Tomislav Marković

PISjournal – Kada je u pitanju nedavna ratna prošlost, zvanična Srbija živi u klasičnom stanju poricanja. O prošlosti se ne govori, a svako ko podsjeća na nezgodne činjenice iz devedesetih biva proglašen izdajnikom i neprijateljem srpstva.

Ne postoji zvanična zabrana govora o ratovima, ali je prećutno uspostavljen konsenzus o omerti, a svako čeprkanje po tom periodu naše historije smatra se nezdravom radoznalošću. Kad baš mora da se progovori o prošlosti, onda na scenu stupaju akteri događaja, uglavnom osuđeni ratni zločinci, koji pišu svoje memoare, falsifikujući istinu i iznoseći zakašnjelu odbranu koja negira sudski utvrđene činjenice. Poricanje, negiranje, krivotvorenje i ćutanje – to su osnovne strategije kojima se historija posljednjih ratova zamagljuje.

U ignorantskom odnosu prema prošlosti ipak postoji jedan izuzetak – bitka na Košarama. Tu je situacija potpuno obrnuta, o toj bici se govori na sav glas, oko nje je napravljena čitava jedna nova mitologija. Objavljena je trilogija pod zajedničkim naslovom Mi smo branili Košare, potom knjiga Košare i Paštrik: srpski Termopili koju je napisao ratni zločinac Nebojša Pavković zajedno sa admiralom Boškom Antićem. Potonji je autor knjige Srebrenica – velika obmana, čiji naslov govori sam za sebe. Snimljen je dokumentarni film o Košarama, u pripremi je i igrani film pod pokroviteljstvom Filmskog centra Srbije, pravljene su emisije, objavljeno je na stotine novinskih članaka.

Nakon temeljne indoktrinacije odraslog življa, prešlo se i na najmlađu publiku. Nedavno se pojavila ilustrovana knjiga Košare – novi Kosovski boj za djecu od osam godina pa naviše, koju je napisao Milan Bojić. Isti autor je prethodno objavio knjigu Srpski junaci od Kosovskog boja do Košara koja se opisuje kao prva knjiga za djecu koja opisuje podvige junaka devedesetih.

Historijsko istraživanje telepatijom

Stvaranje legende o Košarama nije počelo poslije rata, pa čak ni odmah pošto je Aleksandar Vučić preuzeo vlast. Prije dvije godine Centar za primjenjenu historiju napravio je analizu medijskog izvještavanja o bici na Košarama u kojem su naveli da se o tome do 2011. godine gotovo uopšte nije pisalo. Od 2011. do 2015. godine pojavilo se ukupno 17 tekstova. Opšta medijska košarizacija počinje 2016. godine, analiza Centra za primjenjenu historiju pokazala je da su od 2011. do 2020. godine o bici najviše tekstova objavili sljedeći mediji: Kurir – 44, Vesti onlajn – 41, Večernje novosti – 38, Pravda – 37, Informer – 34, Sputnjik – 33, Telegraf – 30, RTS – 29, Blic – 26 i Alo – 25. U tom periodu objavljeno je ukupno 557 članaka o Košarama. Bitka se prikazuje u mitološkim kategorijama, kao vječni sukob apsolutnog dobra i apsolutnog zla.

Dovoljno je citirati mali odlomak iz spomenute knjige za nesrećnu djecu, pa vidjeti o kakvom je diskursu riječ. Ovako autor piše o pripadnicima vojske Jugoslavije: “U njima je oživio veličanstveni duh kneza Lazara i Miloša Obilića. Životom svojim branili su nas srpsku djecu i svoje porodice. A sa njima su ratovali svi srpski vojnici od Kosovskog boja pa nadalje. Njima je pomagao i sam Bog”. Baš liči na objektivan prikaz jedne bitke.

Pretpostavljam da je autor, historičar Milan Bojić, utvrdio da je Bog pomagao srpskoj vojsci na osnovu arhivskih dokumenata iz SAO Nebeska Srbija, nezavisne srpske oblasti koja se nalazi negdje na onom svijetu. Činjenicu o oživljavanju duha predaka historičar je saznao intervjuišući sablasti na spiritističkoj seansi, a to da su svi pokojni srpski vojnici ratovali s aktuelnom živom vojskom istraživač je utvrdio telepatijom, omiljenom metodom historičara nacionalno-romantičarske škole.

Pitanja koja niko ne postavlja

Narativ o Košarama prožet je heroizacijom, te mitologizacijom historijskog događaja, u skladu sa bazičnim postavkama nacionalističke ideologije: Srbi su uvijek vodili samo odbrambene ratove, uvijek smo bili žrtve, okruženi smo neprijateljima koji nas mrze pa moramo da se branimo, nikome ništa nismo nažao učinili, već smo samo štitili svoje, po ugledu na slavne pretke. Na kraju analize iz Centra za primjenjenu historiju autorke Marijana Stojčić, Emilija Cvetković i Anđela Savić navode čitav niz nezgodnih pitanja koje nijedan od onih 557 tekstova nije postavio, a kamoli ponudio odgovore.

Svako od ovih pitanja zaslužuje ozbiljno razmatranje, ali to se od naših tzv., medija koji su zapravo samo sredstva propagande, nipošto ne može očekivati: “Šta je postignuto borbama na Košarama? Po kom kriterijumu su tamo upućivani vojnici? Zašto su neiskusni mladići poslani na mjesto za koje se znalo da je ‘pakleno i prije nego su počele borbe’? Zašto je vojnicima prije slanja na Košare obuka od šest mjeseci skraćena na tri mjeseca? Zašto izostaje sistemska materijalna i psiho-socijalna podrška za preživjele i članove/ice porodica vojnika sa Košara? Šta prethodi događajima na Košarama i ratu na Kosovu 1998–1999. godine? Koji je bilans u ljudskim životima i materijalnim razaranjima rata na Kosovu i, generalno, ratova devedesetih na jugoslovenskim prostorima čiji je on dio? S obzirom da svaki sukob prije oružanog ima svoje faze, kakva je uloga i odgovornost državnih i vojnih struktura za eskalaciju sukoba u rat tokom devedesetih?”.

Ono što se predstavlja kao slavna bitka za ideale zapravo je bilo besmisleno žrtvovanje mladih ljudi u besmislenom ratu, četvrtom po redu koji je Slobodan Milošević vodio u devet godina. Političari i generali su gurnuli mladiće u pogibiju, dok su oni bili zabavljeni važnijim poslovima, etničkim čišćenjem, protjerivanjem stotina hiljada Albanaca, uklanjanjem leševa masakriranih civila, masovnom pljačkom i sličnim ratnim zanimacijama. A neki su se useljavali u stan od 117,5 kvadrata na Novom Beogradu, poput tadašnjeg ministra informisanja Aleksandra Vučića, koji danas zbori kako su stradali vojnici sami “odlučili da je smrt bolji izbor od poraza”, o čemu sam pisao u tekstu “Neko otadžbini pokloni život, a nekom otadžbina pokloni stan”.

Četiri rata i jedna bitka

Ima još jedno pitanje koje niko ne postavlja: Zašto se priča samo o Košarama? Miloševićev režim je vodio četiri rata, a herojska mitologija se vrti samo oko jedne bitke. U vrijeme mog djetinjstva vladajuća komunistička ideologija govorila je o mnogim bitkama iz Drugog svjetskog rata. Sutjeska, Neretva, Užička Republika, Igmanski marš, desant na Drvar, Kozara, ustanci protiv fašizma, otpor ilegalaca po okupiranim gradovima, bitke za oslobođenje Jugoslavije… Pa onda silni filmovi koji su govorili o partizanskim herojima, o pojedinačnim akcijama, o raznim krajevima u kojima se vodila narodno-oslobodilačka borba. O silnim memoarskim knjigama učesnika rata da i ne govorim, a gdje je tek golema književna produkcija o borbi za slobodu, to je neiscrpna količina građe, malo je jedan život da se to sve prouči. A danas – četiri rata, jedna bitka. Otkud tolika nesrazmjera? Odgovor je jednostavan: drugih bitaka nema.

O čemu bi nacionalistička banda mogla da pripovjeda herojske priče? O opsadi Sarajeva? O sravnjivanju Vukovara sa zemljom? O spaljivanju sela i granatiranju gradova? O masovnim ubijanjima civila? O otvaranju koncentracionih logora? O hladnjačama u koje su trpali pobijene civile, o masovnim grobnicama u koje su bacali leševe? O buldožerima i bagerima koji su prekopavali zemlju i premještali mrtve po sekundarnim i tercijarnim grobnicama? O protjerivanju staraca, žena i djece zato što su druge nacionalnosti? O pljačkanju kuća, seoskih imanja i stanova? O bitkama za bijelu tehniku i druge potrepštine? O masovnim silovanjima? O živim ljudskim buktinjama u Višegradu? O streljanju civila na Korićanskim stijenama? O snajperskom pucanju dječacima i djevojčicama u glavu po sarajevskim ulicama? O streljanjima civila na Višegradskom mostu i bacanju leševa u Drinu?

Ne pravi se pita od zločina

Srpske snage vodile su ratove protiv civilnog stanovništva, etničko čišćenje bio je modus operandi ideologije krvi i tla, ratni zločini i genocid su bili sredstva za postizanje političkih velikosrpskih ciljeva. U takvim ratovima nema herojskih bitaka, ima samo sramote i zla. Zato nema obilježavanja slavnih bitaka, velikih vojnih akcija, hrabrih proboja kroz obruče, oslobađanja gradova, odbijanja agresora koji drži grad pod opsadom… Nema ih, jer su srpske snage bile na onoj drugoj strani, agresorskoj i zločinačkoj. Ne vrijedi, ne pravi se pita od zločina.

Ponosni nacionalisti našli su jedan jedini ratni događaj u kojem srpska strana nije činila zločine, pa su od njega napravili mitsku herojsku bitku, pokušavajući da iza Košara sakriju hiljade počinjenih ratnih zločina, desetine hiljada žrtava, razorene gradove, spaljena sela, beskrajnu ljudsku patnju koju su nanosili drugima. Sramotnim vojnim pohodima Miloševićeve soldateske treba dati etičku notu, a za to je propagandistima jedino mogla da posluži bitka na Košarama. Sve drugo je pljačka, etničko čišćenje, ubijanje civila, genocid – to je pravi karakter Miloševićevih ratova koji se ne može sakriti iza jedne bitke. Dok su na Košarama ginuli mladići, u drugim dijelovima Kosova oružane snage su masovno protjerivale nesrpsko stanovništvo, pljačkale sve što im padne pod ruku, ubijale civile u brojnim masakrima i uklanjale leševe.

Opsesivno i masovno ponavljanje priče o Košarama, svođenje četiri rata na jednu jedinu bitku, ufiksiranost na jedan događaj više govore o onome što žele da sakriju nego o samoj bici. To je još jedan dokaz da je poricanje uzaludna rabota. Nemoguće je sakriti istinu koju zna čitav civilizovani svijet, koliko god resursa uložio i koliko god se busao u patriotska prsa.

hiljade zločina hiljade zločina hiljade zločina hiljade zločina hiljade zločina

Izvor

 

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime