Tony Karon
Pisjournal–Mnogo godina prije nego što je objavio Ekvivalent afganistanskog rata Pentagonovim dokumentima – niz procurjelih dokumenata koji dokazuju da su američki dužnosnici godinama znali da se rat ne može dobiti, ali su namjerno zaveli javnost o njegovom napretku – Washington Post je, naime, zapravo služio da unaprijed upozori na iste istine.
Dana 19. septembra 2001., jedva nešto više od tjedan dana nakon napada na Svjetski trgovački centar i Pentagon, Post je ponudio savjet mudraca. Budući da je vojni odgovor Sjedinjenih Država protiv svetišta Al-Qaide u Afganistanu postao neizbježan, pažljivi urednik Posta dodijelio je rad koji prikuplja perspektive posljednje velike strane intervencije tamo.
Boris Gromov, posljednji sovjetski zapovjednik koji je napustio Afganistan, rekao je za novine da razumije američki bijes zbog terorističkih napada i potrebu uzvraćanja “snažnim udarima”. No upozorio je i Amerikance da izbjegavaju rat u kojem ne mogu pobijediti, poput onog u kojem su poginuli njegovi ljudi. “Za Amerikance uvođenje kopnenih snaga ne bi donijelo ništa dobro”, upozorio je Gromov.
Bilo bi “beskorisno”, složio se umirovljeni general Makmut Goryeev, koji je također iskoristio priliku da podsjeti svog američkog ispitivača da su počinitelji 11. septembra, Osamu bin Ladena, “stvorile vaše posebne službe za borbu protiv naših sovjetskih trupa. Ali on je izmakao njihovoj kontroli. ”
Bivši pješadijski zapovjednik Ruslan Aushev ponovio je upozorenja svojih starih drugova. “Amerikanci mogu pokrenuti napad koji će na televiziji izgledati jako dramatično i učinkovito, ali ne mislim da će rezultat biti onaj očekivani. Čak i uz svu moć američke vojske, ona neće postići uspjeh. ”
Veterani Crvene armije dobro su znali o čemu govore – kao i američki establišment, ako je bio iskren. Uostalom, osamdesetih je u američkim medijima i političkim krugovima bilo uobičajeno da se Afganistan naziva “Vijetnamom Sovjetskog Saveza”. Dakle, ako je američkom nacionalnom sigurnosnom establišmentu, medijima i političkim elitama bilo jasno da su Sovjeti invazijom Afganistana počinili istu katastrofalnu pogrešku u samopobjeđivanju kao što su okrvavili Ameriku (da ne spominjemo Vijetnam i Kambodžu) u jugoistočnoj Aziji , kako je bilo moguće zamisliti da bi još jedan ekspedicijski kopneni rat u Aziji – u istoj zemlji koja je započela raspad Sovjetskog Saveza – mogao dovesti do drugačijeg ishoda?
Naravno, Amerika je bila ljuta. Javnosti je bilo potrebno kažnjavanje počinitelja i njihovih domaćina. I kao što je Aushev, bivši zapovjednik sovjetske pješadije, rekao za Washington Post, ti bi udari morali “izgledati zaista dramatično i učinkovito na televiziji”. No, kako je iko zamislio da će zemlja s dosadašnjim iskustvom zbunjivanja stranih okupatora biti jednostavno osvajanje koje će ustupiti mjesto zahvalnom stanovništvu koje se pod američkim tutorstvom obnovilo kao uzorni saveznik?
Koji su skokovi vjere, oholosti ili zablude bili potrebni da bi se zamislilo da će američka vježba rata u Afganistanu biti bilo što drugo osim debakla?SAD nikada nisu uništile talibane. Jednostavno ih je raspršilo od velikih gradova do seoskih reduta i pakistanskih svetišta, otvarajući novo poglavlje u građanskom ratu koji je bjesnio od povlačenja Sovjeta – i odražavalo je složenu interakciju etničkih i lokalnih klanova i formacija vojskovođa, podržanih dugogodišnjim moćnim susjedima- Pakistanom, Indijom, Iranom i Rusijom.
Američka invazija nagnula je ravnotežu u korist jednog niza interesa i pružila mogućnosti za napredovanje u njihovom planu, ali nije uskladila te interese s nekim zamišljenim novim redoslijedom po kojem je dolazak SAD -a vratio sat na nultu godinu. Uza svu svoju vojnu moć, domišljatost svojih zapovjednika i hrabrost svojih borbenih muškaraca i žena, SAD nisu imale nikakav plan koji je imao više smisla od Sovjeta kada su prvi put poslali snage da podupiru saveznički režim 1979. godine.
Izlazna strategija SAD -a oduvijek je bila “afganistaniziranje” sigurnosti zemlje, što bi se postiglo obukom domaćih sigurnosnih snaga do tačke stvaranja stabilnosti. No vjerovati da su SAD stvorile politički poredak u Afganistanu za koji bi obični Afganistanci dali svoje živote (doduše za plaću) nakon što se pravilno obuče na američki način ratovanja bilo je apsurdno. Afganistanci su se previše dobro znali boriti; pravo je pitanje bilo imaju li se za što boriti? “Vlada u kutiji”, u nezaboravnoj frazi generala Stanleyja McChrystala, koju su SAD instalirale? Afganistan nije imao tradiciju jake središnje vlade i vjerovati da je dolazak SAD -a u Afganistan jednostavno izbrisao svu povijest te zemlje i njenu autohtonu i regionalnu dinamiku bilo je zabludno.
Izvor zablude na ovoj ljestvici – vjera u imunitet od geopolitičkih zakona fizike koji se primjenjuju na sve ostale – morao je biti utemeljen u drugom konstruktu sa sovjetskim paralelama i podrijetlom: američkoj izuzetnosti. Američku izuzetnost danas svi mogu pozdraviti kao vrlinu, od Newta Gingricha do Baracka Obame, ali sam je izraz skovao Josip Staljin 1929. godine, doslovce ga označivši kao “herezu” kao odgovor na sugestije čelnika CPUSA -e da se uvjeti u SAD su prkosile Cominternovom pristupu rezanja kolačića revolucionarnoj strategiji.
Staljin je možda bio u krivu u pogledu revolucionarnih instinkta američkog proletarijata, ali njegovi nasljednici bili su izvanredno pronicljivi u svojim upozorenjima protiv američkih napora da izvoze svoju demokraciju invazijom i okupacijom Afganistana.Američka izuzetnost njeguje temeljnu vjeru u SAD kao svojevrsnog geopolitičkom nadčovjeka, čija mu urođena vrlina i izvanredne sposobnosti omogućuju da nadiđe prepreke koje su kočile sve ostale.
I bilo bi potrebno uključiti taj mistični resurs da bi američki donositelji odluka ignorirali očito i uronili krv i sredstva u reinženjering zemlje o kojoj su razgovarali kao o analogiji Vijetnama samo deceniju ranije. Naravno, jednom u Afganistanu, američka nacionalna sigurnosna garnitura fiksirala se na potrebu da zadrži svoju iluziju Supermena u očima drugih: Uvjerenje da se SAD ne može vidjeti neuspješnim u projekciji sile u inozemstvu, kako ne bi potvrdio Maoa Zedongov stav da su SAD zapravo “papirnati tigar”.
Afganistanski dokumenti pokazuju da SAD -u nedostaje plan – skup jasnih, ostvarivih ciljeva, jasan osjećaj ko se protiv koga borio i kako bi se njihovi interesi mogli uskladiti i razlikovati od interesa SAD -a. Sve bi se promijenilo, činilo se da je pretpostavka bila , tako što su se SAD jednostavno pojavile. Šok, strahopoštovanje, mir.Ako je uvjerenje da će SAD uspjeti ondje gdje nisu uspjeli svi drugi, jednostavno zato što je to bila Amerika, potaknulo je Bushovu administraciju da stavi ruku u gnijezdo stršljenova, ono što ju je otada zadržalo bilo je jednako pronicljivo i potpuno poražavajuće mišljenje da je povlačenje iz rata u kojemu se ne može pobijediti nekako učinilo SAD ranjivijima, oslabilo je odvraćajuću učinkovitost vojne moći i pozvalo na daljnje napade.
Toksična interakcija ovih uvjerenja, zajedno s birokratskim sustavom koji se čuva skrivajući očigledne znakove neuspjeha, stvara recept za trajni rat. I opet, sovjetska analogija je neodoljiva. U fascinantnoj i neugodno relevantnoj studiji o donošenju odluka sovjetskog vodstva u ratu u Afganistanu, Artemy Kalinovsky izvještava da, iako je postalo očito da se rat nije mogao dobiti, „visoki dužnosnici vanjske politike, kao i glavni tajnici istakli su zabrinutost da bi neuspjeh u Afganistanu mogao oštetiti položaj i autoritet Sovjetskog Saveza kao vođe komunističkog pokreta i pobornika pokreta ‘nacionalnog oslobođenja’.
Drugim riječima, ugled i vjerodostojnost zahtijevali su udvostručavanje izgubljenog rata.Ako vam to zvuči poznato, pogledajte ovo: “Uključenost u Afganistan proširena je uvjerenjem Moskve u njezinu sposobnost da transformira Afganistan, stabilizira tamošnju vlast i postigne široko međunarodno priznanje komunističkog režima u Kabulu”, napisao je Kalinovsky.
„Pozitivno izvještavanje zvaničnika na terenu često je podupiralo ovo uvjerenje. U mnogo navrata Politbiro je pristajao proširiti prisutnost sovjetskih trupa kako bi im dao priliku za uspjeh. ”
Poput predsjednika Obame, nastavlja, „Gorbačov je odlučio prije ili ubrzo nakon preuzimanja dužnosti da sovjetske trupe treba dovesti kući, ali da se to mora činiti u fazama. Suočio se s istom dilemom kao i Andropov, Ustinov i Gromyko kada su razmišljali o povlačenju sovjetskih trupa. Trebalo je pronaći način koji ne bi potkopao sovjetski ugled i autoritet kao svjetske sile i vođe komunističkog svijeta. ”
Kalinovsky nastavlja, „iako je Gorbačov očito želio pomaknuti sovjetsku politiku prema povlačenju, on još nije imao na umu neku posebnu shemu. Postupio je na pretpostavci da Sovjetski Savez mora napustiti Afganistan, ali bez “gubitka obraza”. Naglo povlačenje ozbiljno bi narušilo sovjetski ugled u očima saveznika posvuda, rekao je reformistički sovjetski čelnik Politbirou 1987. godine.
Dvije godine kasnije Crvena armija povukla se sramotno. Dvije godine nakon toga došlo je do raspada Sovjetskog Saveza. Iako se ovakva strukturna implozija ne nazire iza ugla Sjedinjenih Država – unatoč alarmantnim signalima iz njihove zabrinute politike – nema sumnje da ratovi u Afganistanu i Iraku nisu samo “zapalili Istok” i raskrvarili američku blagajnu, oni su također imali duboke, negativne učinke na globalni položaj SAD -a, a još više na njezinu unutarnju političku stabilnost.
Afganistanski dokumenti doista su podsjetnik na to koliko su SAD opravdale upozorenja tih bivših sovjetskih generala prije dvije decenije. I upozorenje na opasnosti iznimnih fantazija u odlučivanju kako, kada i gdje ići u rat.
