PISjournal – Ovih dana Crveno more postalo je jedno od najvećih svjetskih žarišta. Dana 20. jula, nakon napada Saudijske Arabije na Međunarodni aerodrom Sana’a, jemenski Ansarullah je zvanično objavio pomorsku blokadu Saudijske Arabije, praktično ponovo aktivirajući front koji je bio otprilike uspavan nakon sporazuma o prekidu vatre iz 2022. godine.
Samo dva dana kasnije, dva naftna tankera, Encelia i Layla, pogođena su raketama i dronovima, napadima koji su primorali međunarodne brodarske kompanije da izdaju nova sigurnosna upozorenja za prolazak kroz Bab el-Mandeb. Ono što ovu blokadu čini drugačijom jeste to što Saudijska Arabija ovoga puta nije predstavljena kao sporedni akter, već kao direktna meta.
Upravo u tom kontekstu Rijad i Washington očekivali su da će Peking iskoristiti svoju ekonomsku težinu, kao najveći kupac iranske nafte i posrednik sporazuma o približavanju Saudijske Arabije i Irana iz 2023. godine, kako bi izvršio pritisak na Teheran da obuzda Hute. To se nije dogodilo. A možda još značajnije: to nikada nije ni bilo predviđeno da se dogodi.
Stvarnost je da Peking nije poduzeo nijedan konkretan korak u tom pravcu. Dana 7. aprila, samo jedan dan prije nego što je primirje stupilo na snagu, Kina je uložila veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a, sastavljenu uz podršku država Perzijskog zaljeva, čiji je cilj bio primorati Iran da ponovo otvori Hormuški moreuz. To nije novo ponašanje. Prema izvještaju Reutersa iz januara 2024. godine, tokom prve krize u Crvenom moru, kada je Washington zatražio od Pekinga da izvrši pritisak na Iran kako bi obuzdao Hute, kineski zvaničnici ponudili su tek mlaka upozorenja o mogućoj šteti po trgovinske odnose, bez ikakvih jasnih i odlučnih prijetnji. Newsweek je otprilike u isto vrijeme opisao takav pristup kao površan, istovremeno napominjući da Peking u osnovi ne vidi nikakvu korist od potkopavanja regionalnog utjecaja Irana.
Suština je u tome da Kina nikada nije prihvatila ulogu regionalnog policajca ni za koga, i za razliku od Sjedinjenih Američkih Država, ona ne vodi takvu politiku. To je bila fantazija u koju su i Rijad i Washington rado vjerovali.
Međutim, iza ove suzdržanosti krije se potpuno proračunata logika: princip nemiješanja nije za Kinu puka diplomatska retorika. Odbijajući da vrši pritisak na svoje partnere, Peking implicitno očekuje isto zauzvrat – da se niko izvana ne miješa u njegova vlastita unutrašnja pitanja, od Tajvana do Xinjianga. To je neformalno razumijevanje koje stoji u osnovi svake oprezne kineske izjave. Isti obrazac objašnjava i kineski pristup bez uplitanja prema Venezueli.
Možda se može reći da u okviru ove strategije kineski zvaničnici ne žele postupati poput Sovjetskog Saveza, uvlačeći se u politične i sigurnosne močvare. U međuvremenu, svi medijski izvještaji sugeriraju da Kina pruža sigurnosnu i obavještajnu pomoć Iranu kako bi se suprotstavio američkoj agresiji, nastojeći uspostaviti određenu ravnotežu u obavještajnom ratu.
Ova strategija nečinjenja imala je posljedice koje su za Saudijsku Arabiju bile mnogo opipljivije nego za Iran, a one se jasno vide u podacima o tržištu nafte. Međunarodna agencija za energiju u svom mjesečnom izvještaju za maj procijenila je saudijski izvoz na približno 3,9 miliona barela dnevno u tom mjesecu, u odnosu na 7,3 miliona u februaru, što predstavlja pad na historijski niske nivoe. U međuvremenu, očekivani kineski uvoz saudijske sirove nafte za juni pao je na svega 600.000 barela dnevno, upola manje nego u aprilu. Istovremeno, razlika u cijeni za Arab Light porasla je sa oko 2 dolara po barelu u martu na 16–20 dolara, čineći saudijsku naftu znatno skupljom za azijske rafinerije od konkurentskih vrsta.
Ishod ove situacije jeste značajna promjena u strukturi kineskog uvoza nafte. Prema podacima Energy Intelligencea kasnije u junu, ruski izvoz nafte u Kinu dostigao je oko 29 posto, dok je udio Saudijske Arabije iznosio svega 5 posto, što u poređenju sa cijelom 2025. godinom, kada je prema podacima kineske carine ruski udio iznosio 17,4 posto, a saudijski 14 posto, pokazuje da je nedavni rat ubrzao trend koji se već razvijao.
Naravno, ovaj pad ne treba smatrati trajnim, budući da je djelimično posljedica privremenih poremećaja izvoznih ruta i pogrešnih saudijskih odluka u određivanju cijena. Ali šteta nanesena ugledu Saudijske Arabije kao pouzdanog dobavljača neće biti popravljena tako brzo. Kada izvoz nafte jedne zemlje može biti prepolovljen u roku od nekoliko sedmica zbog blokade ili rata, Rijad se više ne može s punim povjerenjem predstavljati kao glavni garant energetske sigurnosti Azije.
Ovi događaji također rasvjetljavaju mnogo šire pitanje: da li je nafta još uvijek odlučujući faktor u kineskoj politici prema Zapadnoj Aziji? Odgovor leži u kineskom dosad nezabilježenom strateškom gomilanju zaliha do 2025. godine.
Prema izvještaju Centra za globalnu energetsku politiku Univerziteta Columbia iz aprila 2026. godine, kineske strateške rezerve omogućile su Pekingu da apsorbira kratkoročne poremećaje bez panike, posmatrajući krize manje kao pitanje energetske sigurnosti, a više kroz prizmu nadmetanja sa Washingtonom. Taj kapacitet omogućava Pekingu da usvoji strategiju čekanja i posmatranja, nešto što Washington ne može lako učiniti. A to praktično uništava svaku nadu država Perzijskog zaljeva da bi Kina mogla uskočiti kao alternativa američkom sigurnosnom i vojnom kišobranu. Ono što je trenutni sukob razotkrio jeste da, iza svih svojih taktičkih političkih kalkulacija, Kina na kraju igra mnogo veću igru – igru suprotstavljanja i rivalstva sa Sjedinjenim Američkim Državama.
Ekskluzivno PISjournal
