Mirsad Fišo
PISjournal –Američki Izraelski Komitet za Javne Poslove (AIPAC) ne predstavlja samo lobističku grupu koja promiče izraelske interese unutar političkog sistema Sjedinjenih Američkih Država; on je simbol dubljeg problema koji pogađa samu srž američke demokratije.
Kroz decenije, AIPAC je uspio preoblikovati dinamiku izbora u SAD-u, osiguravajući da svaki kandidat ili političar koji se usudi dovesti u pitanje američko-izraelsku vojnu ili diplomatsku podršku, brzo bude neutraliziran.
Ova strategija, bazirana na finansijskoj moći i kontroli medijske percepcije, direktno je pridonijela eroziji suvereniteta birača, čineći američke izbore parodijom demokratskog procesa. Međutim, u posljednje vrijeme postoje indikacije da AIPAC gubi kontrolu nad srcima i umovima američkog naroda, što je direktno povezano s promjenama u javnom mnijenju i sve većim otporom protiv ovakvih oblika političkog ugnjetavanja.
Politička mašinerija koja kupuje izbore
AIPAC-ov uspjeh u oblikovanju američke politike zasnovan je na jednostavnoj, ali moćnoj strategiji: preotimanje izbornog procesa masivnim donacijama.
Od kada je 2010. godine Vrhovni sud SAD-a donio presudu u slučaju Citizens United, koja je omogućila neograničeni priliv sredstava u političke kampanje, AIPAC je ubrzao svoju ulogu kao ključnog donatora političarima iz obje stranke.
Pitanje američke podrške Izraelu, barem na nivou zakonodavstva i budžetskih prioriteta, time je postalo manje stvar javne debate, a više pitanje finansijskih interesa. Kandidati koji kritikuju vojnu pomoć Izraelu ili dovode u pitanje dugoročne političke dogovore, suočavaju se s dobro finansiranim i često brutalnim kampanjama koje koriste propagandu i političke taktike da ih diskvalifikuju iz utrke.
Erozija demokratskih vrijednosti kroz finansijsku hegemoniju
Ono što AIPAC čini nije izolirani fenomen, već simptom dublje bolesti unutar američkog političkog sistema. Uloga novca u politici je u Americi postala pitanje od presudnog značaja, čineći demokratiju ranjivom na pritisak finansijski moćnih interesnih grupa. Ovdje AIPAC nije jedini krivac – korporativni interesi, desničarski donatori i drugi lobi mehanizmi također koriste iste kanale kako bi oblikovali političku scenu.
S obzirom na to, izbori u SAD-u postaju besmisleni kada je u pitanju formuliranje vanjske politike, ali i radničkih pitanja, jer su finansijeri AIPACA multimilijarderi kojima ne idu u prilog bilo kakve progresivne politike koje će staviti interes radnika i običnog građana iznad maksimiziranja profita za ultra bogate.
Svejedno je da li na vlast dolaze Demokrate ili Republikanci, jer se podrška Izraelu i dalje odvija po inerciji lobističkih interesa, a ne na osnovu stvarne volje naroda. Ovdje dolazi do izražaja pitanje političke autonomije – da li su američki birači uistinu slobodni da odlučuju o prioritetima svoje zemlje, ili su ta pitanja već unaprijed dogovorena između kapitala i političkih elita?
Strah i prešutno odobravanje genocida u Gazi
Strah od AIPAC-ovog finansijskog i političkog uticaja prisutan je do te mjere da mnogi američki političari prešutno podržavaju, ili čak aktivno odobravaju, izraelske akcije u Gazi. Uprkos rastućem broju glasova među američkim biračima, uključujući i značajan dio demokratskog spektra, koji se protive izraelskoj politici u Gazi i smatraju da ona predstavlja ozbiljna kršenja ljudskih prava, politička elita nastavlja slijediti AIPAC-ovu liniju. Taj prešutni pristanak na porast zločina, koji je odavno prešao u genocid, direktan je rezultat političkog straha od lobističkog odmazde, što ponovno ukazuje na mračnu stranu uloge novca u američkoj politici.
Iako su protesti i osude unutar međunarodne zajednice glasni, inače fragmentirana američka politička scena ostaje gotovo u potpunosti ujedinjena u podršci izraelskim akcijama, što govori o nivou kontrole koju AIPAC održava nad američkom vanjskom politikom.
Takav politički stav jasno je u raskoraku s preferencijama velikog broja američkih građana, koji se protive beskompromisnoj vojnoj i financijskoj podršci Izraelu, naročito u kontekstu finansiranja genocida u Gazi. Ipak, iako su svjesni da će sigurno izgubiti dobar komad biračkog tijela koje se ne slaže s fašističkom ideologijom vlade u Tel Avivu, političari su primorani gurati narativ koji im se servira od moćnih donatora i u strahu da se ne nađu na pogrešnoj strani AIPAC-ovih donacija, nastavljaju bezuvjetno podržavati zločine Izraela.
AIPAC-ove „isplative investicije“
Za svaku investiciju u političke kampanje, Izrael zauzvrat dobija milijarde dolara američke vojne pomoći, koja se koristi za jačanje vojnih kapaciteta, ali i za provođenje kampanja poput one u Gazi. Američki političari, u suštini, izdaju interese svojih birača time što podržavaju politike koje nisu u skladu s voljom naroda i državnim interesima.
Ta dinamika otkriva mračnu stranu američkog sistema – dok američki porezni obveznici finansiraju ovu pomoć, koja često dolazi na štetu domaćih prioriteta kao što su obrazovanje i zdravstvo, izraelska vlada i AIPAC osiguravaju svoj politički i ekonomski profit. Ova veza između političkog novca i državnih prioriteta nije samo pitanje američko-izraelskih odnosa; ona je simptom šire erozije demokratskog suvereniteta i političke odgovornosti u SAD-u.
Pozitivna stvar je što se ova očigledna maliciozna manipulacija političkog sistema, koji bi u osnovi trebao biti demokratski, u doba velike povezanosti i brzog prijenosa informacija, više ne može sakriti. Ne pomaže sveopća cenzuri na društvenim mrežama, kontrola narativa kroz mainstream medije, kao ni desetine miliona dolara upumpanih u propagandnu mašineriju. Stanovništvo sve više otvara oči i dosta im je stavljanja primat na interese koji nisu njihovi.
AIPAC gubi bitku za „srca i umove“ američkog naroda
Unatoč „neograničenim“ financijskim resursima i dugogodišnjem uticaju, AIPAC počinje gubiti srca i umove američkog naroda. Sve više Amerikanaca, posebno mlađe generacije, mahom pripadnika Demokratske stranke (ali i libertarijanaca iz Republikanske stranke), dovodi u pitanje beskompromisnu podršku Izraelu, posebno u svjetlu sukoba u Gazi i kontinuiranog kršenja ljudskih prava Palestinaca. Ovaj promjenjivi stav odražava šire nezadovoljstvo američke javnosti prema vanjskoj politici koja favorizira strane interese nad potrebama domaćeg stanovništva.
Upravo u gubitku podrške se ogleda i AIPAC-ovo povećanje „investiranja“ u izbore, što sugeriše da su moćnici iz ove interesne skupni svjesni da gube podršku među američkim biračima. Nekada je AIPAC sa „svega“ nekoliko miliona mogao direktno utjecati na izborne rezultate i kreirati svoju strahovladu.
Promjenom paradigme u pogledu američkih birača dolazi i do eksponencijalnog rasta troškova za pro-izraelske lobiste. Naime, očekuje se da će AIPAC u 2024. godini potrošiti preko 100 miliona dolara u političke kampanje, što je nevjerojatno povećanje u poređenju s prethodnim izbornim ciklusima (u prethodnim izborima AIPAC je potrošio „svega“ 28 miliona dolara). Ova taktika velikih potrošnji je znak da AIPAC više ne može računati na pasivnu podršku i mora sve agresivnije ulagati kako bi zadržao svoj uticaj.
Svjestan da nemaj apsolutnu podršku biračkog tijela, AIPAC nerijetko koristi skrivene kampanje. Napad na Jamala Bowmana, člana progresivnog krila Demokratske stranke, samo je jedna u nizu „akcija“ AIPACA koji oslikava modus operandi moćnih lobista. Bowman je bio meta brojnih AIPAC-ovih napada, iako njegovo protivljenje američko-izraelskoj politici nije bilo centralna tema tih kampanja. Umjesto toga, napadi su se fokusirali na periferne ili čak izmišljene skandale, a sama politika prema Izraelu često nije ni bila direktno pomenuta. Ova taktika je dizajnirana da AIPAC-ovom kandidatu osigura pobjedu bez da američki birači budu upoznati sa stvarnim razlozima napada na progresivne kandidate.
Politički porazi AIPAC-a i nada u bolje sutra
Kongresmen Thomas Massie, možda jedan od najglasnijih kritičara američkog vojnog intervencionizma, predstavlja rijedak primjer političara koji se suprotstavio AIPAC-ovom utjecaju. Massie je jasno rekao: „Ne glasam za ratove, i ne glasam za stranu pomoć“, izražavajući tako stav koji ga stavlja u sukob s većinom političara u Washingtonu. Ono što Massiejeva borba simbolizira nije samo borba protiv specifične politike, već protiv samog načina na koji se politika oblikuje u Sjedinjenim Državama.
AIPAC-ovi napadi na Massieja su dobar primjer kako funkcionira mehanizam delegitimacije političkih figura koje se ne povinuju lobističkim interesima. Ipak, njegov uspjeh na izborima pokazuje da čak ni moćni AIPAC ne može ignorisati volju birača u svim slučajevima. Uprkos ogromnoj kampanji koja je targetirala kongresmena i pokušala uništiti njegov ugled, Massie je osvojio 75% glasova, što je jasna poruka AIPAC-u da čak ni finansijska nadmoć ne može uvijek suzbiti političke protivnike koji imaju podršku birača.
Dok AIPAC zadržava snažan uticaj na američku vanjsku politiku, postoje primjeri uspješne borbe protiv ovog lobija. Ključne inicijative, poput pokreta za reformu finansiranja političkih kampanja, nude nadu da se moć velikog novca može obuzdati. Grassroots kampanje, koje se oslanjaju na male donacije i podršku običnih birača, predstavljaju put naprijed u suzbijanju lobističke dominacije. Organizacije poput Justice Democrats i IfNotNow aktivno se suprotstavljaju AIPAC-ovim naporima kroz medijske kampanje i političku mobilizaciju. Justice Democrats, politička organizacija koja promiče progresivne kandidate, uspjela je da, uprkos AIPAC-ovim naporima, iznjedri nekoliko ključnih političara u Kongresu.
Pozitivni primjeri djelovanja uz pomoć pomenutih organizacija se mogu pronaći ako se promatra uspon progresivnih kandidata poput Ilhane Omar, Rashide Tlaib i Alexandrije Ocasio-Cortez, koje su se, uprkos AIPAC-ovim naporima, uspjele izboriti za svoje mjesto u Kongresu. Ovi političari, iako suočeni s konstantnim napadima, predstavljaju sve glasniju manjinu koja se zalaže za temeljne promjene u američkoj vanjskoj politici.
Svakako značajan za spomenuti je i pokret senatora Bernieja Sandersa, čija je kampanja, iako nije pobijedila na izborima za kandidata Demokratske stranke u prethodnom izbornom ciklusu, postavila presedan za političke pokrete koji odbacuju velike korporativne donacije. Sandersova kampanja je dokazala da je moguće privući masovnu podršku bez oslanjanja na korumpirajući uticaj lobističkih grupa.
Organizacije za reformu finansiranja kampanja, kao i grassroots pokreti, mogu igrati ključnu ulogu u borbi protiv korupcije i vraćanju snage običnim biračima. Dokle god posebni interesi poput AIPAC-a dominiraju političkom scenom, istinska volja naroda će biti potisnuta.
Ključ za povratak istinske demokratije leži u reformi sistema finansiranja političkih kampanja. Eliminacijom uticaja velikog novca, grupe poput AIPAC-a više neće biti u mogućnosti da kupuju izbore i utiču na političare na način koji im omogućava da oblikuju američku vanjsku politiku po svom ukusu.
Ekskluzivno PISjournal
