uvijek su govorili o apstraktnim stvarima – onome što su Mao ili Max kazali“. ABVP je sa svoje strane iskoristio iste prijelomne linije na kampusu koje je BJP iskoristio u indijskom društvu. „Razgovarali smo o Kašmiru, hramu Ram, o hinduističkoj naciji.“ Sve to su bile ključne stavke na RSS listi želja: potpuno preuzeti kontrolu nad spornom regijom Kašmir, pobijedivši Pakistan u tom procesu; sagraditi hram u Ayodhji; dati Hindusima primat u Indiji. Neslaganja i svađe između studentskih stranaka, rekao je Mahapatra, bile su česte. Jednom, dok je držao govor na bini, povrijeđen je kamenjem koje su na njega bacali protivnici.
U 21. stoljeću staze indijske i JNU politike su se donekle razišle. Širom zemlje stare komunističke partije su otkazale poslušnost. U zapadnom Bengalu, utvrdi ljevice, komunisti su, nakon 34 godine, izbačeni iz državne vlade 2011. godine,. Kongres, vođen kao porodična firma Nehruove dinastije, postala je veoma korumpirana. Na parlamentarnim izborima 2014. osvojila je samo 44 mandata – historijski minimum. Pad je bio munjevit i brutalan. Na kampusu su se rasule ljevičarske studentske grupe; uzdigle su se nove frakcije temeljene na kastama. Ali su svi odlučili, rekao je Mahapatra, da se udruže protiv ABVP-a. Broj mu je rastao, ali izborna pobjeda je izostala. Od Mahapatre nije bilo predsjednika unije iz ABVP, ali moć i autoritet grupe su se proširili na načine koji su pratili pustoš od strane hinduističke desnice kojom rukovodi Modi.
Kada je Modi 2014. godine osvojio prvi mandat na mjestu premijera, bilo je teško znati kako razumjeti rezultat. Jesu li oni koji su glasali za BJP frustrirani alternativama ili su vjerovali da je Modi ekonomski čudotvorac za kojeg se izdavao? Da li su jednostavno odlučili zanemariti činjenicu da je dopustio mafijaškim hinduističkim fanaticima da ubiju stotine muslimana u neredima za vrijeme svog glavnog ministarstva u Gujaratu, 2002. godine ili su aktivno odobravali ovu iskrenu anti-muslimansku agendu?
Da li su tek nakon Modijevog dolaska na vlast mnogi BJP glasači počeli glasno izražavati svoje simpatije prema Hindutvi. Ova otkrića bila su iznenadna i šokantna, do te mjere da ste se pitali jesu li ti glasači potajno čeznuli za čistom hinduističkom nacijom, mnogo prije Modija. Odnosi su propali kao nakon Trumpovih izbora ili referenduma o Brexitu. Porodice su se prepirale na WhatsApp grupama, a prijatelji su se razilazili. „Prije 2014. godine, našli biste pro-ABVP studenta i pro-ljevičarskog studenta koji su bili prijateljili“, rekao mi je student historije Cheri Che. „Nakon 2014., to je bilo sve teže.“
U JNU je uticaj ABVP-a doživio svoj vrhunac. Che je tvrdio da su radna mjesta na fakultetima i administraciji bila popunjena ljudima koji su imali RSS ili ABVP vezu. U jednom su momentu, rekao je, „čuvari“ – ili upravnici – gotovo svake rezidencijalne dvorane istjerani i zamijenjeni simpatizerima ABVP-a. Mimo kampusa, hinduistički nacionalisti osjećali su se toliko osnaženo da su formirali bande da linčuju muslimane i hinduiste niže kaste, pod klimavim sumnjama da njihove žrtve krijumčare krave ili posjeduju govedinu. (U hinduizmu se krava poštuje kao sveta.) Od 2014. godine najmanje 44 osobe su ubijene, a 280 ranjeno. Bande su djelovale nekažnjeno, ponekad snimajući sebe, kao da nikada neće biti procesuirane – što se pokazalo tačnim. U jednom gradu Uttar Pradesha musliman, koji je pretučen tako jako da je na kraju umro, vučen je povređen po zemlji. Fotografija je pokazala policajca kako čisti put kroz gomilu dok rulja vuče tijelo iza njega.
U kampusu JNU-a muslimanski studenti su se sve više i više osjećali zabrinuto. Na dan 2017. godine kada je Yogi Adityanath, tvrdolinijaš iz Hindutve, izabran za glavnog ministra, muslimanski student iz Kašmira hodao je do kantine. Bilo je blizu ponoći. „Vidio sam momka, tvrdog zagovornika ABVP-a“, rekao je student, koji je tražio da ga ne imenuju. „ Čim me je ugledao, rekao je: “ Sad kad je Jogi ovde, smanjit ćemo i proždrijeti muslimane“. „To je otvoreno rekao. Bilo je puno ljudi okolo. Ne biste čuli ništa slično ranije.“
U februaru 2016. godine Kanhaiya Kumar, komunist koji je tada bio predsjednik studentskog saveza, bio je dio kampusnog protesta protiv vješanja Kašmirskog muškarca koji je sumnjivo osuđen za terorizam. ABVP je pozvao novinske ekipe s pro-BJP kanala. Idućih nekoliko dana ti su kanali emitirali snimke na kojima se činilo da prikazuju Kumara i druge kako uzvikuju parole pozivajući na raspad Indije. Gledateljima su video snimci potvrdili ono za što su već sumnjali: da je JNU bila rasadnik izdajica. Nekoliko sedmica kasnije, ispostavilo se da su videi lažirani.
Bez obzira na to, čelnici BJP-a stalno su se referirali na studente JNU – i sve druge koji bi ih podržavali – kao na „antinacionalce“ i izdajnike. Policija u Delhiju uhapsila je Kumara i teretila ga prema stoljetnom zakonu o pobuni. Kad ga je policija odvela u sudnicu na saslušanje, naišli su na gomilu od desetina pravnika i barem jednog zakonodavca BJP-a koji su uzvikivali slogane. „Upucaj ga!“ vikali su. Zatim je u sudnici, dok je policija stajala pored, rulja pretukla Kumara. Nakon toga, prema izvještaju vijesti, jedan od napadača je sa zadovoljstvom ustvrdio: „Naš posao je završen.“
Nakon protesta u februaru 2016. godine, student kašmirske JNU saznao je da je policija posjetila njegov dom u Srinagaru, u Kašmiru, i prikupila niz detalja o njemu i njegovoj porodici. Rekao je da nije čak bio ni na protestu. Tada je otkrio da je svaki student Kašmirija kojeg je poznavao u JNU imao sličnu priču. Potresla ga je. „Odlučili smo – grupa nas – samo da se držimo podalje od stvari vezanih za politiku“, rekao je. „Ovdje smo ranjivi.“ Prije nešto više od godinu dana, kad je jedno jutro krenuo u biblioteku u kampusu, ugledao je veliki kamion prepun ljudi koji su uzvikivali parole o hramu Rama u Ayodhji. Iz seta zvučnika na kamionu odzvanjale su pjesme iz Hindutve. U pratnji kamiona, rekao je, „bili su ljudi na biciklima, pješaci – i bili su autsajderi, a ne studenti“, rekao je. „Mislio sam:„ plaćenici su ušli unutra. “
U 2016. godini, Modijeva vlada postavila je na čelo JNU-a profesora inženjerstva po imenu M Jagadesh Kumar. Studenti i štampa opisali su Kumara kao RSS lojalistu – dio šire kampanje vlade da sveučilišta i kulturne institucije zasiju kadrom RSS-a. Kumar je negirao bilo kakve veze s RSS-om.
Uvečer 5. januara, kako su napadi u kampusu eskalirali, Kumar je putem WhatsAppa, policiji poslao poruku, navodi se u izvještaju o policijskom istrazi. Umjesto da zatraži pomoć u obuzdavanju rulje, on je pak zatražio da policija bude smještena izvan kapije. (Kasnije je rekao novinaru da je htio da se obezbjeđenje kampusa bori protiv napada, koje je nazvao „nesretnima.“) Tek u 19.45 službenik JNU tražio je od policije u kampusu da interveniše, ali do tada je nasilje bilo završeno. Napadači su se satima kasnije i dalje nalazili u prostorijama, ali Sveučilište i policija su ih pustili, kao da su svratili u posjetu i sada žure da stignu zadnji autobus kući.
Još prije napada ABVP-a, JNU je ključala. Sedmicama se studentski savez žestoko protivio povećanju naknada, bojkotirao registracije i prisilio obustavu nastave. Kad suširom zemlje počele demonstracije protiv zakona o državljanstvu, to se preklopilo s mobilizacijom na kampusu. Za mnoge studente administracija JNU, RSS i BJP bili su dio iste mašinerije.
Novi zakon, sam po sebi, prkosi indijskom ustavu, koji je dugačak dokument odlučan da se prema kastama i religijama postupa po principu ravnopravnosti. Napisan između 1946. i 1949. godine, bio je vježba stvaranja nacije – spajanje divovske moderne države iz fragmentiranih zajednica diljem zemlje. Da bi se to postiglo, jedno od glavnih obećanja bilo je da državljanstvo neće imati nikakvu vezu s religijom. Izuzeće Muslimana iz zakona o državljanstvu krši to obećanje.
Ali taj čin je najopasniji ako se čita u tandemu s drugim nedavnim vladinim mjerama, koje u cjelini imaju za cilj redefinirati onoga ko pripada ili ne pripada indijskom tlu. Ovakve mjere mogu biti zbunjujuće čak i za Indijce. Nekom se čini da se neke od njihovih funkcija preklapaju. Drugi ih neprestano nazivaju skraćenicama koje su u indijskom životu neizbježne. Zakon o izmjenama i dopunama državljanstva je CAA; Nacionalni registar građana je NRC; Nacionalni registar stanovništva je NPR. Na Twitteru se hashtagovi o pitanju # CAA-NPR-NRC pretvaraju u gustu abecedu.
Vlada je prije pet godina počela da stvara registar građana, u sjeveroistočnoj državi Assam. Riječne delte i polja riže u Assamu leže na poroznoj granici s Bangladešom, i migranti su desetljećima prelazili u oba smjera. Dolazak Bangladešana – mnogi od njih muslimana – postalo je gorljivo političko pitanje u Assamu tokom 70-ih i 80-ih godina. Migranti su okrivljeni za uzimanje poslova, uzurpiranje zemlje i primanje socijalnih naknada, iako nisu bili u toj kategoriji.
Prethodne vlade, kao i vrhovni sud Indije, složili su se da je potreban registar građana da bi se migranti razlikovali od lokalnih. Državljanstvo nije uvijek lako dokazati u Indiji; u zemlji s više od milijardu ljudi, manje od 100 miliona ljudi posjeduje pasoše, dok drugi dokumenti, koje su na lokalnim razinama izdali korumpirani ili neefikasni službenici, mogu biti nepouzdani. Za BJP je ideja o registru građana poslužila i kao profitabilna izborna taktika i kao religijski čavao. U uvodnom govoru 2014. godine Modi je okupljenim u Assamu rekao da dok hinduistički migranti budu udobno smješteni, ostali „infiltrati“ bit će vraćeni u Bangladeš. U aprilu 2019. Amit Shah, sada Modijev kućni ministar, rekao je da bangladeški imigranti „jedu zrno koje treba ići siromašnima“. Oni su „termiti“, dodao je Shah. BJP ih želi pokupiti, jednog po jednog, i „baciti u Bengalski zaliv“.
Da bi ušli u registar, ljudi su prvo morali dokazati da je neki predak živio u Assamu prije 1971. godine, a zatim da su povezani s tim pretkom. U zemlji neažuriranih izbornih spiskova i imovinskih predmeta, nedosljednih pravopisnih naziva i zakrpane dokumentacije, to će uvijek biti teško. Kad je 2015. godine započela registracija građana, Assam je potražio svoje papire. Siromašne obitelji, zabrinute zbog proglašenja statusa državljanstva, trošile su svoj novac na odvjetnike i dokumente. Neki su počinili samoubistvo. Takozvani „stranci“ – sudovi osmišljeni za žalbe, motivirani su da brišu ljude iz registra; što više stranaca identificirate, veće su vam šanse da ostanete na sudu.
Godine 2019., ispitivanje Vice News-a, za pet ovih sudova utvrdilo je da su u devet od 10 slučajeva sudjelovali muslimani. Od muslimana koji su se žalili, 90% je proglašeno ilegalnim imigrantima; za hinduse je taj iznos bio 40%. Vlada planira zaokružiti sve te „strance“ i njima napuniti gotovo desetak kampova u državi. (Jedan se već gradi: kompleks od 28 000 četvornih metara, dvostrani zid za 3.000 ljudi, nedaleko od granice s Butanom. Centar ima šest stražarskih kula i svjetlosni toranj visok 100 metara.) BJP je tako zadovoljan ovim procesom koji želi sastaviti panindijski registar građana, proširujući ekskluzivne ovlasti na populaciju od 1,3 milijarde.
Assamov registar objavljen je prošlog augusta, a 1,9 miliona ljudi, koji se nisu našli na spisku, moralo je žurno podnijeti žalbe. Četiri mjeseca kasnije, vlada je donijela akt o državljanstvu. U ovom velikom mehanizmu za određivanje “indijstva” bit će još jedna komponenta: popis stanovništva, nadvlačenje demografskih podataka o “uobičajenim stanovnicima” Indije. Ali čak i to naizgled pasivno brojanje stanovništva može se pretvoriti u još jedno sito za državljanstvo. Nakon ažuriranja registra stanovništva u rujnu, popisi stanovnika bit će objavljeni na svakom mjestu. Tada svako u tom mjestu – službenici, susjedi, RSS informatori – može uložiti prigovor na uključivanje vašeg imena. U takvim će vas slučajevima označiti kao “sumnjivog” građanina – “glasača D” – s mogućnošću da vas beskrajno interniraju ili izbace iz Indije. U takvoj se paranoji svako teoretski može smatrati “sumnjivim”: muslimani, disidenti, novinari i opozicioni politički radnici. BJP zna svoje prioritete. “Nijedan Hindu, Sikh, džain, budista, kršćanin ili Parsi”, nova knjižica BJP uvjerava čitatelje, “neće naći svoje ime na popisu birača D”. Muslimani su, opet, upadljivi.
Kraj igre nije u „ispiranju“ 180 miliona muslimana iz Indije. To ne može biti iz praktičnih razloga. Kamo bi otišli? Čak ni oni koji se špekulativno identificiraju kao ilegalni bangladeški imigranti ne mogu se vratiti kući, ukoliko ih Bangladeš ne prihvati. Ono čemu BJP teži je ono što su njegovi osnivači oduvijek željeli: zemlja koja je hinduistička prije svega. U četrdesetim godinama prošlog vijeka, i Muhammad Ali Jinnah, osnivač Pakistana, i Vinayak Savarkar, vodeći RSS ideolog, bili su zagovornici teorije o dvjema nacijama. “Jedina razlika”, kaže Niraja Jayal, politolog koji proučava indijsku demokraciju, “bila je u tome što je Jinnah želio da se nepodijeljena Indija podijeli na dva dijela, kako bi jedan dio pripao muslimanima. Dok je Savarkar želio induse i muslimane u istoj zemlji, ali s muslimanima koji žive u podređenom položaju u odnosu na hinduse. ” To neravnopravno državljanstvo ono što je RSS smatrao – i još uvijek smatra – ispravnim i ispravnim, rekao je Jayal. „Dakle, dobivate gradirano državljanstvo, državljanstvo s hijerarhijom. Ne treba vam genocid, ne treba etničko čišćenje. To taj posao obavlja dovoljno dobro. ”
Modijev prvi i drugi mandat sada su postali različiti. Nakon 2014. godine, BJP je učvrstila svoj uspjeh pobjedom u nizu državnih izbora. Vlada je započela svoj registar državljanstva u Assamu, ali njegove druge istaknute politike utjecale su jednako na svakoga Indijca: novi porez na robu i usluge, kaotično implementiran; otkazivanje novčanih vrijednosnih papira visoke vrijednosti, čiji je cilj suzbijanje korupcije, a umjesto toga otapanje gospodarstva; i orwellovska shema biometrijske identifikacije. Najgora djela prisilnog nasilja – goveđi linč – počinile su milicije ohrabrene usponom BJP-a, a često ih podržavaju i čelnici stranaka. (Prije dvije godine, nakon što je osam osuđenika pušteno uz jamčevinu, jedan od Modijevih ministara pozvao ih je u svoju kuću i na njih navukao cvjetne vijence.) Ali linčovanje nije bilo moguće izravno pripisati vladi na način kako se to dogodilo od Modijeva reizbora prošle godine.
U augustu 2019. godine, treći mjesec svog drugom mandata, vlada je suspendovala ustavnu odredbu koja je dodijelila posebne dugoročne autonomije spornoj pograničnoj državi Jamma i Kašmira. Nadalje, država je podijeljena na dva dijela, a polovice su stavljene pod saveznu kontrolu. Kako bi preduhitrili otpor, trupe su se slile u već dobro militariziranu dolinu Kašmira, a internetske usluge u cijeloj državi bile su isključene. Još nisu pravilno uspostavljene; svaki novi dan postavlja novi rekord u najdužem gašenju interneta od strane vlade bilo gdje u svijetu. Uhapšeni su vodeći opozicioni političari Kašmira; za njih se od tada nije čulo. Opravdavajući drakonski pritvor, vlada je tvrdila da je jedan od tih političara zaslužio da bude zadržan zbog njegove sposobnosti „da ubijedi svoje biračko telo da izađe i glasa u ogromnom broju“.
RSS je dobio rješenje koje je tražio i u Ayodhji. Od 1992. godine bjesni pravna bitka kojom se utvrđuje šta treba uraditi sa mjestom sravnjene džamije. U novembru je Vrhovni sud – koji izgleda sve više odgovara vladinim potrebama – presudio da je džamija uništena ilegalno, ali da bi svejedno tu trebalo da se nalazi hram. Bilo je to kao da je provalnik, nakon što je uhvaćen, pozvan da se preseli u kuću koju je opljačkao. Akt o državljanstvu donesen je u decembru. U roku od pola godine, brzinom i drskošću koja je Indiju ostavila omamljenu, vlada je ispunila neke od glavnih stavki na RSS-ovoj listi želja.
S obzirom na bijes i izdržljivost antivladinih protesta od decembra, izgleda zbunjujuće da nijedna slična mobilizacija nije zadovoljila nijedan prethodni potez vlade. Od izbora 2019. godine nadalje, nekoliko mjeseci činilo se kao da se većina Indijaca implicitno zalaže za ovaj galopirajući juriš Hindutve. Zašto je akt o državljanstvu elektrizirao javnost na protest? To je dijelom moglo biti „slamka koja je slomila leđa kamile“, rekao je Jayal, ali je također izazvao širu, primarniju vrstu nesigurnosti.
„S Kašmirom su se veliki dijelovi Indije s vremenom činili problematičnom regijom – što je nepravedan stereotip, ali možda je to otežalo ljudima da odgovore na njegovu promjenu statusa“, rekao je. „Sa Babri Masdžidom zamor je trajao desetljećima.“ Akt o državljanstvu, međutim, „obećava čitav niz neprijatnih mogućnosti“. Uprkos vladinim garancijama za Hinduse i druge nemuslimanime, „svi su zabrinuti da će im reći da moraju potražiti papire, mada je, naravno, za muslimane gore“, rekla je. „Postoji mogućnost uznemiravanja. Postoji strah od proglašenja ilegalnim. Postoji strah od nepoznatog.“
Ovaj osjećaj osobne opasnosti podudara se s osjećajem nacionalne opasnosti. Čini se da je Indija prekaljena nepravdama – zakonskim pogreškama, nepravdama bogatstva i kasta, podmitljivošću, ranjenim političkim tijelom. Ono čemu se još uvijek opire je svaki pokušaj uranjanja u tijelo i preuređivanja njegovih kostiju – njegovog Ustava. Nehru, Ambedkar i ostali tvorci indijskog ustava planirali su da zemlja bude liberalna, sekularna demokratija. Donedavno se odbacivanje te ideje činilo tako nemogućom, da se čak i očito nessekularni političari osjećaju primoranim složiti. „Sekularizam je za nas dio vjere“, rekao je Modi tokom svoje kampanje 2014. godine. Do tada, kao član RSS-a, već je bio posvećen konceptu hinduističke nacije tokom 43 godine.
Kad su vlade zaprijetile da će se odvojiti od ovih ustavnih temelja, naišle su na široko rasprostranjenu opoziciju. Nakon što je premijerka Indira Gandhi suspendovala građanske slobode – govora, okupljanja – 1975. godine, morala je suzbiti valove protesta tokom narednih 18 meseci, dok nije opozvala svoje proglašeno vanredno stanje. Nedavne agitacije protiv zakona o državljanstvu su slične: prkos zakonu koji se miješa sa temeljnim ustrojstvom Indije.
Prvi put nakon 1947. godine, kada je potkontinent prošao kroz svoju krvavu podjelu u Indiju i Pakistan, politika se su cjelosti konstruira oko premise isključenja – odlučivanja ko ne može biti Indijac, ili kalibriranja kako Indijac može biti bilo ko. Fabatični fokus na identitet dio je, naravno, globalnog uzorka, ali posebno je opasan u zemlji koja je poput Indije slabe konstrukcije. Ona je još uvijek, kao što je to bilo 1947. godine, zemlja prepuna tolikim identitetima – isprepletena kastama, religijama, jezikom i etničkom pripadnosti – da je jedini način da uspije prihvatanje da svi jednako pripadaju Indiji.
Ovaj egalitarski princip, dakle, nije bio samo ideal; bio je to dogovor potreban za opstanak Indije. Kad vlada počne stvarati ozračje da se neki smatraju Indijcima manje od drugih, oduzimajući prvo jedan, a zatim drugi identitet kao da su kockice Jenga, struktura postaje nestalna. Ili se sindikat raspao, ili ga drži na okupu samo čvrsti autoritarni režim – koji amnestira nasilje putem policije, kao u Utar Pradešu, ili putem partijskih pomoćnika pod policijskom zaštitom, kao na JNU. Opasnost koju predstavlja BJP je da se i on priprema za takav režim i vodi Indiju u nestabilnost od koje se nikad neće oporaviti.
