Belmin Herić
PISjournal – Tokom kratkog, ali intenzivnog 12-dnevnog oružanog sukoba između Izraela i Irana u junu ove godine, vojni analitičari i stratezi u Washingtonu su se suočili s jednom od najalarmantnijih lekcija posljednjih decenija: čak ni najnapredniji i najskuplji američki sistemi proturaketne odbrane nisu dovoljni da pariraju savremenim prijetnjama ukoliko se one odvijaju u masovnom i istovremenom obimu.
Sjedinjene Američke Države trenutno raspolažu sa svega sedam operativnih sistema THAAD (Terminal High Altitude Area Defense), a čak dva su u tom trenutku bila raspoređena u Izraelu kako bi pomogla u odbrani od iranskih balističkih projektila. Međutim, to nije bilo dovoljno. Američki operateri, zajedno s izraelskim snagama, potrošili su više od 150 presretača samo tokom tog kratkog perioda.
U pitanju je gotovo četvrtina ukupnog broja THAAD presretača koje je Pentagon kupio od 2010. godine, a to dovoljno govori o skali napada i dubini logističkog problema s kojim su se suočili američki planeri.
Iako su ti sistemi uspjeli spriječiti veći broj udara i vjerovatno spasili na hiljade života, činjenica da su zalihe bile gotovo iscrpljene izazvala je paniku unutar odbrambenog establišmenta. Pentagon je u jednom trenutku razmatrao čak i mogućnost da se presretači koji su već bili prodati Saudijskoj Arabiji preusmjere u izraelske sisteme, što je izazvalo dodatne tenzije i političku osjetljivost s obzirom na to da su i saudijski gradovi i naftne instalacije bili potencijalne mete iranskih raketa.
Paralelno sa THAAD sistemima, intenzivno su korišteni i brodski presretači koji se nalaze na američkim razaračima klase Arleigh Burke. Ti brodovi su ispalili desetine presretača SM-3 varijante koji koštaju između osam i 25 miliona dolara po komadu, zavisno od verzije. I pored toga, više desetina iranskih projektila uspjelo je proći kroz slojevitu protivzračnu odbranu i pogoditi ciljeve u Izraelu.
Rat je tako razotkrio ozbiljne pukotine u američkoj vojnoj doktrini kada je riječ o odbrani od masovnih raketnih napada. Iako su američki sistemi odbrambene prirode koncipirani da zaštite trupe i saveznike od ograničenih i precizno ciljanih napada iz pravca Rusije, Kine ili Sjeverne Koreje, novi izazovi zahtijevaju prilagodbu strategije. Balistički i krstareći projektili postali su lahko dostupno oružje koje koriste i drugi državni akteri kao što su Huti iz Jemena koji su ove godine bili uključeni u napade na američke i savezničke interese u Crvenom moru.
Osim njih, ruski napadi na Ukrajinu također potvrđuju ovu promjenu u dinamici ratovanja. Umjesto da rizikuje pilote i avione, Moskva koristi projektile i bespilotne letjelice za svakodnevna bombardovanja, a Kina ulaže milijarde u razvoj sistema koji bi, u slučaju sukoba oko Tajvana, mogli paralizirati američku odbrambenu mrežu u Indo-Pacifiku.
Zabrinutost američkih vojnih planera ogleda se i u tehničkim detaljima operacije u Izraelu. THAAD sistemi, naprimjer, zahtijevaju oko stotinu ljudi za održavanje, punjenje i operativno korištenje, a mogu držati do 48 presretača. Pentagon je tokom sukoba poslao dodatne količine presretača, ali su zalihe ostale minimalne.
Analize pokazuju da bi bilo potrebno najmanje godinu dana i između 1,5 i 2 milijarde dolara da se nadoknadi količina ispaljenih projektila tokom tog rata. S obzirom na to da Lockheed Martin, proizvođač ovih sistema, godišnje može proizvesti svega stotinu presretača, jasno je da su kapaciteti ograničeni, a potražnja ogromna.
Još jedan ozbiljan izazov predstavlja sama organizacija raspoređivanja ovih sistema. Prema vojnoj doktrini, optimalan ciklus zahtijeva da za svaki sistem koji je na terenu, jedan bude u fazi održavanja i modernizacije, a treći se koristi za obuku. Trenutno, od sedam raspoloživih THAAD sistema, dva se nalaze u Izraelu, dva su dugoročno stacionirana u Južnoj Koreji i na Guamu, jedan je u Saudijskoj Arabiji, a preostala dva su jedina koja ostaju na raspolaganju u samim Sjedinjenim Američkim Državama. Osmi sistem je proizveden, ali još uvijek nije potpuno operativan. Takva raspodjela već sada izaziva tzv. „dwell” probleme, gdje jedinice nemaju dovoljno vremena za odmor i regeneraciju između rotacija čime se direktno ugrožava dugoročna operativna sposobnost sistema i borbena gotovost.
Ni Izrael nije prošao bez problema. Iako zemlja ima sofisticiranu višeslojnu odbranu – uključujući sisteme Arrow, David’s Sling i Iron Dome – njihove zalihe su također brzo ispražnjene. Da je Iran ispalio samo još nekoliko dodatnih salvi, izraelske snage bi vjerovatno ostale bez svojih najnaprednijih projektila, poput Arrow 3.
U završnim fazama sukoba, američka mornarica je poslala dodatnih sedam razarača opremljenih proturaketnim sistemima u istočni Mediteran i Crveno more. Međutim, ni to nije bilo dovoljno. Mnogi brodovi su morali napustiti pozicije kako bi se vratili u luku radi ponovnog punjenja presretača, jer američka mornarica još uvijek nema funkcionalan sistem za dopunu projektila na moru.
Tehnički izazovi tog procesa su ogromni: svaki projektil ima dužinu od oko devet metara i težak je više tona što zahtijeva stabilnu platformu, bez ljuljanja broda. U uslovima otvorenog mora, to je gotovo nemoguće izvesti bez visokog rizika po opremu i posadu.
Pored logistike, dodatni problem predstavljala je i komunikacija na terenu.
Budući da američke i izraelske snage i dalje velikim dijelom zavise od glasovne komunikacije u koordinaciji presretanja, u haotičnim uslovima rata dolazilo je do preklapanja – više brodova ili sistema ispaljivalo je projektile na iste mete. Uz projektile u zraku često lete i ostaci, mamci, pa čak i potisnici, a razaznavanje stvarnih prijetnji iz takvog oblaka podataka nije jednostavan zadatak, čak ni za obučene posade.
Sve to ukazuje na činjenicu da američka vojska ulazi u novo doba gdje kvantitativna nadmoć može biti jednako važna kao i tehnološka superiornost. Tradicionalno oslanjanje na manji broj sofisticiranih sistema možda više neće biti dovoljno.
Stručnjaci koji prate razvoj američke odbrane ukazuju na hitnu potrebu za novom strategijom – masovnom proizvodnjom odbrambenih projektila, povećanjem broja lansera i unapređenjem logističkih lanaca. Istovremeno, analize učinka projektila poput SM-3 još uvijek traju, a početne procjene pokazuju da neki od presretača možda nisu ispunili očekivanja u stvarnim borbenim uslovima.
Ono što je postalo sasvim jasno jeste da se ovakav scenarij može ponoviti. Iran, koji je pokazao sposobnost da koordinira složene napade s velikim brojem raketa, mogao bi ponovo slično odgovoriti. U tom slučaju, kako tvrde zapadni analitičari, ni SAD-e ni Izrael više ne mogu sebi priuštiti luksuz nepripremljenosti. Ranjivost koja je izložena u ovom ratu postaje nova polazna tačka u redizajniranju globalne odbrambene paradigme Zapada, a Iran je pokazao da itekako može da odgovori.
Ekskluzivno PISjournal
