Kit Klarenberg
PISjournal – Njemačka vlada je između 2017. i 2021. godine, koristeći akademske institucije kao pokriće, krišom preusmjerila milione eura u jedan izrazito diskriminatoran projekt koji je omogućavao širenje cionističkih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali. U okviru tog projekta javni novac i proizvodnja znanja stavljeni su u službu inherentno nezakonitog i nemoralnog poduhvata, čime je Berlin očigledno prekršio svoje međunarodne pravne obaveze, ali i domaća ograničenja koja se odnose na akademska istraživanja. Ovaj dosad nepoznati skandal samo je jedan dio mnogo šireg načina na koji Njemačka, pred očima javnosti, prikriveno pomaže širenju cionističkih naselja i potpunom brisanju Palestine.
Ovo su šokantni nalazi zajedničke istrage grupe njemačkih studentskih organizacija koje djeluju u znak solidarnosti s Palestinom, među kojima su Not In Our Name i Academic Opposition. Njihov izvještaj predstavlja pionirski pokušaj kritičkog preispitivanja istraživanja voda koje je podržala njemačka država, a koje je provođeno u saradnji s institucijama cionističkog entiteta. Riječ je o tihoj zavjeri ogromnih razmjera, u kojoj brojne državne i kvazidržavne institucije u Berlinu i Tel Avivu finansiraju akademska istraživanja u naizgled bezazlenim oblastima, dok ona direktno pomažu cionističko etničko čišćenje i otimanje zemlje na Zapadnoj obali i šire.
Istraga se usredsređuje na jedan projekt proistekao iz mračnog savezništva između njemačke i izraelske akademske zajednice, poznat kao MedWater. Berlin je četiri godine finansirao konzorcij koji je koordinirao Tehnički univerzitet u Berlinu, zajedno s univerzitetima u Göttingenu i Würzburgu, sa ukupno 1.818.348 eura. Njihov uspješno ostvareni cilj bio je razvoj alata za modeliranje posljedica dodavanja ili uklanjanja bunara za vodu. Ta funkcija, definirana u neposrednoj saradnji s izraelskim vodnim institucijama, potom je predata nacionalnoj izraelskoj vodnoj kompaniji.
Konkretno, alat određuje idealna područja za izgradnju novih bunara na području gdje se palestinski izvori vode sistematski uništavaju, dok se Palestincima uskraćuju dozvole za bušenje novih bunara. Poznat kao Vodonosni sloj Zapadnih planina, riječ je o najvećem i najproduktivnijem podzemnom rezervoaru vode koji dijele Izrael i okupirana Zapadna obala. Palestinci su bili potpuno odsutni sa radnih sastanaka održavanih u Al-Qudsu [Jeruzalemu] u vezi s projektom MedWater, a ne postoji nikakav očigledan način na koji bi Palestinci od ovog poduhvata mogli imati, ili uopće mogu imati, bilo kakvu korist.
Sve to se dešavalo uprkos tome što je konzorcij u dokumentima dostavljenim njemačkim državnim ministarstvima izričito naveo da njihov alat treba doprinijeti ostvarivanju šestog cilja održivog razvoja Ujedinjenih naroda: „Do 2030. godine postići univerzalan i pravedan pristup sigurnoj i pristupačnoj vodi za piće za sve.“ Završeni sistem MedWater predstavljen je u oktobru 2020. godine na konferenciji u Berlinu. Njegova javna demonstracija uključivala je izračunavanje posljedica dodavanja četiri nova bunara u guberniji Al-Khalil [Hebron] na Zapadnoj obali. Tu viziju na terenu mogli su ostvariti isključivo cionistički doseljenici, što je konzorciju bilo dobro poznato.
Još je pogubnije to što je na kraju projekta alat ugovoren s izraelskom nacionalnom vodnom kompanijom Mekorot, koja upravlja bunarima u cionističkim naseljima širom Zapadne obale. Nasuprot tome, Palestinska uprava za vode, koja je zvanično navedena kao partner projekta MedWater, nije dobila podugovor i danas se javno više ne nalazi među njegovim korisnicima. O tome tada nije izvještavano, a činjenica je od tada prešutno skrivana od javnosti. To je samo jedan od načina na koji Njemačka, bez ikakve odgovornosti, podržava genocidni cionistički poduhvat koji je započeo još 1967. godine.
„Gotovo nemoguće“
U svom savjetodavnom mišljenju iz jula 2024. godine, Međunarodni sud pravde nedvosmisleno je utvrdio da su sve države obavezne „u svojim odnosima s Izraelom razlikovati izraelsku teritoriju od teritorije okupirane od 1967. godine i ne pružati pomoć niti podršku u održavanju takvog stanja“. Berlin je, čini se, desetak godina ranije u svojim odnosima s akademskim institucijama cionističkog entiteta kodificirao opredjeljenje za ovo načelo. Prema takozvanoj Teritorijalnoj klauzuli, Njemačka neće finansirati, a Tel Aviv neće tražiti, istraživačke projekte izvan granica entiteta iz perioda prije 1967. godine.
Međutim, kada je njemačko ministarstvo za istraživanje upitano kako se ugovor između kompanije Mekorot i projekta MedWater uopće može uskladiti s tom klauzulom, Berlinovo ministarstvo za istraživanje tvrdilo je da njeni uslovi samo ograničavaju mjesto sjedišta istraživačkih partnera. Budući da je Mekorot sa sjedištem u Tel Avivu, u stvarnosti nije postojala nikakva pravna, regulatorna niti etička prepreka finansiranju projekta od strane njemačke vlade, uprkos dobro dokumentiranom kriminalnom djelovanju kompanije na Zapadnoj obali od 1982. godine, kada su cionističke okupacijske snage upravljanje svom lokalnom vodnom infrastrukturom koju su kontrolirale na toj teritoriji predale Mekorotu.
Teritorijalna klauzula očigledno je prepuna ogromnih pravnih rupa, koje su, kako možemo pretpostaviti, iskorištavane kako bi se njemačka državna podrška nezakonitom širenju cionističkih naselja pružala posredno i na distanci. Posebno je upadljivo to što je sama ova nejasnoća u suprotnosti sa savjetodavnim mišljenjem Međunarodnog suda pravde. Sud se posebno osvrnuo na po život opasna ograničenja pristupa Palestinaca vodi na okupiranim teritorijama, ocijenivši ih nespojivim s obavezama Tel Aviva prema međunarodnom pravu. To bi moglo objasniti zašto je MedWater, iako formalno nije bio skriven, u praksi ostao nepoznat javnosti.
Kako bi došli do srži projekta, istražitelji su koristili ogroman i raznorodan korpus informacija. To je uključivalo izvještaje o projektu MedWater dostavljene njemačkom Ministarstvu obrazovanja i istraživanja, od kojih neki nisu bili namijenjeni javnosti i objavljeni su u cenzuriranoj formi, prezentacijske materijale s brojnih konferencija održanih tokom razvoja projekta, internetske stranice koje su u međuvremenu nestale iz javnosti, kao i recenzirane naučne radove njemačkih i izraelskih učesnika. Nijedan veliki medij do sada nije izvještavao ne samo o projektu MedWater, već ni o jednom drugom slučaju nezakonitog njemačkog državnog ulaganja u akademska istraživanja koja ubrzavaju širenje naselja.
Inicijativa usmjerena na bolje upravljanje vodnim resursima bilo gdje u svijetu na prvi pogled može djelovati bezazleno. Međutim, MedWater je nastao u kontekstu sistematskog i dugotrajnog cionističkog uskraćivanja Palestincima pristupa vodi, kao i segregacijskog pravnog aparata koji izričito pomaže jevrejsko naseljavanje, naročito kada je riječ o vitalnim prirodnim resursima poput vode. U augustu 1967. godine, dva mjeseca nakon početka okupacije Zapadne obale, cionističke okupacijske snage izdale su Vojnu naredbu 92, kojom su preuzele potpunu kontrolu nad vodnim resursima na teritoriji koju su nezakonito kontrolirale.
Tri mjeseca kasnije, Vojna naredba 158 dodatno je zabranila Palestincima širom Zapadne obale izgradnju novih vodnih objekata i povezane infrastrukture bez prethodnog dobijanja dozvole od cionističkih okupacijskih snaga. Amnesty International takve dozvole smatra „gotovo nemogućim za dobiti“. Cionističke vlasti namjerno su nastojale uskratiti Palestincima vodu, dok cionistički doseljenici nisu podvrgnuti jednakim ograničenjima. U međuvremenu, Mekorot je tokom proteklih četiri i po decenije namjerno sabotirao palestinske bunare, istovremeno crpeći izvore na okupiranoj Zapadnoj obali kako bi vodom snabdijevao Izrael i ilegalne doseljenike.
Sve to je dovelo do aparthejda u svakodnevnoj potrošnji vode. Cionisti, uključujući doseljenike, koriste prosječno 247 litara vode dnevno po osobi – tri puta više nego Palestinci na Zapadnoj obali, koji troše 82,4 litra. Potrošnja vode među Palestincima pada na svega 26 litara po stanovniku dnevno u prosjeku u zajednicama koje nisu priključene na vodovodnu mrežu. Takva potrošnja usporediva je s aktivnim područjima pogođenim katastrofama. Mekorot također rutinski obustavlja snabdijevanje palestinskih zajednica kada zalihe postanu oskudne, kao što se dešava tokom ljeta.
„Evropski DNK“
Cionistička strategija je zastrašujuće jednostavna – neutralizirati palestinsku kontrolu nad vodnim resursima Zapadne obale i postepeno smanjivati njihov pristup vodi, stvarajući uslove u kojima teritorija doslovno postaje nenastanjiva i u kojima su Palestinci prisiljeni otići. Zajedničko istraživanje Ujedinjenih naroda i njemačkog Saveznog instituta za geonauke i prirodne resurse pokazuje da godišnje 212 miliona kubnih metara vode sa Zapadne obale otiče prema Izraelu. U izvještaju se izričito bilježi da od 1967. godine Palestincima „nije odobreno da lokalno izbuše nijedan bunar“.
Istovremeno, diskriminatorni zakoni i sve intenzivnije otimanje zemlje radi širenja naselja Palestincima su sve više uskraćivali i druge osnovne uslove za život. Sve šira mreža kontrolnih punktova i blokada cesta cionističkih okupacijskih snaga, zajedno s diskriminatornim i proizvoljnim ograničenjima kretanja, vandaliziranjem i rušenjem poljoprivrednih mašina, plastenika i puteva, kao i brutalnim nasiljem okupacijskih snaga i doseljenika, čini poljoprivrednicima sve opasnijim, ako ne i nemogućim, da obrađuju zemlju i uzgajaju stoku. Palestinska poljoprivredna industrija gotovo je uništena, dok cionisti doslovno ubiru štetne plodove takvog uništenja.
Činjenica da su ove genocidne mahinacije decenijama opstajale bez ozbiljnih posljedica svjedoči o nekažnjivosti koju međunarodni partneri dopuštaju Izraelu – pri čemu je Njemačka posebno izopačen primjer. Ona se ponosno predstavlja kao jedina zemlja koja je javno sjećanje na svoju zločinačku prošlost postavila kao kamen temeljac kolektivnog nacionalnog identiteta. Ali berlinska toliko hvaljena „kultura sjećanja“ oduvijek je ispaštala historijske grijehe tako što je podsticala i podržavala slične savremene zločine, sve dok ih čini cionistički entitet.
MedWater je samo mali dio mnogo šireg, tihog sistema državne podrške Njemačke represiji nad Palestincima i njihovom brisanju, koji se održava kroz nenametljive akademske partnerske odnose i zajedničke istraživačke projekte s institucijama sa sjedištem u cionističkom entitetu. Nova inicijativa pod nazivom Academic Complicity otkriva kako su deseci njemačkih univerziteta tokom mnogo godina provodili velike i male projekte koji su, na ovaj ili onaj način, opravdavali i pomagali beskrajno širenje naselja. Moglo bi se očekivati da ovo pokrene odgovornost i posljedice za Berlin, imajući u vidu njegove domaće i međunarodne pravne obaveze.
Međutim, veze između Njemačke i cionističkog entiteta toliko su duboke i čvrste da nadilaze trivijalna razmatranja prava. U oktobru 2025. godine, bivši šef Mossada Tamir Pardo iznio je niz veoma otkrivajućih tvrdnji o tome kako ga je njegovo lično i profesionalno iskustvo uvjerilo da su „Nijemci posvećeni Izraelu“. Na kraju krajeva, „naš DNK je mnogo bliži evropskom DNK nego američkom“, jer je „većina Jevreja koji su se naselili u Izraelu došla iz Evrope… a ne iz Sjeverne Amerike“:
„Evropska historija dio je našeg identiteta u smislu porodičnih veza, kulture, pa čak i politike. Granice Evrope koje su nastajale kao posljedica ratova stalno su se mijenjale, a Evropljani su lutali širom kontinenta, naseljavajući se na jednom mjestu prije nego što bi se preselili na drugo. U tom smislu, a kada je riječ o dubini, diskursu i historiji, sve nam je to veoma poznato i nešto je što se odražava u svakoj interakciji koju imam s njemačkim partnerima.“
