Laura Spinney
U doba kriza naučnici moraju donositi etičke odluke o novim postupcima – čak i ako se dokazi čine nepouzdani.
Ponekad su nevjerovatne sličnosti između ove i prethodnih pandemija.
Uzećemo hidroksiklorokin, anti-malarijski lijek koji regulatorne agencije širom svijeta sada užurbano propisuju za liječenje hospitaliziranih pacijenata Covid-19. Izvan bolnica, Donald Trump i brazilski predsjednik Jair Bolsonaro, izrazili su oduševljenje lijekom – ljudi krše pravila društvenog distanciranja da bi isti dobili, a bilo je i slučajeva trovanja zbog neadekvatnog samoliječenja.
Upotreba hidroksiklorokina rezultat je malog pokusa izvedenog u bolnici u Marseilleu koji, iako obećava, još nije pružio traženi standard dokaza da lijek djeluje na Covid-19 – a kamoli podatke o njegovom djelovanju i u kojim dozama. Šira ispitivanja ovog i drugih tretmana su u toku, ali neće biti čak ni preliminarnih nalaza još nedelju dana.
- godine usred najgore pandemije gripa u historiji, ljekari širom svijeta propisivali su kinin, još jedan lijek protiv malarije, iako nije bilo dokaza da djeluje protiv gripe. U to vrijeme bilo je manje poznato kako neki lijek djeluje na organizam, pa su ga često propisivali u većim dozama od dozvoljene, uzrokujući nuspojave kao što su vrtoglavica, zujanje u ušima i povraćanje. U svojoj knjizi o britanskom iskustvu gripe iz 1918. godine, Živjeti s Enzom, Mark Honigsbaum piše da su ljudi u Londonu odbijali savjete da ispiraju grlo slanom vodom, te su opsjedali apoteke i doktorske ordinacije u potrazi za kininom.
Ali, dublja istina koju nam ovi primjeri pokazuju jeste da u krizi nisu samo političari prisiljeni donositi etički opterećene odluke; već i ljekari i naučnici također. U idealnom svijetu, naučnici bi iznijeli činjenice i političari bi ih uspoređivali s drugim činjenicama i donosili odluke. Političari bi snosili etički teret. Ali mi ne živimo u idealnom svijetu, a ta podjela rada je iluzija.
Kako je ove sedmice istakao filozof David Kinney sa Instituta Santa Fe, naučnici tokom krize rijetko raspolažu sa svim činjenicama. Najbolje što mogu ponuditi je spektar mogućih ishoda s priloženim vjerovatnoćama, a ponekad je on toliko širok da je skoro beskoristan za kreatora politike – tako da je znanstvenik prisiljen izaći iz svoje zone komfora i ograničiti ga na druge kriterije umjesto na dokaze. Drugim riječima donositi etičke odluke. To je razlog zašto sada, kao i 1918. godine, vidite naučnike kako kritiziraju jedni druge u medijima. “Ovo je suludo!” jedan naučnik je nedavno postavio tweet o Marseille studiji.
U toj studiji, koja je u toku, bolesnici Covid-19 liječeni su kombinacijom hidroksihlorokina i antibiotika, azitromicina. Hidroksiklorokin je manje toksičan oblik hlorokinina, jednog od najčešće propisivanih lijekova na svijetu. Azitromicin se obično propisuje za bakterijsku pneumoniju, potencijalnu komplikaciju Covid-19.
Za kombinaciju – i što je jednako važno – doze koje su korištene u Marseilleu – navedeno je da su sigurne i kod drugih grupa bolesnika. Još nije poznato koliko su uvjereni u ovo. Postoje nagovještaji da bi kombinacija mogla imati kardiotoksični učinak kod nekih pacijenata, tako da liječnici u Marseilleu pregledaju sve pacijente s elektrokardiogramom prije nego što pristupe liječenju.
Do danas su objavili rezultate liječenja obavljenog na 80 pacijenata. Izvještavaju o smanjenju virusnog opterećenja – što znači da su pacijenti kraći period zarazni – i poboljšanju simptoma, u usporedbi s pacijentima Covid-19, hospitaliziranim na drugom mjestu. Njihovi izvještaji prvobitno su objavljeni na web stranici bolnice, na engleskom jeziku, prije nego što su podvrgnuti stručnim recenzijama. Za uobičajene standarde kliničkog ispitivanja broj ispitanika je premali, a neki su istakli i nedosljednosti u tim izvještajima. Najčudnije od svega, je kažu kritičari, to što ne postoji odgovarajuća kontrolna grupa – ne postoji odgovarajuća starosna niti spolna grupa koja ne prima lijekove i koja je pod istim uvjetima. Didier Raoult, doktor koji je vodio istraživanje, kaže da bi bilo neetično imati kontrolnu grupu u situaciji u kojoj se ljudi bore za svoj život (njegovo osoblje riskira svoje da bi ih spasilo), a nema drugih stvarno učinkovitih lijekova.
Raoult je na čelu vodećeg francuskog centra izvrsnosti koji se bavi zaraznim bolestima i jedan je od najcjenjenijih naučnika na svijetu u svom polju. Zna da je, proglašavajući njegov način liječenja, donio etičku, a ne odluku baziranu na dokazima. Proteklog vikenda u Le Mondeu učinkovito je podsjetio svoje liječnike da je njihova prva dužnost bila prema pacijentima, a ne prema znanstvenoj metodi. On jednostavno vjeruje, da će vrijeme pokazati kako je imao pravo.
Može biti. Ali kada je sir Arthur Newsholme, glavni medicinski službenik odbora lokalne vlasti u Velikoj Britaniji, u kolovozu 1918. godine donio etičku odluku, ispostavilo se da je pogrešna. Prvi, blagi val te pandemije se povukao , a prvi svjetski rat ušao u završnu fazu. Odlučio je odustati od planova za borbu protiv predviđenog drugog talasa uz obrazloženje da rat ima prednost. Za nekoliko sedmica, kako kaže Honigsbaum, grip se vratio s osvetom.
“Političarima sudi historija”, rekao mi je Raoult. “Meni će suditi moji pacijenti.” To je možda njegova greška. Naša bi bilo mišljenje da naše vlade i naučnici koji ih savjetuju u ovoj krizi ne donose etičke odluke cijelo vrijeme. Odluka o ograničavanju testiranja na bolnice – kao i odluka koja je savjetovala starijim osobama da ostanu kod kuće prije proglašenja opće zabrane – bile su dijelom etične. Nisu mogle biti ništa drugo. Da su naučnici imali sve odgovore, ne bismo bili tu gdje jesmo.
