Seymour M. Hersh
Učestalo insistiranje američkog predsjednika Baraka Obame o tome kako sirijski predsjednik Bashar al-Assad mora odstupiti sa položaja predsjednika Sirije, te kako u Siriji ima “umjerenih” pobunjeničkih skupina koje su ga kadre vojno poraziti – u zadnje vrijeme je izazvalo tihu neposlušnost, pa čak i otvoreno protivljenje, u redovima najuglednijih visokih oficira koji čine združenu komandu američke vojske u Pentagonu. Kritike visokih oficira Pentagona baziraju se na činjenici da je Obamina administracija prije svega negativno opredjeljena prema Assadovom glavnom vojnom i političkom savezniku, ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Ovi oficiri vjeruju da je Obama zatočenik hladnoratovske logike promišljanja Rusije i Kine i da njegova administracija nije prilagodila svoj način razmišljanja u pogledu Sirije i uvažila činjenicu da i Rusija i Kina zapravo dijele zajedničku zabrinutost sa Washingtonom kada je u pitanju širenje terorizma, kako u Siriji tako i izvan nje.
Ključne riječi: Bashar al-Assad, Pentagon, Rusija, Kina, terorizam
Kao i sam Washington, Rusija i Kina vjeruju da je neophodno zaustaviti prodor tzv. islamske države. Ovaj otpor Pentagona prema zvaničnoj politici Bijele kuće datira još od ljeta 2013. g., kada su obavještajni podaci Obavještajne agencije američkog ministarstva odbrane – DIA, i združene komande američke vojske pod vodstvom generala Martina Dempseya, predvidjela da bi pad Assadovog režima proizveo haotično stanje, a po svemu sudeći i do preuzimanja kontrole nad Sirijom od strane džihadističkih ekstremista, na sličan način kao što se to desilo u Libiji. Jedan bivši viši savjetnik združene komande američke vojske mi je rekao da je ovaj obavještajni dokument sačinjen iz višestrukih izvora, pozivajući se na podatke do kojih se došlo na osnovu signala, satelitskih podataka, ljudskih izvora (HUMINT), te da su bili razočarani Obaminom administracijom zbog njenog insistiranja na finansiranju i naoružavanju tzv. umjerenih pobunjeničkih skupina. Već je tada CIA godinu dana tajno kolaborirala sa saveznicima SAD-a, Ujedinjenim Kraljevstvom, Saudijskom Arabijom i Katarom s ciljem dostavljanja oružja i drugih logističkih materijala pobunjenicima radi obaranja Assada. To oružje je prebacivano iz Libije, preko Turske u Siriju.
Novi obavještajni podaci navode kako Turska predstavlja najveću prepreku ostvarenju Obamine politike prema Siriji. Ovaj obavještajni dokument, prema riječima pomenutog savjetnika, navodi da je akcija koja je počela kao tajni američki program naoružavanja i pružanja podrške umjerenim pobunjenicima koji se bore protiv Assadovih snaga, kooptirana od strane Turske te da je nakon toga poprimila sasvim novu dimenziju sveopćeg tehničkog, oružanog i logističkog programa u korist svih opozicionih grupacija, uključujući Jabhat al Nusru i Islamsku državu. Takozvana umjerena opozicija je praktički nestala a Slobodna sirijska vojska FSA je postala jedna krnja formacija stacionirana u jednoj zračnoj vojnoj bazi u Turskoj. Američke obavještajne procjene su pesimistične, u Siriji ne postoji ozbiljna umjerena opozicija Assadu, a američka administracija naoružava najveće ekstremiste. Generalpotpukovnik Michael Flynn, direktor DIA-a u periodu od 2012. do 2014. g., potvrdio je da je njegova agencija slala kontinuirane izvještaje sa povjerljivim podacima civilnim vlastima o mogućim teškim posljedicama ako bi došlo do svrgavanja Assadovog režima. On je izjavio da džihadisti kontroliraju opoziciju. Turska ne ulaže dovoljno napora da zaustavi krijumčarenje stranih boraca i oružja preko svoje granice u Siriju.”Kada bi američka javnost imala uvida u obavještajne podatke koje proizvodimo na dnevnoj bazi, i to na najosjetljivijem nivou, bila bi ozlogrđena”, prenio mi je Flyn.
“Razumijemo dugoročnu strategiju ISIL-a, kao i planove njihove kampanje, a također smo prodiskutirali i činjenicu da Turska okreće glavu u drugom smjeru kada je u pitanju jačanje Islamske države unutar Sirije.” “Izvještaji DIA-e , kazao je, ‘nailaze na strašan otpor ’ Obamine administracije. ‘Ja sam došao do spoznaje da oni ne žele da čuju i znaju istinu’. ‘Naša politika naoružavanja Assadove opozicije doživjela je neuspjeh i ima negativan uticaj,’ rekao je ovaj bivši savjetnik združene komande američke vojske – JCS.‘Članovi združene komande vjeruju da Assada ne treba zamjeniti fundamentalistima.
Politika administracije bila je kontradiktorna. S jedne strane, ona je željela da Assad ode sa vlasti, ali je s druge strane opozicija pod kontrolom ekstremista. Postavlja se pitanje, ko bi mogao zamjeniti Assada ako on bude svrgnut sa vlasti? Najlakše je kazati kako Assad mora sići sa vlasti, ali ako se taj process nastavi dalje, onda proizlazi da je bilo ko drugi bolji od njega. Upravo se na ovom pitanju razilaze generali Pentagona i Obamina administracija. Generali združene komande smatrali su da bi direktan izazov politici Obamine administracije imao gotovo nultu šansu za uspjeh. Stoga su oni u jesen 2013. godine odlučili, bez da idu redovnim političkim kanalima, poduzeti određene korake protiv ekstremista, time što su vojnim establišmentima drugih zemalja odlučili dostaviti američke obavještajne podatke, nadajući se da bi vojne hijerarhije tih zemalja te podatke dostavile Sirijskim oružanim snagama, a koja bi ih zauzvrat iskoristila protiv zajedničkog neprijatelja, Jabhat al-Nusre i Islamske države.
Tri zemlje, Njemačka, Izrael i Rusija, održavale su vezu sa Sirijskim oružanim snagama i imale su određeni uticaj na Assadov režim kada je u pitanju donošenje odluka njegovog režima – američki obavještajni podaci su upravo preko ovih zemalja distribuirani Assadu. Svaka od ovih zemalja ponaosob, imala je razloge za održavanje kontakata i suradnju sa Assadovim režimom. Njemačka je bila ozbiljno zabrinuta šta bi se moglo desiti sa šest miliona muslimana koji žive na njenoj teritoriji, ako bi došlo do dalje ekspanzije i jačanja Islamske države. Izrael je bio zabrinut za sigurnost svojih granica, a Rusija je sa Sirijom održavala dugogodišnji savez, i bila je zabrinuta za sudbinu svoje jedine pomorske baze na Mediteranu koja je stacionirana na obali sirijskog grada Tartusa. “Mi nismo imali namjeru rekao je ovaj savjetnik. “Međutim, mi smo smatrali da bi razmjena obavještajnih podataka na bazi vojske Amerike sa vojskama drugih zemalja, mogla biti produktivan potez. Nama je bilo jasno da su Assadu trebali bolji taktički obavještajni podaci i operativni savjeti. JCS je stoga zaključio da ako bismo mi uspjeli podmiriti te potrebe koje je Assad imao, mi bismo time unaprijedili opću borbu protiv islamističkog terorizma. Obama to nije znao. Štaviše, Obama nije bio upoznat o tome šta u datom trenutku čini združena komanda, a to je bio slučaj i sa svim drugim američkim predsjednicima.
Onog momenta kada je počeo tok obavještajnih američkih podataka, Njemačka, Izrael i Rusija počeli su podatke o lokacijama i namjeri radikalnih džihadističkih grupacija dostavljati Sirijskoj vojsci, baš kao što je to bilo očekivano. Zauzvrat, Sirijska vojska je uzvraćala informacijama o svojim snagama, njenim kapacitetima i namjerama. Nije bilo direktnog kontakta između Sirijskih i američkih vojnih snaga, već smo mi pružali obavještajne podatke, uključujući i dugoročne analize o budućnosti Sirije koje su proizveli naši saradnici ili pak neki od naših ratnih koledža – a pomenute tri zemlje sa tim su informacijama mogle raditi što im je volja, uključujući i mogućnost da ih razmjenjuju sa Assadom. Mi smo Njemcima i drugim govorili: ‘Mi vam dajemo zanimljive informacije a naš je interes zajednički.’ Kraj priče. JCS se mogao nadati da bi iz ovog poteza moglo proisteči nešto korisno – ali to je bila obična razmjena jedne vojske sa drugom vojskom, a ne neka podla zavjera Združene komande iza leđa Obamine administracije a sa ciljem da pomognemo Assadu. Bilo je to nešto puno inteligentnije od toga. Ako se Assad uspije održati na vlasti, to neće biti zbog toga jer smo mu mi pomogli da se održi. Radije, bit će to zbog toga što je bio dovoljno inteligentan da iskoristi obavještajne podatke i dobar taktički savjet koji smo mi dali drugima.”
Povijest javnih odnosa između SAD-a i Sirije u toku proteklih nekoliko decenija karakteristična je po neprijateljstvu. Assad je osudio terorističke napade koji su se desili u New Yorku 11. 09. 2001. g., ali se protivio američkoj invaziji na Irak. George W. Bush je tokom svog predsjedničkog boravka u Bijeloj kući sve vrijeme pokušavao Siriju povezati sa tri zemlje koje je označio kao osovine zla – axis of evil. U te zemlje spadaju Irak, Iran i Sjeverna Koreja. Depeše State Departmenta koje je obznanio WikiLeaks potvrdile su da je Bušova administracija pokušala destabilizirati Siriju. Ti napori su se nastavili i kada je u pitanju Obamina administracija. U decembru 2006. g., William Roebuck, koji je tada rukovodio američkom ambasadom u Damasku, načinio je analizu “ranjivosti” Assadove vlade u kojoj je naveo metode “čija primjena bi mogla povećati mogućnost” šansi da se njegov režim destabilizira. Ovaj diplomata je preporučio kako bi bilo dobro da Washington, u saradnji sa Saudijskom Arabijom i Egiptom, pokuša povećati sektaške tenzije, fokusirajući se na publiciranje informacija o “Sirijskim naporima koji su upereni protiv ekstremističkih grupa” – disidentskih Kurda i radikalnih sunitskih frakcija – “na način da to sugerira slabost, znake nestabilnosti i nekontrolirani kontraefekat”, kao i to da treba nastaviti sa “izolacijom Sirije” koju treba ohrabrivati pružanjem američke podrške Frontu nacionalnog spasa, koji predvodi Abdul Halim Khaddam, bivši potpredsjednik Sirije, čija je vlada u egzilu u Rijadu a finansiraju je Saudijska Arabija i Muslimanska braća.
Jedna druga slična depeša iz 2006. g., potvrdila je da je Američka ambasada potrošila pet miliona dolara finansirajući disidente koji su nastupali kao nezavisni kandidati za Narodnu skupštinu. Pružanje ove vrste finansijske potpore se nastavilo čak i nakon što je postalo jasno da je sirijska obavještajna služba bila na tragu ove informacije. Jedna depeša iz 2010. g., upozorila je da će Sirijska vlada finansiranje televizijske stanice u Londonu kojom rukovode pripadnici sirijske opozicije smatrati podrivačkim i neprijateljskim činom uperenim protiv sirijskog režima.
S druge strane pak, postoji čitava paralelna historija tajne suradnje između Sirije i SAD-a tokom istog ovog perioda. Dvije zemlje surađivale su u borbi protiv Al Qaede, njihovog zajedničkog neprijatelja. Jedan dugogodišji konsultant koji radi za američku obavještajnu zajednicu izjavio je da je, nakon 11. Septembra, Bashar bio od izuzetno velike pomoći Amerikancima više godina. „Dok smo mi prema njemu u tom istom periodu bili nezahvalni, grubi i nepažljivi prema blagu – vrijednim informacijama – koje nam je dostavio, ta tiha suradnja se nastavila među nekim vladinim dijelovima, čak i nakon odluke Bušove administracije kojom je on demoniziran.”
Assad je 2002. godine ovlastio sirijsku obavještajnu službu da preda stotine internih dokumenata o aktivnostima Muslimanske braće u Siriji i Njemačkoj. Nešto kasnije, iste godine, obavještajna služba Sirije uspjela je spriječiti planirani napad koji su pripadnici Al Qaede planirali izvesti protiv ciljeva u sjedištu američke pete flote stacionirane u Bahreinu. Assad je pristao da CIA-i dostavi ime važnog suradnika Al Qaede. Prekršivši dogovor CIA je ovog suradnika direktno kontaktirala, pri čemu je on odbio surađivati, prekinuvši vezu sa njegovim sirijskim šefovima. Assad je također, tajno, predao Amerikancima rođake Saddama Husseina koji su zatražili Azil u Siriji. Osim toga, poput vlasti drugih američkih saveznika, Jordana, Egipta, Tajlanda i drugih zemalja, Assadov režim je u zatvorima Damaska primjenjivao torture protiv osumnjičenih terosita u ime CIA-e. Upravo ova vrsta suradnje omogućila je da Damask 2013. g., pristane na indirektnu razmjenu obavještajnih podataka sa SAD-om. Generali združene američke komande za razmjenu američkih obavještajnih podataka su obznanili da zauzvrat od Assada očekuju četiri stvari. Tražili su od Assada da suzbije Hizbullah od napada na Izrael, da obnovi propale pregovore sa Izraelom kako bi se postigao sporazum o statusu Golanske visoravni, da prihvati ruske i vojne savjetnike drugih zemalja, te da pristane na održavanje demokratskih izbora nakon rata, uz odobrenje učešća različitih političkih opcija u njima.
Ovaj savjetnik JCS-a je naveo: “Od Izraelaca smo dobili pozitivne povratne informacije. Bili su spremni na ovaj vid suradnje, ali su željeli znati kako će na to reagirati Iran i Sirija. Sirijci su odgovorili da Assad svoju odluku o ovom vidu suradnje neće donijeti uniulateralno – on za tako nešto mora osigurati podršku njegovih oružanih snaga i alevitskih saveznika. Assad se pribojavao da bi Izrael, nakon što pristane na obećani dogovor, mogao odustati od njegove konačne primjene.” Jedan visoki savjetnik Kremlja za Bliski istok mi je kazao da je Assad krajem 2012. g., nakon što je doživio seriju poraza na ratištu, kao i veliki broj prebjega iz svojih oružanih snaga, stupio u kontakt sa Izraelom preko svojih veza u Moskvi, prilikom čega je Izraelu ponudio ponovno otvaranje pregovora o statusu Golanske visoravni. Međutim, Izraelci su odbili ovu Assadovu ponudu. “Kazali su ‘Assadu je došao kraj,’ rekao mi je ovaj ruski dužnosnik.” “Njemu se bliži kraj.” Rekao je da su Turci Moskvi uputili poruku istog sadržaja. Polovinom 2013. g., pak, Sirijci su postali uvjereni da su najgore što im se moglo dogoditi prošli, i tražili su garancije od Amerikanaca i drugih faktora, da se radi o njihovoj iskrenosti kada se radi o pomoći koju su ponudili Assadovom režimu.
U početnom stadiju razgovora, savjetnik je rekao da su šefovi američke združene komande JCS pokušali ustanoviti šta je Assad od njih tražio kao dokaz o njihovim dobrim namjerama. Odgovor je upućen posredstvom jednog Assadovog prijatelja: “Dajte mu glavu princa Bandara.” Šefovi združene komande su to odbili. Bandar bin Sultan obavljao je najviše dužnosti u obavještajnoj sferi i aparatu nacionalne sigurnosti Saudijske Arabije, a proveo je i više od 20 godina kao ambasador Saudijske Arabije u Washingtonu. Proteklih godina Bandar se otvoreno zalagao za svrgavanje Assada sa vlasti po svaku cijenu, ne birajući za to sredstva. Navodno, zbog lošeg zdravstvenog stanja, on je podnio ostavku na mjesto direktora Vijeća za nacionalnu sigurnost Saudijske Arabije. Ali, Saudijska Arabija i dalje važi kao glavni sponzor sirijske opozicije. Ta pomoć je, prema američkim obavještajnim procjenama prošle godine iznosila 700 miliona američkih dolara.
U julu 2013. g., generali združene komande (JCS) pronašli su direktniji način kojim bi demonstrirali kako su spremni ozbiljno pomoći Assadu. Već tada postojao je tajni kanal dopremanja oružja sirijskoj opoziciji iz Libije, u aranžmanu CIA, a preko turske teritorije. (Ovaj transfer započet je negdje nakon Gadafijeve smrti, 20. oktobra 2011.).
Ova operacija provođena je uglavnom iz tajnog sjedišta CIA-e u Bengaziju, uz pristanak američkog Ministarstva vanjskih poslova. 11. 09. 2012. g., za vrijeme antiameričkih demonstracija koje su dovele do paljenja američkog konzulata u Bengaziju ubijen je američki ambasador u Libiji, Christopher Stevens.
Dopisnici američkog lista Washington Post u ruševinama spaljenog konzulata pronašli su kopije ambasadorovog plana aktivnosti. Ovaj dokument potvrdio je da se ambasador Stevens 10. septembra susreo sa šefom stanice CIA-a u Libiji. Idućeg dana, nedugo nakon čega je ubijen, također se susreo sa predstavnikom kompanije Al-Marfa Shipping and Maritime Services Co, sa sjedištem u Tripoliju, koja je, prema riječima savjetnika JSC-a, bila zadužena za prevoz pošiljke oružja u Siriju. Do kraja ljeta 2013. g., obavještajni podaci agencije Pentagona – DIA već su bili široko distribuirani. Iako su mnogi iz američke obavještajne zajednice bili svjesni da sirijskom opozicijom dominiraju ekstremisti, oružje CIA-a nastavilo je pristizati, što je za Assadovu armiju predstavljalo kontinuirani problem. Ostavštine Gaddafijevog oružja stvorile su svojevrstan međunarodni bazar oružja, iako su cijene tog oružja bile itekako visoke. “Nije bilo nikakvog načina da se zaustave pošiljke oružja čiji transfer je odobrio američki predsjednik”, izjavio je ovaj savjetnik JCS-a. CIA-i je prišao jedan predstavnik združene komande JCS i sugerirao joj je slijedeći prijedlog: “Turski vojni arsenal raspolaže daleko jeftinijim oružjem koje bi do ruku sirijskih opozicionih snaga moglo doći za samo nekoliko dana, i to bez potrebe da putuje brodom.” Međutim, nije samo CIA od toga imala koristi. “Mi smo radili sa Turcima kojima smo vjerovali a koji nisu bili lojalni Erdoganu,” rekao nam je ovaj savjetnik. “I uspjeli smo ih nagovoriti da džihadistima u Siriji dostave svo zastarjelo oružje koje su imali u svom arsenalu, uključujući i karabin M1 koji nije viđen u upotrebi još od Korejskog rata, kao i puno nekadašnjeg sovjetskog oružja. Bila je to poruka koju bi Assad odlično trebao razumjeti. Pronašli smo način i bili kadri minimizirati efekte politike američkog predsjednika izbacivši je iz šina.”
Protok američkih obavještajnih podataka sirijskim oružanim snagama, i doturanje zastarjelog i neefikasnog oružja pobunjenicima, došlo je u kritičnom momentu. Sirijska vojska je u proljeće 2013. g., pretrpjela teške gubitke boreći se protiv Jabhat al-Nusre i drugih ekstremističkih grupacija pri čemu nije bila kadra odbraniti provincijski glavni grad Raqqa. Povremeni napadi sirijske vojske i borbenih aviona nastavljeni su u ovom području mjesecima, bez većeg uspjeha, dok sirijska vojska nije odlučila da se povuče iz Raqqe i drugih područja koja je bilo teško braniti. Bila su to rijetko naseljena područja na sjeveru i zapadu. Umjesto toga, fokusirala se na konsolidaciju područja koja su se već nalazila pod kontrolom vlade Damaska i gusto naseljenih područja koja glavni grad Sirije povezuju sa Latakijom na sjeveroistoku. Ali, kako su sirijske oružane snage napredovale i jačale, zahvaljujući podršci grupe generala združene američke komande JCS, Saudijska Arabija, Katar i Turska, još više su intenzivirale finansijsku i podršku u naoružanju Jabhat al-Nusri i Islamskoj državi, koje su do kraja 2013. g., ostvarile nevjerovatne rezultate sa obje strane sirijsko-iračke granice. Preostali dio umjerenijih pobunjenika našao se u borbi sa ekstremistima. U januaru 2014. g., Islamska država preuzela je od Nusre potpunu kontrolu nad gradom i okolnim plemenskim područjima i ovaj grad proglasila svojim sjedištem. Assad je još uvijek kontrolirao 80 posto sirijske populacije, ali je izgubio veliki dio njene terirorije.
Napori CIA-e u obučavanju umjerenih pobunjenika također su propali. “Poligon CIA-e za obučavanje pobunjenika bio je lociran u Jordanu i bio je pod kontrolom jedne plemenske skupine iz Sirije,” navodi ovaj savjetnik JCS-a. Postojala je bojazan i sumnja da se među prijavljenim za obuku nalazio veliki broj sirijskih regularnih snaga, ali bez uniforme. Ovo se desilo i ranije, u jeku iračkog rata, kada se stotine pripadnika šiitske milicije prijavilo u američke centre za vojnu obuku, kako bi dobili nove uniforme, nekoliko dana obuke i oružja, te da bi kasnije nestali u pustinji. Poseban program obuke koji je Pentagon organizirao u Turskoj nije dao nimalo bolje rezultate. Pentagon je u septembru priznao da se samo “četiri ili pet” njegovih regruta još uvijek bori protiv pripadnika Islamske države, a samo nekoliko dana nakon toga, oko70 njih prebjeglo je u redove Jabhat al-Nusre, odmah nakon što su prešli tursko-sirijsku granicu i ušli u Siriju.
U januaru 2014. g., John Brennan, direktor CIA-e, očajan zbog nedostatka napretka, pozvao je šefove američkih i arapskih obavještajnih agencija iz različitih zemalja Bliskog istoka na tajni sastanak u Washington, sa ciljem da Saudijsku Arabiju pokuša nagovoriti da prestane pružati podršku ekstremističkim borcima u Siriji. “Saudijci su nam rekli da su voljni slušati,” rekao je savjetnik JCS-a. “Tako da su svi sjeli za jedan sto kako bi saslušali šta im to Brennan ima kazati o tome kako se svi trebaju priključiti i dati podršku umjerenim snagama u Siriji. Njegova poruka je glasila da ako bi svi u regionu prestali podržavati Al-Nusru i ISIL, njihovo oružje i municija bi presušili, a umjerene snage bi izašle kao pobjednici. Saudijci su ignorirali ovak Brennanov apel. Po povratku u Rijad, nastavili su pružati još veću podršku ekstremistima a od nas su tražili još više tehničke pomoći. A mi smo im odgovorili potvrdno, tako da ispada da mi zapravo podupiremo ekstremiste.”
Daleko od toga da su Saudijci jedini problem. Američke obavještajne službe prikupile su preseretnute poruke u domenu HUMINT-a koje potvrđuju da je Erdoganova vlada godinama podržavala Jabhat al-Nusru i da sada isto to čini kada je u pitanju ISIL. “Mi se možemo nositi sa Saudijcima,” kaže savjetnik. “Lahko nam se nositi i sa Muslimanskom braćom. Moglo bi se reći da ravnoteža snaga na Bliskom istoku počiva na nekom obliku uzajamno zagarantirane destrukcije između Izraela i ostatka Bliskog istoka, a da tu ravnotežu može poremetiti jedino Turska – što je zapravo Erdoganov san. Mi smo mu kazali da želimo da spriječi protok stranih džihadista koji se slijevaju u Tursku. Ali njegovi su snovi veliki – on sanja o obnovi Osmanske imperije – a on ne shvata koliko bi on u tome mogao biti uspješan.” Jedna od konstanti u američkim pitanjima nakon pada Sovjetskog saveza, bili su odnosi između američke i ruske armije.
Nakon 1991. godine, SAD je potrošila milijarde dolara kako bi Rusiji pomogla da osigura svoj nuklearni arsenal, što također uključuje izuzetno tajne zajedničke operacije u cilju uklanjanja uranijuma obogaćenog za proizvodnju nuklearnog oružja, iz nezaštićenih skladišta u Kazahstanu. Zajednički program i monitoring sigurnosti materijala na visini spremnosti za proizvodnju oružja, nastavili smo naredne dvije decenije. Za vrijeme američkog rata u Afganistanu, Rusija je osigurala odobrenje za prelet američkim teretnim avionima i tankerima, kao i pristup za dostavu naoružanja, municije, hrane, vode koje su bile neophodne američkoj vojnoj mašineriji na dnevnoj bazi. Ruska vojska nam je pružala obavještajne podatke o kretanju Osame bin Ladena i pomogla SAD-u u pregovorima oko obezbjeđivanja prava na korištenje zrakoplovne baze u Kirgistanu. Združena komanda sve vrijeme trajanja rata u Siriji održava komunikaciju sa svojim ruskim kolegama, a veza između dviju oružanih sila počinje na samom vrhu. U augustu, nekoliko sedmica prije no što je otišao u mirovinu, Dempsey, predsjedavajući združene komande američkih vojnih snaga, obavio je oproštajnu posjetu sjedištu Irskih odbrambenih snaga u Dablinu prilikom čega je prisutnima na tom skupu kazao da se trudio da za vrijeme svog mandata na čelu združene komande održava kontakte sa zapovjednikom Ruske vojske, generalom Valery Gerasimovim. “Ja sam mu ustvari predložio da ne bismo naše karijere trebali završiti na isti način kako smo ih započeli,” rekao je Dempsey. Jedan je bio komandir tenka u Zapadnoj Njemačkoj, a drugi u Istočnoj.
Što se pak tiče odnosa prema Islamskoj državi – ISIL, Rusija i SAD imaju jedna drugoj šta ponuditi. Mnogi u redovima rukovodećih struktura i običnih boraca ISIL-a su se više od deceniju borili protiv Rusije u dva Čečenska rata koji su počeli 1994. godine, a Putinova vlada je ozbiljno posvećena borbi protiv terorizma. “Rusija poznaje vodstvo ISIL-a,” rekao je savjetnik JCS-a, “i ima uvida u njihove operativne tehnike, i ima puno obavještajnih podataka koje bi mogla podijeliti.” “Zauzvrat”, rekao je, “mi imamo odlične stručnjake za obuku koji posjeduju višegodišnje iskustvo u obuci stranih boraca – got excellent trainers – iskustvo koje Rusija ne posjeduje.” Ovaj savjetnik nije želio govoriti o onom što američka obavještajna zajednica također, navodno ima: sposobnost da osigura podatke o ciljevima, koje obično osigurava putem plaćanja velikih suma novca, od svojih izvora – špijuna – koji se nalaze u redovima pobunjeničkih milicija.
Jedan bivši savjetnik Bijele kuće za pitanja Rusije mi je rekao da je Putin prije 11. septembra imao običaj kazati: “Mi imamo iste noćne more u vezi različitih mjesta. Mislio je pritom na problem sa kalifatom u Čečeniji i našim ranijim problemom sa Al Qaedom. U današenje vrijeme, nakon pada Metrojeta iznad Sinaja i masakra u Parizu i drugdje, teško je izbjeći zaključak da mi zapravo imamo iste more u vezi istih mjesta.”
Unatoč tome, Obamina administracija nastavlja sa optužbama na račun Rusije zbog njene podrške Assadu. Umirovljeni visoki diplomata koji je svojevremeno službovao u američkoj ambasadi u Moskvi izrazio je suosjećanje s Obaminim dilemama kao lidera Zapadne koalicije koja se suprotstavlja ruskoj agresiji protiv Ukrajine: “Ukraina je ozbiljno pitanje koje je Obama pokušao rješiti na energičan način. Ali naša politika vis-à-vis Rusije je isuviše površna i neusredsređena. U Siriji nismo u pitanju mi. U pitanju je zapravo briga da Assad ne smije izgubiti. Prava slika je da Putin ne želi da se haos iz Sirije prelije na teriroriju Jordana ili Libanona, kao što se prelilo na Irak.
Putin također ne želi da Sirija završi u rukama ISIL-a. Najkontraproduktivnija stvar koju je Obama učinio, a ona je ranila naše napore da nasilje privedemo kraju, je to što je rekao da: ‘Assad mora otići sa vlasti kao preduvjet za pregovore.’” On također odražava stavove koje drže neki u Pentagonu aludirajući na kolateralni faktor koji je odredio odluku Rusije da se odluči za upotrebu zračnih napada kako bi na taj način pružila podršku sirijskoj vojsci 30. septembra, što je predstavljalo Putinovo zalaganje da Assad ne doživi Gadafijevu sudbinu. Rečeno mu je da je Putin tri puta pregledao video Gadafijevog divljačkog ubistva, koji pokazuje kako je Gadafi sodomiziran bajonetom. Savjetnik JCS-a mi je također kazao o američkim obavještajnim procjenama čiji je zaključak da je Putin bio zapanjen sudbinom koju je doživio Gadafi: “Putin je krivio samog sebe što je dozvolio da Gadafi padne sa vlasti, i zbog činjenice što nije pokušao odigrati značajniju ulogu iza zatvorenih vrata u UN-u kada je zapadna koalicija lobirala da joj se dozvoli odobravanje zračnih napada kojima je dokrajčen Gadafijev režim. “Putin je vjerovao da, ako se aktivno ne uključi, Bashar bi mogao doživjeti istu sudbinu kao i Gadafi – a on bi doživio uništenje svojih saveznika u Siriji.”
U svom govoru, koji je održao 22. novembra, Obama je izjavio da su “glavni ciljevi” ruskih zračnih napada “bile snage umjerene sirijske opozicije”. Bila je to verzija događaja od koje je rijetko odstupila američka administracija – kao ni većina američkih vodećih medija. Rusi su pak tvrdili da su njihovi ciljevi sve pobunjeničke skupine koje predstavljaju prijetnju stabilnosti Sirije – uključujući i Islamsku državu. Savjetnik Kremlja za Bliski istok u jednom svom intervjuu je objasnio da je prva runda ruskih napada imala za cilj osnažiti sigurnost oko ruske mornaričke baze u Latakiji, uporištu Alevita. Strateški cilj, izjavio je on, je stvaranje koridora od Damaska do Latakije i ruske baze u Tartusu koji bi bio lišen džihadističke opasnosti, nakon čega bi se bombardiranje preusmjerilo na jugoistok, sa velikom koncentracijom bombardiranja teritorije gdje se nalaze uporišta Islamske države. Ruski napadi na ciljeve Islamske države u gradu Raqqa i oko njega, objavljeni su već početkom oktobra. Ti su se napadi nastavili u novembru i to na položaje ISIL-a u blizini drevnog historijskog grada Palmire i provincije Idlib, oko koje se lome koplja, a koja se nalazi na granici sa Turskom.
Ruska povreda zračnog prostora Turske počela se dešavati odmah nakon što je Putin odobrio upotrebu napada, a ruske zračne snage upotrijebile su sisteme za elektronsko remećenje komunikacija koje su se sudarile sa turskim radarima. Poruke koje su odaslane turskim zračnim snagama , kako navodi savjetnik JCS-a, slijedeće su glasile: “Letjet ćemo našim avionima gdje mi to želimo, i tamo gdje mi to želimo, i onesposobit ćemo vase radarske sisteme. S nama se ne smijete poigravati. Putin je želio poslati poruku Turcima da znaju s kim imaju posla.” Ruska povreda turskog zračnog prostora imala je za posljedicu turske pritužbe, a Rusi su negirali da se radilo o povredi zračnog prostora Turske. Turski su avioni patroliranje svojih granica počeli održavati još agresivinije. Sve do 24. novembra nije došlo ni do jednog ozbiljnijeg incidenta, kada su dva turska aviona F-16, navodno djelujući u skladu sa agresivnijim pravilima djelovanja, srušila ruski avion 24M koji je bio prešao u zračni prostor Turske, i to ne više od 17 sekundi. U periodu nakon rušenja ruskog aviona, presjednik Obama izrazio je podršku turskom predsjedniku Erdoganu, a 1. decembra izjavio je na konferenciji za štampu da njegova administracija čvrsto stoji opredjeljena za podršku sigurnosti i suverenitetu Republike Turske. Obama je rekao da sve dok je Rusija odana savezu sa Assadom, “veliki dio ruskih resusrsa bit će meta napada od strane opozicionih grupa…koje mi podržavamo… Zbog toga ne trebamo biti u iluziji da će Rusija samo napadati ciljeve ISIL-a. To se ne dešava sada. Nikada se nije dešavalo. To se neće dešavati ni narednih nekoliko sedmica.”
Savjetnik Kremlja za Bliski istok, kao i članovi združene komande, i DIA-e, odbacuju umjerenjake koji uživaju podršku predsjednika Obame. Oni ih posmatraju kao ekstremističke islamske grupacije koje se bore zajedno sa Jabhat al-Nusrom i ISIL-om (“Nema potrebe igrati se riječima i teroriste dijeliti na umjerene i one koji nisu umjereni,” izjavio je Putin u svom govoru 22. oktobra). Američki generali ih smatraju iznurenim milicijama koje su bile prisiljene da postignu sporazum sa Jabhat al-Nusrom i ISIL-om u cilju preživljavanja. Krajem 2014. godine Jürgen Todenhöfer, njemački novinar kojem je dozvoljeno da provede deset dana putujući teritorijem koji kontroliraju snage ISIL-a na području Iraka i Sirije, izjavio je za CNN: “Da se rukovodstvo ISIL-a sve do jednog ismijava pričama o Slobodnoj sirijskoj armiji – FSA. Oni je uopće ne uzimaju za ozbiljno. O njoj govore sljedeće: ‘Najveći prodavači oružja su pripadnici FSA-a. Ako dođu u posjed dobrog komada oružja, oni ga prodaju nama.’ Njih ne smatraju ozbiljnim, ali Assada poštuju i ničeg se ne boje. FSA ne igra nikakvu važnu ulogu u Siriji.”
Putinovo bombardiranje u Siriji uzrokovalo je niz antiruskih napisa u američkoj štampi. 25. oktobra, New York Times je objavio, citirajući dužnosnike Obamine administracije, da ruske podmornice i špijunska plovila “agresivno” djeluju nedaleko od podvodnih kablova preko kojih se odvija veći dio svjetskog internetskog saobraćaja – iako, kao što članak u nastavku priznaje, “još uvijek” nema čvrstih dokaza o eventualnim ruskim pokušajima da stvarno poremete internetsku komunikaciju. Desetak dana ranije Times je objavio kratki prikaz ruskih upada u svoje bivše republičke satelite, opisavši rusko bombardiranje u Siriji kao “neku vrstu povratka ambicioznim vojnim potezima bivšeg Sovjetskog saveza”. Ovaj izvještaj uopće ne spominje da je Vlada predsjednika Assada zvanično uputila poziv Rusiji da intervenira, niti uopće spominje američke akcije bombardiranja unutar Sirije koje traju od prošlog septembra, ali bez odobrenja Sirijske Vlade. Urednički članak (op-ed) u istom listu koje je napisao Michael McFaul, Obamin ambasador u Rusiji između 2012. i 2014. godine, istaknuo je da ruska akcija bombardiranja u Siriji gađa “sve druge vojne formacije izuzev Islamske države”. Antiruski medijski rat nije splahnuo ni nakon pada ruskog putničkog aviona Metrojet, za koji je odgovornost preuzela Islamska država. Mali je broj onih u redovima američke vlade i medija koji su propitivali zbog čega bi Islamska država namjerno rušila civilni ruski avion, u kojem su bila 22 putnika i članovi posade, ako je ruska avijacija bombardirala samo “umjerene” sirijske pobunjenike.
U međuvremenu su ekonomske sankcije protiv Rusije još uvijek na snazi, zbog Putinove politike protiv Ukrajine, koje veliki broj Amerikanaca smatra ratnim zločinom, kao i sankcije američkog Ministarstva trezora koje su uvedene protiv Sirije kao i američkih državljana koji posluju sa ovom zemljom. New York Times je u jednom svom izvještaju o sankcijama koji je objavljen krajem novembra, ponovo oživio jednu neutemeljenu tvrdnju, kazavši kako američko Ministarstvo trezora ističe argument po kojem američka administracija sve vrijeme koristi u vezi Assada u nastojanju da uvjeri Rusiju da ga prestane pomagati: o tome kako je Assad, iako tvrdi da se bori protiv islamističkih terorista, zapravo u nekoj vrsti saveza sa Islamskom državom kojoj je dopustio da se razvije i ojača dok se on učvršćivao na poziciji vlasti.
Četiri temeljna stuba Obamine politike prema Siriji i danas važe kao nepromijenjena: insistiranje na tome da Assad mora otići sa vlasti; da je nemoguća bilo kakva vojna koalicija protiv ISIL-a koja bi uključivala i učešće Rusije u njoj; da je Turska istrajan saveznik SAD-a u ratu protiv terorizma; te da u Siriji postoji značajan broj umjerenih pobunjenika koji zavređuju američku podršku. Teroristički napadi koji su izvedeni u Parizu 13. novembra u kojim je ubijeno stotrideset ljudi nisu promijenili oficijelnu poziciju Bijele kuće, iako veliki broj evropskih političkih lidera, uključujući i francuskog predsjednika François Hollandea, insistiraju na većoj suradnji sa Rusijom kako bi u Siriji uspostavili veću koordinaciju sa ruskim zračnim snagama. Također je bilo riječi o potrebi veće fleksibilnosti kada su u pitanju razgovori o rokovima o odlasku Assada sa vlasti. Hollande je 24. novembra otputovao u Washington kako bi razgovarao o tješnjoj suradnji SAD-a i Francuske u borbi protiv Islamske države. Na zajedničkoj konferenciji za štampu u Bijeloj kući Obama je izjavio da su se on i Hollande složili da “ruski napadi protiv umjerene opozicije samo još više učvršćuju Assadov režim, čija brutalnost je pomogla pojavljivanju i rastu ISIL-a.” Hollande nije otišao toliko daleko, ali je izjavio da će diplomatski razgovori o Siriji u Beču rezultirati “odlaskom Bashara al-Assada…te da je Siriji potrebna vlada nacionalnog jedinstva.” Konferencija za štampu nije adresirala daleko urgentnije neslaganje dvojice predsjednika o ulozi turskog predsjednika Erdogana. Obama je branio pravo Turske da štiti svoje granice, dok je Hollande insistirao “da je od urgentnog značaja” za Tursku da poduzme energičniju akciju protiv terorista. Savjetnik JCS-a mi je prenio da je jedan od osnovnih ciljeva Hollandeove posjete Washingtonu nastojanje da američkog predsjednika Obamu pokuša ubijediti da podrži deklaraciju EU u cilju zajedničke borbe protiv ISIL-a. Obama je to pak odbio. Karakteristično je da se Evropljani s tom idejom nisu obratili NATO-u, kojem pripada i Turska, što govori o tome da za Evropu problem zapravo predstavlja Turska, izjavio je ovaj savjetnik američke združene komande.
Prirodno je da sirijski predsjednik Assad, ne prihvata legitimnim da grupa stranih političkih vođa odlučuje o njegovoj budućnosti. Ambassador Sirije u Pekingu Imad Moustafa, bivši dekan Fakulteta informativnih tehnologija na Univerzitetu u Damasku, i bliski savjetnik Assada, odakle je 2004. godine imenovan na dužnosti ambasadora Sirije u Washingtonu, gdje je ostao sedam godina još uvijek se smatra bliskim Assadu i može mu se vjerovati da reflektira Assadovo razmišljanje. On mi je kazao da bi za Assada, ako bi se odrekao vlasti, to zapravo značilo kapitulaciju pred “naoružanim terorističkim grupacijama” i da bi ministri koji bi u budućnosti činili vladu nacionalnog jedinstva – kao što to predlažu evropske zemlje – bili percipirani kao sluge stranih sila koje bi ih imenovale. Ove bi sile novog predsjednika time podsjetile da “ga mogu lahko zamijeniti novim liderom kao što su to bile kadre učiniti njegovom prethodniku… Assad svoju vlast duguje svom narodu i on ne želi odstupiti sa vlasti samo zbog toga što to od njega traži grupa zemalja, povijesnih neprijatelja Sirije.”
Mustafa se također dotakao Kine, Assadovog saveznika, kazavši kako je Kina, navodno, obećala da će u Siriju uložiti više od 30 milijardi dolara u njenu postratnu rekonstrukciju. Kinu također zabrinjava Islamska država. Prema njegovim riječima: “Kina sirijsku krizu posmatra iz tri perspektive: iz perspektive međunarodnog prava i legitimiteta; globalnog strateškog pozicioniranja i djelovanja džihadističkih Ujgura, koji žive u Xinjiangu, provinciji na krajnjem zapadu Kine. Xinjiang graniči sa osam zemalja -– Mongolijom, Rusijom, Kazahstanom, Kirgistanom, Tadžikistanom, Afganistanom, Pakistanom i Indijom – i, prema mišljenju Pekinga, služi kao provodnik terorizma širom svijeta kao i unutar granica Kine. Mnogi Ujguri koji se danas bore u Siriji dokazani su pripadnici Islamskog pokreta Istočnog Turkestana – nasilne separatističke organizacije koja se zalaže za osnivanje islamističke ujgurske države u Xinjiangu. Činjenica da im je obavještajna služba Turske pomogla da se iz Kine prebace u Siriju, preko turske teritorije, prouzrokovala je ozbiljne tenzije između obavještajnih službi dviju zemalja. Kina je zabrinuta zbog turske uloge u pružanju podrške borcima Ujgurima u Siriji bojeći se da bi ih Turska, na isti način, u perspektivi mogla podržati u borbi za otcjepljenje Xinjianga od Kine. Mi već sada kinesku obavještajnu zajednicu snabdjevamo informacijama u vezi ovih terorista i puta kojim su oni prebačeni od Kine u Siriju.”
Moustafinu bojazan dijeli i jedan vanjskopolitički analitičar iz Washingtona koji je pažljivo pratio put džihadista preko Turske u Siriju. Ovaj analitičar, čije mišljenje često traže visoki dužnosnici američke administracije, kazao mi je da je: “Erdogan Ujgure prebacivao iz Kine u Siriju specijalnim transportom, a da je njegova vlada često podržavala borbu Ujgura za njihova prava u Kini. Ujgurski teroristi, kao i neki ekstremni muslimani iz Mijanmara koji uspiju prebjeći u Tajland vrlo lahko dolaze do turskih pasoša sa kojima nakon toga putuju u Tursku, nakon čega ih se transportira u Siriju.” Ovaj analitičar također navodi drugu rutu koja važi kao još jedan “mišji put” kojim se Ujguri prebacuju u Siriju – čiji se broj procjenjuje od nekoliko stotina do nekoliko hiljada. Ona seže od Kine preko Kazahstana do Turske, a zatim do teritorije koju kontrolira Islamska država u Siriji. “Američke obavještajne službe,” kaže, “ne dobivaju valjane podatke o ovim aktivnostima jer im ih insajderi koji se ne slažu sa politikom administracije ne dostavljaju.” On također tvrdi ‘da je nejasno’ da li dužnosnici američkog State departmenta, i oni u Bijeloj kući, koji su zaduženi za politiku prema Siriji uopće shvataju o čemu je riječ. HIS Jane Defence Weekly je u oktobru procijenio da je od 2013. u Tursku ušlo čak 5000 Ujgura za koje se vjeruje da bi mogli biti potencijalni borci, od kojih je 2000 prebačeno u Siriju. Mustafa smatra da se u Siriji danas bori oko ‘860 ujgurskih boraca.’
Sve veća zabrinutost Kine ujgurskim problemom i njihovom vezom sa Sirijom i Islamskom državom okupirala je i Christinu Lin, eksperticu koja se bavila pitanjem Kine dok je prije deceniju radila u Pentagonu za vrijeme Donalda Rumsfelda. “Odrasla sam naTajvanu i u Pentagon sam došla kao kritičar Kine,” kazala mi je Lin.
“U prošlosti sam Kineze demonizirala kao ideološki nastrojene, i naravno da su oni daleko od savršenstva. Ali, danas mi se, nakon niza godina čini da se oni polahko otvaraju i evoluiraju, tako da sam vremenom i sama počela mijenjati vlastitu perspektivu o njima. Kinu vidim kao potencijalnog partnera kada su u pitanju mnogobrojni globalni izazovi, posebno kada je u pitanju Bliski istok. Postoje brojne lokacije, među kojima je, svakako i Sirija, gdje SAD i Kina moraju surađivati kada je u pitanju regionalna sigurnost i borba protiv terorizma.” Nekoliko sedmica ranije, ona je izjavila da Kina, Indija, koje su bile neprijatelji u vrijeme hladnog rata “koje se nisu podnosile ništa bolje nego Kina i SAD, danas prakticiraju zajedničke antiterorističke akcije – danas također, i Kina i Rusija podjednako žele da surađuju sa SAD-om kada je u pitanju zajednička borba protiv terorizma.” Iz kineske perspektive, smatra Lin, ujgurski militanti koji su uspjeli doći do Sirije u redovima Islamske države se posebno obučavaju u taktici preživljavanja koja ima za cilj da im omogući tajni povratak u Kinu, kako bi tamo mogli izvoditi terorističke napade. “Ako Assad padne sa vlasti,” napisala je Lin u jednom radu koji je objavljen u septembru, “sirijski džihadisti iz Rusije, Čečenije, kineskog Xinjianga i Kašmira u Indiji, vratit će se u svoje matične zemlje i svoj džihad usredsrediti na domaći teren, u čemu će im pomoći njihova operativna baza u središtu Bliskog istoka.”
General Dempsey i njegove kolege iz Združene komande američkih oružanih snaga u Pentagonu, svoje neslaganje sa Bijelom kućom držali su izvan zvaničnih birokratskih kanala i uspjeli su se održati na svojim pozicijama. To nije pošlo za rukom generalu Michaelu Flynnu. “Flynn je izazvao bijes Bijele kuće kada je insistirao kako se mora kazati istina o ratu u Siriji,” naveo je Patrick Lang, umirovljeni pukovnik američke vojske koji je gotovo čitavu deceniju obavljao dužnost glavnog civilnog obavještajca za Bliski istok pri DIA-u. “On je smatrao da je najbolje kazati istinu, i zbog toga je otpušten. Ali, odbio je da šuti.” Flynn mi je kazao da njegovi problemi nisu vezani samo za Siriju. “Ja sam uzburkao stvari u DIA i nisam samo pomjerio stolice na palubi Titanika. Bile su to radikalne reforme. Vjerovao sam da civilno rukovodstvo ne želi saznati pravu istinu. Zbog toga sam platio cijenu, ali sam se s tim pomirio.” U nedavnom intervjuu koji je dao njemačkom Der Spiegelu, Flynn je bio prilično otvoren vezano za uključivanje Rusije u rat u Siriji: “Mi sa Rusijiom moramo konstruktivno surađivati. Bez obzira da li se to nama sviđalo ili ne, Rusija je odlučila da se vojno angažira u Siriji. Njeno uključivanje dramatično je promijenilo dinamiku rata u Siriji, tako da sada ne možete tek tako kazati kako je Rusija negativna, kako joj tamo nije mjesto. Mi se moramo uozbiljiti kada je Rusija u pitanju.”
Malo je onih u Američkom kongresu koji dijele ovakvo razmišljanje. Jedna od izuzetaka je Tulsi Gabbard, demokratska članica kongresa sa Havaja i članica Vijeća kongresa za oružane aktivnosti, koja je, kao major u američkoj nacionalnoj gardi dva puta bila angažirana u operacijama na Bliskom istoku. U intervjuu CNN-u, koji je dala u oktobru, ova članica Američkog kongresa izjavila je da: “SAD i CIA trebaju prestati sa nezakonitim i kontraproduktivnim ratom u Siriji kojim nastoje svrgnuti sa vlasti Assadovu vladu, i svoje napore trebaju preusmjeriti na borbu protiv islamističkih ekstremističkih skupina u Siriji.” Novinar CNN-a upitao je Gabbardovu.”Da li vas zabrinjava to što je Assadov režim pokazao brutalnost ubivši najmanje 200.000 a možda čak i 300.000 vlastitih građana?” “Stvari koje se danas pripisuju Assadu,” odgovorila je Gabbard, “iste su one stvari koje su u ime SAD-a pripisivali Gaddafiju i Saddamu Husseinu, oni koji su imali za cilj svrgavanje njihovih režima. Ako se to desi u Siriji, doći ćemo u poziciju koja će prouzrokovati daleko veće patnje, koje će omogućiti progon vjerskih manjina i sirijskih kršćana, a naši će neprijatelji postati daleko jači.” “Dakle, ono što vi tvrdite”, sugerirao je novinar, “je da je ruska vojna intervencija iz zraka i angažman iranskih kopnenih snaga zapravo činjenje usluge Americi?” “Oni rade na uništenju našeg zajedničkog neprijatelja,” odgovorila je Gabbardova novinaru CNN-a.
Gabbard mi je kasnije kazala da joj je veliki broj njenih kolega u američkom kongresu, kako Republikanaca tako i Demokrata, privatno zahvalio što se usudila o tome javno govoriti. “Postoji veliki broj ljudi u redovima građana, pa čak i u samom Kongresu, koji očekuju da im se stvari temeljito pojasne,” kazala je Gabbard. “Ali, to je jako težak zadatak u situaciji kada imate toliko propagande i prevare kada je riječ o ratu u Siriji. Jednostavno istina je skrivena.” Neuobičajeno je za jednog političara da se direktno i javno suprotstavi zvaničnoj vanjskoj politici partije kojoj pripada. Za nekog ko je unutra, koji ima pristup najtajnijim obavještajnim podacima, govoriti kritički i otvoreno može značiti kraj njegove karijere. Najefikasniji način suprotstavljanja toj politici je povjerljiv odnos između novinara i insajdera. Međutim, taj odnos, po pravilu, ne nosi potpis osobe koja je dala kritičnu izjavu, ali to protivljenje zvaničnoj politici dakako postoji. Dugogodišnji konsultant Zajedničke posebne operativne komande nije skrivao svoje nezadovoljstvo i neslaganje kada sam ga upitao za njegovo mišljenje o američkoj politici prema Siriji.
“Rješenje za Siriju nam je pred nosom,” izjavio je. “Nama glavna prijetnja dolazi od ISIL-a. SAD, Rusija i Kina moraju raditi zajedno. Bashar treba ostati na vlasti, a kada se rat zaustavi, i zemlja stabilizira, biće održani izbori. Druga opcija ne postoji.”
Indirektna putanja američke vojske prema Assadu ugasila se odlaskom u mirovinu Dempseya u septembru. Njega je na mjestu šefa združene komande zamijenio general Joseph Dunford, koji je svjedočio pred Komitetom za oružane aktivnosti Senata u julu, na dva mjeseca prije nego je preuzeo dužnost. “Ako bismo trebali govoriti o zemlji koja predstavlja egzistencijalnu prijetnju za Sjedinjene američke države, ja bih u tom slučaju mogao prstom pokazati ka Rusiji,” rekao je Dunford.
“Ako pogledate na njeno ponašanje, u najmanju ruku, ono je alarmantno.” Dunford je u oktobru, kao šef združene komande kritizirao rusku zračnu intervenciju u Siriji, izjaviši pred pomenutim Komitetom kako se Rusija “uopće ne bori protiv ISIL-a”.
On je također dodao, kako Amerika mora “raditi zajedno sa turskim partnerima kako bi osigurala sjevernu granicu Sirije prema Turskoj” i “učiniti sve što je u našoj moći kako bi osposobili provjerene snage umjerene sirijske opozicije” – “umjerenjake” – kako bi se oni mogli oduprijeti ekstremistima.
Obama danas ima Pentagon koji mu je daleko poslušniji. Njegovoj politici nepodnošljivosti prema Assadu i pomirljivosti prema Erdoganu više neće biti indirektnog izazova i protivljenja od strane Pentagona. Dempsey i njegovi suradnici i dalje su opčarani Obaminom kontinuiranom javnom podrškom Erdoganu. Budući na postojanje čvrstih dokaza američke obavještajne zajednice protiv Erdogana – dokaza koje Obama privatno prihvata a koji glase: “Poznate su nam vaše relacije sa radikalima u Siriji”, rekao je predsjednik Obama Erdoganovim obavještajnim šefovima za vrijeme jednog oštrog i napetog razgovora u Bijeloj kući (koje sam ja prenio u LRB-u 17. 04. 2014.). Članovi združene komande (JCS) sve vrijeme su upozoravali Obaminu administraciju o džihadističkoj prijetnji u Siriji, i podršci iste od strane Turske. To upozorenje nikada nije prihvaćeno.
Pitanje je Zašto?
