PISjournal – U posljednjim sedmicama, nivo izraelskih prijetnji Libanu bez presedana je porastao. Istovremeno, ponovljeni zračni napadi na različite dijelove južnog Libana doveli su do pogibije i ranjavanja brojnih nedužnih civila te izazvali ogromnu materijalnu štetu na javnim i privatnim dobrima, stvarajući situaciju koja po razmjerama i posljedicama nije ništa manja od ograničenog rata.
Sve to ukazuje na ulazak u fazu u kojoj Tel Aviv pokušava silom nametnuti novu jednačinu Bejrutu.U tom kontekstu nameće se ključno pitanje: koji su stvarni ciljevi izraelskog režima, u prijetnjama ratom ili pokretanju nove vojne operacije protiv Libana? I zašto su lideri u Tel Avivu, uprkos vojsci iscrpljenoj dugotrajnim ratom u Gazi, neuspjehu u ostvarivanju početnih ciljeva i dubokoj krizi povjerenja izraelske javnosti u vojne i političke vođe, i dalje spremni okušati sreću u ovako visokorizičnom poduhvatu?
Istovremeno, treba uzeti u obzir i drugi ključni faktor: političko djelovanje određenih frakcija unutar libanske vlade i državnog establišmenta. Popuštanjem američkim i izraelskim pritiscima, bilo namjerno ili podrazumijevano, stvorili su političku atmosferu koju Tel Aviv tumači kao znak slabosti libanskog unutrašnjeg fronta. Takvo okruženje uključuje pritiske da se Hezbollah razoruža, raspirivanje straha od rata među građanima i produbljivanje rascjepa između otpora i nacionalne armije. Upravo tu fragmentaciju Izrael vidi kao mogući put za vlastiti uspjeh.
Izraelski ciljevi u potencijalnom ratu protiv Libana
1. Pritisak na Hezbollah da prihvati nove jednačine
Lideri u Tel Avivu vjeruju da im trenutačni regionalni uslovi pružaju priliku da nametnu nova ograničenja Hezbollahu, prisiljavajući ga na strateške ustupke usmjerene na slabljenje njegove odvraćajuće i ofanzivne moći. Smatraju da je ovo najpovoljniji trenutak da napreduju u planovima koje su godinama ranije zagovarali kroz različite zahtjeve i rezolucije, ali ih nisu uspjeli provesti.
U tom okviru, ključni cilj Tel Aviva jeste ograničiti Hezbollahove raketne i dron sposobnosti te izvršiti pritisak da se borci pomaknu sjeverno od rijeke Litani, stvarajući južni Liban kao zonu gotovo bez prisustva otpora.
Izraelski režim takođe nastoji uspostaviti „sigurnosnu tampon-zonu” duboko unutar libanske teritorije, za koju izraelski zvaničnici tvrde da bi garantovala sigurnost naseljenika u sjevernim okupiranim teritorijama i pružila geografski štit od sposobnosti otpora. Ovaj set pritisaka dio je šire strategije redefiniranja ravnoteže moći na sjevernoj granici i nametanja Tel Avivovog preferiranog sigurnosnog poretka Libanu.
Izrael vjeruje da bi prijetnja totalnim ratom ili izvođenje ograničene operacije moglo preokrenuti situaciju u njegovu korist.
2. Sprječavanje vojnog unapređenja Hezbollaha nakon rata u Gazi
Dvije godine neprekidnog rata u Gazi ojačale su uvjerenje u izraelskim sigurnosnim krugovima da, ako pokret otpora pod opsadom, stalnim bombardovanjem i okupacijom može obnoviti svoje sposobnosti i očuvati jezgro vojne moći, onda Hezbollah – iz mnogo jače početne pozicije – može povratiti i nadmašiti svoju snagu u daleko kraćem roku. Rezultat bi bila nova jednačina odvraćanja prema okupiranim teritorijama, opasnija od one prije rata u Gazi.
Trenutna izvješća već ukazuju da je Hezbollah unaprijedio raketne i logističke sisteme, ojačao dron kapacitete i obnovio elitne jedinice.Ova realnost izazvala je ozbiljnu zabrinutost u izraelskom vojnom vrhu i stvorila uvjerenje da će, ako ne djeluju sada, cijena budućeg sukoba biti mnogo veća.
3. Pokušaj obnove izgubljenog odvraćanja
Potencijalni rat protiv Libana, kao i drugi ratnohuškački potezi protiv Irana, Katara i Jemena, pokreću i jedan ključni motiv: ponovno uspostavljanje odvraćajuće moći Tel Aviva koja se urušila nakon Hamasove operacije Al-Aksa Oluja 7. oktobra. Izraelski zvaničnici otvoreno priznaju taj pad. Iz tog razloga, napad na „jačeg protivnika”, odnosno Hezbollah, smatra se načinom vraćanja slike vojne moći Izraela, demonstriranjem nadmoći nad regionalnim akterima i pridobijanjem domaće javnosti koja se suočava s dubokim osjećanjem nesigurnosti.
4. Bjekstvo od unutrašnje krize
Izraelski režim suočen je s dubokim unutrašnjim podjelama, krizom legitimnosti, masovnim protestima i urušavanjem povjerenja javnosti. Nakon zaustavljanja rata i prihvatanja prekida vatre u Gazi, Netanyahu se ponovo našao pod pritiskom kritičara iz vlastitog kabineta i opozicije. Njegovi radikalni saveznici optužuju ga da je popustio pred američkim zahtjevima i time spriječio potpuno razoružanje Gaze, uništenje Hamasa i trajno vojno prisustvo u pojasu.
U isto vrijeme, spoljnopolitički protivnici obnovili su optužbe za korupciju i odgovornost za događaje od 7. oktobra. U takvim okolnostima, pokretanje novog rata može biti politički izlaz. U njegovoj perspektivi, to je pogodan način da se ujedini izraelsko društvo pred vanjskom prijetnjom.
Iskorištavanje političkih pukotina: Izrael prati unutrašnje prilike u Libanu
Tel Aviv pomno prati libanska politička dešavanja, gdje rastuće razlike između prootpornih i proameričkih frakcija nikada nisu bile dublje.
Iz ugla izraelskog rukovodstva, dio libanske političke klase, umjesto da se suprotstavi rastućim izraelskim prijetnjama, smatra da je pritisak na Hezbollah primarno rješenje. Takav pristup stvara sliku slabog i neusklađenog društva pred mogućim ratom. Izrael to tumači kao znak opadanja političke i društvene podrške Hezbollahu i vjeruje da Liban neće djelovati jedinstveno u slučaju sukoba.
U isto vrijeme, politike određenih libanskih državnih institucija, prema viđenju režima, idu u korist Tel Avivu. Naglašavanje potrebe da se ograniči uloga otpora, širenje straha od rata i pokušaji prebacivanja odgovornosti za tenzije na Hezbollah šalju jedinstvenu poruku Izraelu: Liban nije ujedinjen iza otpora.
To Izrael vidi kao svojevrsno zeleno svjetlo za vojne akcije, uz uvjerenje da se u ratu ne bi suočio s jedinstvenim nacionalnim frontom.U tom okviru, procjena Izraela o stanju libanske vojske također je izrazito negativna. Ekonomska kriza, smanjen budžet i unutrašnje podjele doveli su do toga da Tel Aviv vojsku vidi kao nesposobnu da odigra značajnu ulogu u velikom ratu. Pretpostavlja da bi se u slučaju sukoba suočio isključivo s Hezbollahom, a ne ujedinjenom odbranom libanske države.
Skup ovih okolnosti i pogrešnih poteza doveo je do toga da dio libanske vlade postane faktor koji, posredno ili neposredno, olakšava potencijalnu izraelsku agresiju.Politički manevri proameričkih frakcija, koji uporno insistiraju na razoružanju Hezbollaha upravo u trenutku kada izraelski kabinet otvoreno prijeti ratom, u praksi legitimiziraju Tel Avivove prijetnje i podrivaju odbrambeni položaj zemlje.
Takva klima produbljuje unutrašnje podjele i šalje izuzetno pogrešnu poruku neprijatelju – da Liban nema jedinstvo i nije spreman suočiti se s vanjskom prijetnjom. Upravo ta signalizacija može ohrabriti Izrael na nepromišljeni vojni avanturizam.
Zalaganje za razoružanje Hezbollaha u trenutku kada Netanyahu javno prijeti ratom predstavlja politički poklon Tel Avivu, jer stvara iluziju da je Hezbollah pod pritiskom i unutar vlastite zemlje.
Hezbollahove pozicije i nivo spremnosti
Stavovi Hezbollaha pokazuju da ovaj pokret otpora ne slabi, nego aktivno jača svoju spremnost za svaki oblik izraelske agresije.
U svim zvaničnim izjavama, Hezbollah naglašava da je u potpunosti spreman na svaki scenario i da će odgovor na bilo kakav napad biti višeslojan, masivan i iznad izraelskih kalkulacija. Ove poruke nisu samo reakcija na prijetnje, već dio šire strategije aktivnog odvraćanja kojoj je cilj jasno upozoriti Izrael da će cijena agresije biti vrlo visoka.
Međutim, odgovornost za sprječavanje rata ne leži samo na Hezbollahu. Libanska vlada treba prestati igrati u korist Trumpa i Netanyahua i usvojiti jedinstven, nacionalan i otporan pristup, koji će Tel Avivu jasno poručiti da je Liban ujedinjen i spreman da se brani.
Ekskluzivno PISjournal
