PISjournal – Poljaci su u Bosnu i Hercegovinu naseljavani tokom austrougarske vladavine Bosnom i Hercegovinom.
Poljake je privlačila bosanska zemlja i sve ostale pogodnosti koje je Austro-Ugarska nudila doseljenicima. Važno je istaknuti da su postojale dvije grupe Poljaka koji su se doselili na teritoriju naše domovine. Prva grupa bila je ona koja je došla iz Galicije, te kojoj je maternji jezik bio poljski.
Druga grupa je također došla sa područja Galicije, međutim oni su se u Galiciju doseljavali iz Ukrajine, te nisu znali poljski jezik. Ove dvije grupe najčešće su se doseljavale na sjeveru Bosne i Hercegovine, a najviše ih je bilo u Banja Luci, Derventi, Bosanskoj Gradišci i Prnjavoru.
Tokom 1912. godine u okolini Prnjavora postojala su mjesta koja su bila većinom naseljena poljskim doseljenicima, a ta su bili: Rakovac, Stara Dubrava, Grabašnica i Novi Martinac. U okolini Bosanske Gradiške: Miljevička Kozara, Čelinovac, Bukovik. Doseljeni Poljaci većinom su se bavili seoskim poslovima, što je svakako bila njihova glavna preokupacija tokom života u Bosni.
Poljaci su od okupacije Bosne i Hercegovine, pa sve do Drugog svjetskog rata bili uključeni u svakodnevni život, te nije bila primjetna osjetna razlika između njih i domaćeg stanovništva u bilo kojem segmentu.
Smatra se da je broj Poljaka u Bosni i Hercegovini bio oko 20.000 do 1930. godine, a njihov broj krajem Drugog svjetskog rata bio je manji za oko pet hiljada. Poljaci su za vrijeme Drugog svjetskog rata smatrani za prijatelje koji dolaze iz „komunističke zemlje“, međutim ni to nije bilo dovoljno da bi se Poljaci zadržali u Bosni i Hercegovini. Zbog nepovoljnih životnih uslova koji su se znatno promjenili za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali i zbog lošeg odnosa vlasti prema njima Poljaci su se odlučili na veliki korak, a to je organiziran povratak u svoju domovinu Poljsku.
Tom prilikom 1. 7. 1945. godine na jednoj od konferencija odlučeno je da će se prije odlaska iz Bosne i Hercegovine obratiti predsjedniku vlade Bosne i Hercegovine Rodoljubu Čolakoviću, u nadi da će on kao visokopozicionirana ličnost učiniti da njihov povratak u Poljsku prođe u najboljem mogućem redu.
Nakon što je Čolaković razmotrio zahtjeve Poljaka odlučio je da će ih podržati u njihovoj namjeri, a delegacija Poljske u sastavu Jan Urban, Jan Komuš i Rozmuš poslali su pismo Ambasadi Republike Poljske u Beogradu u kojem su također tražili podršku za iseljavanje.
Kada je ambasada dala svoju saglasnost Poljaci su mislili da su se ispunili uslovi za njihovu deportaciju, međutim problemi su nastali kada su Poljaci zatražili odštetu za stečenu imovinu koju treba da ostave u Bosni i Hercegovini. Vlada Jugoslavije nije željela da čuje za ovaj zahtjev, što je u velikoj mjeri zakompliciralo pitanje Poljaka u Bosni i Hercegovini koji su neko vrijeme proveli u neizvjesnosti bez konkretnih informacija povodom „Poljskog pitanja”.
Poljaci su se nakon završetka Drugog svjetskog rata našli u veoma nezavidnom položaju. Vasilj Semak narodni poslanik iz Prnjavora je koncem augusta 1945. godine o lošem položaju Poljaka pisao ministru unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine u nadi da će se njihova situacija ipak izmijeniti. Vasilj Semak je navodio podatke o spaljenim poljskim kućama, a za ove postupke optužuje Srbe sa područja Prnjavora.
Poljaci Vaso Čvilj i Ivana Dutko naglašavali su u više navrata kako Srbi uništavaju njihovu imovinu, te da im zbog toga treba adekvatna zaštita države. Srbi su ovakvo ponašanje pravdali stavovima Poljaka tokom Drugog svjetskog rata, te zbog toga nisu gledali na Poljake kao na ravnopravan dio stanovništva, iako ovakve teze Srba nisu činjenično dokazane.
Na veoma loš položaj Poljaka u našoj zemlji izazvan napadima srpskog stanovništva ukazuju i vlasti, pa tako je Sreski narodni odbor Srbac 17. 11. 1945. godine naveo da veliki broj Poljaka i Ukrajinaca odlazi iz svojih domova. Zbog cjelokupne situacije morao je reagovati i ambasador Poljske koji je posjetio Prnjavor 25. 12. 1945. godine. Nakon razgovora sa stanovnicima poljske nacionalnosti dogovorene su straže pod kontrolom tadašnje jugoslovenske uprave, kako bi se Poljaci zaštitili od daljih progona.
Posjeta ambasadora Poljske ubrzala je proces iseljavanja Poljaka iz Bosne i Hercegovine, koji više nisu željeli ostati u našoj domovini zbog nepovoljnog životnog standarda i drugih, već navedenih okolnosti. 2. januara 1946. godine potpisan je protokol između predstavnika Jugoslovenske vlade, Vladimira Velebita i pomoćnika ministra vanjskih poslova Poljske Jan Karola Wendela. U protokolu je jasno definisano da se Poljaci moraju odreći svoje imovine stečene tokom poravka u Bosni i Hercegovini.
Proces iseljavanja trajao je od 28. marta pa sve do početka novembra 1946. godina. Transport je obavljan putem vozova koje je obezbijedila vlada Poljske uz podršku domaće jugoslovenske vlasti. Poljaci su se iseljavali iz Laktaša, Srbca, Bosanske Gradiške, Prnjavora, Dervente i ostalih obližnjih područja u kojima su živjeli od dolaska u Bosnu i Hercegovinu. Jugoslovenska komisija za repatrijaciju Poljaka u izvještaju napisanom 2. 11. 1946. godine saopštila je broj iseljenih porodica iz Bosne i Hercegovine.
Naime, u zapisniku stoji da je iseljeno 2.649 porodica, sa 14.088 njihovih članova. Treba naglasiti da je iseljavanje Poljaka iz Bosne i Hercegovine proteklo veoma mirno u skladu sa ranije potpisanim protokolom uz par sporadičnih izuzetaka, za razliku od Srbije i Hrvatske gdje je proces iseljavanja išao drugačijim tokom.
Ekskluzivno PISjournal
