PISjournal – Tekst koji slijedi u nastavku je sažetak članka Josepha S. Nye Juniora, profesora u penziji Univerziteta Harvard i bivšeg dekana Fakulteta Kennedy na Harvardu, bivšeg pomoćnika ministra odbrane SAD-a.
Fenomen svjetskog poretka, zavisno od tehnoloških, političkih, društvenih i ideoloških faktora može uticati na globalnu raspodjelu moći i normi tokom vremena jer se može značajnoizmijeniti širim historijskim procesima i greškama velikih sila.
Nakon pada Berlinskog zida 1989. godine, gotovo godinu dana prije raspada Sovjetskog Saveza krajem 1991. godine, američki predsjednik George Bush najavio je “novi svjetski poredak”. Trenutno, oko dva mjeseca nakon početka drugog mandata Donalda Trumpa, Kaja Kallas, najviša diplomatkinja Evropske unije, izjavila je da je “međunarodni poredak pretrpio velike promjene kakve nisu viđene od 1945. godine”.
No, šta je to “svjetski poredak” i kako se on održava ili narušava? U svakodnevnoj jezičkoj upotrebi, poredak znači stabilan raspored svih stvari. U unutrašnjim poslovima govorimo samo o uređenom društvu i njegovoj vlasti. Ali, u međunarodnim poslovima ne postoji sveobuhvatna vlast. Shodno tome,danas je većina državnih odnosa podložna promjenama; u stvari, svijet je, u određenom smislu, anarhičan.
Međutim, danas se nered ne naziva nemirom, jer svaki poredak ima svoj vlastiti stepen koji je promjenjiv tokom vremena, tako da se može tvrditi da je postojeći nered, zapravo, poredak. Stoga, uz relativnu političku stabilnost unutar država, uprkos određenom stepenu nasilja, one mogu nastaviti postojati bez vlade. Međutim, u mnogim zemljama, organizovani i neorganizovani kriminal i nasilje su životna činjenica. Međutim, značaj ovetemeprepoznaje se onda kada nasilje dostigne vrlo visok nivo i kada se smatra znakom “stanja poraza” postojećeg poretka. Somalija možda dijeli zajednički jezik i etničku pripadnost, ali je već dugo poprište plemenskih sukoba, a nacionalna vlada u Mogadišuu ima vrlo malo moći izvan svoje prijestolnice.
Max Weber, njemački sociolog, definira modernu državu kao političku instituciju s monopolom nad legitimnom upotrebom sile. No, naše današnje shvatanje legitimnogautoriteta zasniva se na idejama i normama koje su podložne promjenama. Prema tome, svaki legitimni poredak proizlazi iz sudova o sposobnostima normi i jednostavnih opisa obima i prirode nasilja jedne države.
Kada govorimo o svjetskom poretku, promjene u raspodjeli moći i resursa te poštivanjenormi koje stvaraju legitimitet se mogu mjeriti učestalošću i intenzitetom nasilnih sukoba. Vjerujem da stabilna raspodjela moći između država često uključuje sukobe i ratove koji otkrivaju percipiranu ravnotežu moći. Ipak, stavovi o legitimnosti sukoba su mijenjali kroz vrijeme. Na primjer, u Evropi u 18. stoljeću, kada je pruski kralj Fridrik Veliki želio preuzeti pokrajinu Šleziju od susjedne Austrije, on ju je jednostavno uzeo. Ali, nakon Drugog svjetskog rata, države su osnovale Ujedinjene nacije, koje legitimnim ratovima definišu samo ratove samoodbrane (osim ako Vijeće sigurnosti ne odobri drugačije).
Bez sumnje, kada je ruski predsjednik Vladimir Putin napao Ukrajinu i okupirao dio njene teritorije, tvrdio je da djeluje braneći se od širenja NATO-a na istok. Iako je većina članica Ujedinjenih nacija glasala za osudu njegovog ponašanja, zemlje poput Kine, Sjeverne Koreje i Irana, koje su dijelile interese u balansiranju moći sa Sjedinjenim Državama, nisu osudile Rusiju.
Države imaju pravo tužiti druge pred međunarodnim sudovima, ali ti sudovi nemaju mogućnost niti garanciju sprovođenja svojih odluka. Slično tome, iako Vijeće sigurnosti UN-a može ovlastiti države da sprovode kolektivnu sigurnost, to je činilo u rijetkim slučajevima. Pet stalnih članica (Velika Britanija, Kina, Francuska, Rusija i Sjedinjene Američke Države) imaju pravo veta i ne žele da započne veliki rat. Veto djeluje poput osigurača ili prekidača u električnom sistemu koji gasi svjetla umjesto da zapali kuću.
Pored činjenice da se globalni poredak može promijeniti zbog tehnoloških promjena koje jačaju ili slabe raspodjelu vojne i ekonomske moći, unutrašnje društvene i političke promjene također mogu izmijeniti vanjsku politiku jedne velike države. Štaviše, krize ili prekograničnipokreti mogu promijeniti stavove i shvatanje domaće javnosti toliko da dovedu do slabljenja kontrolne moći države i dovedu u pitanje legitimnost postojećeg poretka.
Na primjer, nakon Vestfalskog mira iz 1648. godine, kojim su okončani evropski vjerski ratovi, u svjetski poredakje ugrađen princip državnog suvereniteta. Pored transformacije principa i temelja legitimnosti, došlo je i do promjena u raspodjeli resursa moći. Sjedinjene Američke Države su postale najveća svjetska ekonomija tokom Prvog svjetskog rata, što im je dalo mogućnost da odrede ishod rata vojnom intervencijom. Iako je američki predsjednik Woodrow Wilson pokušao promijeniti postojeći poredak putem Lige naroda, američka domaća politika povela je zemlju ka izolacionizmu do te mjere da je omogućila silama Osovine da nasilno nametnu svoj poredak 1930-ih.
Nakon Drugog svjetskog rata, Sjedinjene Američke Države su posjedovale polovinu svjetske ekonomije, ali je njihova vojna moć donekle uravnotežena posredstvom Sovjetskog Saveza. Tada je i moć Ujedinjenih nacija također bila slaba. Raspadom Sovjetskog Saveza 1991. godine, Sjedinjene Američke Države su, postajući unipolarne, čak i u kratkom vremenu, nastojale iskusiti prekomjerni uticaj na Bliskom istokupovećavajući i šireći ga. Svakako, ne treba zaboraviti ni finansijsku krizu iz 2008. godine, koja je dostigla svoj vrhunac usljed lošeg upravljanja. Rusija i Kina su vjerovale da Sjedinjene Države propadajupa su promijenile svoju politiku.
Putin je izdao naredbu za napad na susjednu Gruziju, a Kina je zamijenila Deng Xiaopingovu opreznu vanjsku politikuodlučnijim pristupom. U međuvremenu, rastući ekonomski rast Kine omogućio joj je da smanji jaz u moći sa Sjedinjenim Državama. Bez sumnje, američka moć je u poređenju s Kinom bila snižena tokom tog perioda. Ipak, njen udio u globalnoj ekonomiji je i dalje bio oko 25 posto.Sve dok Sjedinjene Države imaju snažne saveze s Japanom i Evropom, one upravljaju i predstavljaju više od polovine svjetske ekonomije, dok je ta brojka za Kinu i Rusiju samo 20 posto.
Ukratko, hoće li Trumpova administracija sačuvati ovaj jedinstveni izvor kontinuirane američke moći ili je «allas u pravu kada kaže da se nalazimo na prekretnici? 1945, 1991. i 2008. godina su također bile prekretnice. Ali, ako budući historičari na taj popis dodaju i 2025. godinu, to će umjesto bilo kakvog neizbježnog razvoja ili transformacije,nesumnjivo biti rezultat američke politike: rana koju je nanijela samoj sebi.
svjetski svjetski
Ekskluzivno PISjournal
