Osman Softić                                                        kinesku ekspanziju

PISjournal – Iako zvaničnici američke administracije u Washingtonu, diplomati, pa i sam predsjednik Joe Biden, insistiraju da cilj američke globalne strategije nije okruženje, suzbijanje, slabljenje i u konačnici slamanje Kine, bojeći se njene konkurentne ekonomske, tehnološke i vojne moći i uticaja koji prijete da oslabe i ugroze američku globalnu hegemoniju i primat u svijetu, potezi koje sinhronizirano povlače kreatori američke strategije u Washingtonu, a koji su posebno intenzivirani proteklih nekoliko godina, ukazuju na suprotno.

Raniju politiku Trumpove administracije, koja je bila nepredvidiva, kontradiktorna, prevrtljiva, ad hoc, gruba, transakcijska i prijeteća, zamijenila je ozbiljnija, sofisticiranija i predvidljivija politika demokratske administracije, koja ima potpuno nov i suzdržaniji pristup, ali koja na ozbiljniji način demonstrira različite elemente moći, pritom prudentno koristeći mehanizme finansijskog pritiska, ekonomskih sankcija, obavještajnog djelovanja i posebno obnavljanja saveza s državama čija sigurnost i ekonomski prosperitet ovise o dobroj volji Washingtona, kao što su to Amerikanci djelimično uspješno postigli u Aziji i Pacifiku, rapidno gradeći čitavu arhitekturu i široku mrežu regionalnih sigurnosnih saveza.

Arhitekti i planeri američke strategije svjesni su činjenice da se u predstojećem hladnom ratu s Kinom Amerika ne može sama nositi s izazovima njenoj dominantnoj poziciji koju nastoji očuvati u svijetu, što sve više poprima oblik multipolarnosti, iako neki analitičari više insistiraju na tome da svijet ponovo postaje bipolaran, zanemarujući ulogu Rusije i manjih sila poput Indije, smatrajući ih manje relevantnim ili pak priželjkujući njihovo pristajanje da djeluju, makar ograničeno i suzdržano, u očuvanju američke dominacije. Koliko će zemalja, posebno u Jugoistočnoj Aziji, biti spremno podržati američku dominantnu poziciju i postojeći amerikocentrični globalni sistem, a koji sve više dolazi na udar Pekinga i Moskve i nekih manjih zemalja što se zalažu za promjenu globalnog statusa quo kako bi njihovi nacionalni interesi bili bolje zaštićeni, i dalje je nepoznanica.

Stvaranje novih saveza 

Washington je zasad uspio oživjeti kvadrilateralni sigurnosni dijalog (QUAD) prethodno poznat kao (QSD), čije su članice Japan, Australija, Indija i SAD. Ovaj savez, iako nije isključivo vojni, Peking smatra prijetnjom svojim interesima u Indopacifičkoj regiji jer vjeruje da je njegov primarni cilj vojno okruženje i suzbijanje (containment) Kine te sprječavanje širenja njenog legitimnog uticaja i interesa u tom dijelu svijeta. Rusija dijeli uvjerenje Pekinga u tom pogledu i s podozrenjem gleda na oživljavanje ovog saveza, koji su 2007. godine inicirali bivši lideri, japanski premijer Shinzo Abe, američki potpredsjednik Dick Cheney, premijer Indije Manmohan Singh i premijer Australije John Howard. Štaviše, sam termin Indo-Pacifik na određen se način smatra političkom dezignacijom koja ima za cilj isključenje Kine kao najveće azijske sile. Do prije nekoliko godina globalni diskurs uopće nije koristio ovaj izraz, već je bio uobičajen termin Asia-Pacific. Baš zato što inherentno isključuje učešće Kine – jer mu je svrha njeno suzbijanje – i Rusija i Kina suprotstavljaju se čak i samoj upotrebi termina Indo-Pacific.

Ovu je paradigmu posebno elaborirao vodeći australski geopolitički strateg Rory Medcalf, profesor strateških studija Australijskog nacionalnog univerziteta (ANU) u Canberri, u njegovoj uticajnoj studiji Indo-Pacific Empire, China, America and the Contest for the World’s Pivotal Region. Prije akademske karijere Medcalf je službovao kao australski diplomat u Japanu i Indiji te ga se smatra vodećim arhitektom nove paradigme Indo-Pacifika kao političkog, a ne samo geografskog pojma.

Australija se dugo suzdržavala od participacije u QUAD-u, koji je i sama osnovala, kako ne bi iritirala Kinu jer je ekonomski prosperitet Australije dvije decenije bio zasnovan na trgovini s Kinom, što je ovoj bogatoj zemlji male populacije omogućilo da izbjegne recesije koje su posljednjih decenija zahvatale razvijeni svijet. Predsjednik Narodne Republike Kine Xi Jinping dočekan je 2013. godine u Canberri kao slavna ličnost, a njegov govor u federalnom parlamentu Australije bio je doživljen s oduševljenjem. Bila je to crvena linija koju Australija nije smjela preći, barem sa stanovišta Washingtona. Nedugo nakon toga Canberra je fundamentalno promijenila svoju politiku prema Kini. Tome je prethodila snažna akademska rasprava, medijska kampanja i niz drugih manje medijski problematiziranih događaja izvan Australije koji su javno australsko mnijenje pripremili za potpuni zaokret u odnosima s Pekingom, pozicioniravši Australiju u vodećeg protivnika Kine, čime je Australija jasno pokazala da je ipak odabrala stranu SAD-a u nadmetanju dviju globalnih supersila.

Drugi strateški, još značajniji, savez koji su Amerikanci uspostavili u regiji daleke Azije i Pacifika jeste nedavno formiranje sigurnosnog anglofonskog saveza AUKUS, između SAD-a, Velike Britanije i Australije, što je izazvalo burne i pomiješane reakcije u Jugoistočnoj Aziji. Neke su zemlje formiranje AUKUS-a doživjele sa zabrinutošću, npr., Malezija, Indonezija i Novi Zeland, dok su ga neke prešutno pozdravile kao dobru protutežu kineskim ambicijama.

Tako su Amerikanci stare saveze, poput sporazuma ANZUS (mini NATO) u Aziji i Južnom Pacifiku i Odbrambenog sporazuma pet sila (FPDA) nadogradili svježim savezima QUAD i AUKUS, s jasnijim ciljevima, strateškim oružjem i slobodnijom upotrebom nuklearnih plovila (podmornica), a na štetu francuskih ekonomskih i strateških interesa u Pacifiku. Svemu tome jasan cilj jeste suzbijanje ambicija Pekinga u Jugoistočnoj Aziji.

Ozbiljniji analitičari vjeruju da američka strategija, posebno potezi koje proteklih mjeseci povlači Bidenova administracija, sve više podsjećaju na politiku koju je Washington vodio u cilju suzbijanja nekadašnjeg Sovjetskog Saveza. Dakle, riječ je de facto o novom hladnom ratu, koji je već počeo, a ne tek o njegovoj mogućnosti.

Kina kao najveća prijetnja    

Američka Središnja obavještajna agencija (CIA) ocjenjuje da Kina predstavlja najveću prijetnju američkim interesima. Dakle, više to nije ni globalni terorizam, niti pak Rusija. U tom pogledu formiran je i poseban desk za praćenje Kine, čiji je cilj i kreiranje specifičnih politika za sprječavanje štetnog kineskog uticaja na američke interese i osposobljavanje američkih agencija da se na najefektivniji način suprotstave uticaju Kine u cilju očuvanja dominantne pozicije SAD-a.

Sve zemlje koje se smatraju američkim saveznicima – uključujući i Bosnu i Hercegovinu – te čija je sigurnost ovisna o američkoj podršci, potrebno je da imaju u vidu ove činjenice kako bi i same mogle svoju politiku usmjeravati u pravcu koji neće ići na štetu američkih interesa, posebno kada je riječ o politici Washingtona prema Pekingu, jer bi u suprotnom američku podršku dovele u pitanje. Nema sumnje, rivalstvo između Washingtona i Pekinga imat će ogromne reperkusije na globalnom planu, uključujući i Balkan, gdje je prema izvještajima ozbiljnih istraživačkih centara, poput Evropskog vijeća za vanjske odnose (ECFR), Kina već ostvarila impozantan uticaj, i to ne samo u ekonomiji već i u politici, medijima, akademskoj zajednici i kulturnim institucijama.

Oštriji kritičari američke vanjske politike, poput nekih pakistanskih analitičara, među kojima je i Salman Rafi al-Sheikh, vjeruju da bi se obavještajni rat između Washingtona i Pekinga mogao intenzivirati u narednom periodu do te mjere da čak postoji mogućnost instrumentalizacije tzv., džihadističkih formacija i mreža u Srednjoj Aziji za potrebe zapadnih interesa, a u cilju izazivanja sukoba u pograničnim dijelovima prema Kini ili pak u samoj Kini, posebno u pokrajini Xinjiang, kako bi se tamošnja muslimanska populacija Ujgura, nad kojima se vrši represija i čija su ljudska prava ugrožena, potaknula na oružanu pobunu. Koliko je ovakva pretpostavka zasnovana na ozbiljnim procjenama, teško je znati, ali takvu mogućnost ne treba u potpunosti isključiti, posebno ako hladni rat SAD-a i Kine poprimi dramatičniji oblik.

Analitičari vjeruju da ovdje uopće nije riječ o personalnom rivalstvu lidera, mržnji prema autoritarnom predsjedniku Kine, niti pak o komunističkom sistemu i ideološkim razlikama dviju supersila, iako se upravo ove karakteristike navode kao glavni razlozi rivalstva i konfrontacije. Realni i iskreni posmatrači američko-kineskih odnosa, među kojima ima i Amerikanaca, smatraju da bi za američke interese bilo bolje da je Kina uistinu komunistička, jer, kako navodi profesor John Mearsheimer, vodeći američki teoretičar realizma u međunarodnim odnosima, u tom slučaju Kina bi bila slabija, manje razvijena i otuda manje prijeteća za američke interese i dominantnu poziciju. Po Mearsheimeru, problem je što je Kina bogata, razvijena i što ima kapacitet da ekonomsku moć transformira u vojnu silu koja ima ambicije da Ameriku potisne iz Azije i postane regionalni hegemon.

Kina je jedina sila na zemlji koja ima realne šanse da postane regionalni hegemon. Upravo zato Washington provodi strategiju zaokreta prema Aziji još od 2013. godine. Ta je strategija dolaskom Bidena u Bijelu kuću dobila poseban intenzitet i sve joj je drugo podređeno. Ni Bliski istok ni Evropa više uopće ne figuriraju visoko na listi američkih prioriteta, upravo zbog realne konfrontacije SAD-a i Kine u dijelu svijeta koji Amerika ne želi prepustiti Kini. Da je riječ o ozbiljnoj konfrontaciji, svjedoči i izjava koju je u decembru 2020. godine dao direktor za nacionalni obavještajni rad John Ratcliffe, ocijenivši da Kina za Ameriku predstavlja neprijatelja broj jedan. Ratcliffe je tada napisao sljedeće: “Beijing ima namjere dominirati nad SAD-om i ostatkom svijeta ekonomski, vojno i u tehnološkom pogledu. Mnoge vodeće državne kineske inicijative i istaknute kompanije predstavljaju tek jedan obični paravan i kamuflažu za aktivnosti Komunističke partije Kine.”

Strukturalni antagonizam  

“Kina krade osjetljivu američku vojnu tehnologiju pomoću koje želi vojno zavladati svijetom. U želji za postizanjem moći Kina se ne rukovodi etičkim ograničenjima. Ova naša generacija bit će ocijenjena u budućnosti po tome kako je odgovorila na kineske izazove i namjeru da preoblikuje svijet po svojim uvjerenjima i zamijeni Ameriku kao dominantna supersila. Naši obavještajni podaci su jasni. Naš odgovor stoga također mora biti jasan”, izjavio je ovaj američki sigurnosni dužnosnik ukazujući na nivo prijetnje koji Kina predstavlja za američku dominantnu globalnu poziciju.

Analitičari kritični prema američkoj vanjskoj politici vjeruju da je paradigma koju odražava izjava ljudi poput Ratcliffea zapravo duboko internalizirana u porama američke duboke države i kao takva oblikuje militaristički i konfrontacijski odnos prema Kini načinom i intenzitetom koji nisu baš uvijek toliko vidljivi u medijima ili u potezima diplomata.

Na diplomatskom planu ipak ima nekih pokazatelja da bi se odnosi Pekinga i Washingtona mogli popraviti i vratiti na kolosijek saradnje uz obostrani interes. Ako dođe do planiranog susreta predsjednika dvije supersile krajem godine, kako je to planirano, odnosi bi se mogli poboljšati. Ipak, jasno je da je riječ o strukturnim dimenzijama koje određuju rivalstvo dviju sila, a ne o ideologiji, personalitetima i da konfrontacija dva globalna giganta ne zavisi od ličnosti ili od politike koja trenutno prevladava u Bijeloj kući ili na čelu CPC-a u Pekingu. Ne radi se niti o sukobu kapitalizma i komunizma, na način kako je to bilo za vrijeme hladnog rata Washingtona i Moskve tokom proteklog stoljeća. Naprosto, u pitanju je rivalstvo koje nosi rizik konfrontacije, uključujući i vojnu konfrontaciju, izazvane rastom sile koja ima kapacitet da Ameriku kao trenutnu hegemonističku silu potisne s njene dominantne globalne pozicije. Strah od kineskog izazova potiče na osjećaj rezistencije toj sili.

Bivši zvaničnik Pentagona Van Jackson vjeruje da su Kina i SAD strukturalno predodređene da budu u antagonističkom odnosu. Ovaj ekspert smatra da administracija predsjednika Bidena nema kapacitet niti volju da se suprotstavi ovoj strukturnoj konfrontacijskoj paradigmi, tako da skoro svaki diplomatski pokušaj Washingtona i Pekinga završava tako što se proizvede novi sukob, a diplomatski razgovori sadržajno izgledaju kao spočitavanje nesuglasica jedne strane drugoj. Washington uglavnom Pekingu spočitava kršenje ljudskih prava u Xinjiangu, unilateralnu promjenu sistema u Hong Kongu, provokacije u Južnom kineskom moru ili agresivno ponašanje prema Tajvanu. Ipak, pored svih problema i nesuglasica, i dalje između ovih dviju sila postoji ekonomska međuovisnost. Ta ekonomska međuovisnost još je veća između manjih zemalja u Aziji čije su ekonomije posebno zavisne od dobrih odnosa s Kinom. Pritom, te su zemlje, poput članica ASEAN-a, podjednako bliske i SAD-u.

Neke od zemalja koje su posebno integrirane u globalni kineski infrastrukturni projekt “Pojas i put” (“Belt and Road Initiative”), poput Pakistana, gdje je Kina uložila 70 milijardi dolara u Kinesko-pakistanski ekonomski koridor (CPEC), koji predstavlja kičmu i žilu kucavicu globalnog kineskog projekta BRI, posebno su zabrinute zbog moguće pojačane konfrontacije Washingtona i Pekinga. To bi moglo dovesti u pitanje njihov ekonomski opstanak i uzrokovati nove ratove i stradanja na periferiji potencijalnog sukoba dviju supersila. Osim toga, mnoge zemlje, posebno one u Jugoistočnoj Aziji, ali također i Pakistan, mogle bi doći u poziciju da biraju stranu kojoj će se prikloniti. Bila bi to globalna katastrofa nemjerljivih razmjera koju bi političari u Washingtonu i Pekingu morali po svaku cijenu izbjeći.

Izvor

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime