Tarik Cyril Amar
PISjournal – Argentina je na ivici bankrota. Jer tako se zove stanje u kojem se nalaziš kada ti očajnički treba obećanje o finansijskoj pomoći da bi kupio vrijeme – dok ti možda kasnije bude potrebna i puna pomoć – kako priznaju i Financial Times i The Economist.
Zbog akutne krize, izazvane lokalnim, ali ključnim izbornim porazom vlade samoproglašenog „anarho-kapitaliste” i umjetnika s motornom pilom Javiera Mileija, valuta zemlje se sada srušila i nestabilna je, a berza je više puta naglo pala.
Mileijev nedavni „razočaravajući neuspjeh“ (Al Jazeera) u ključnoj provinciji Buenos Aires šokirao je njegove pristalice u inostranstvu: Bloomberg TV je osudio „veliko razočaravajuće iznenađenje za investitore“ i najavio „prekretnicu“ za Argentinu. S obzirom na to da se krajem oktobra očekuju međuizbori, poraz u Buenos Airesu bi mogao biti znak goreg što dolazi za zapadnog libertarijanskog lidera, naime masovnog odbacivanja od strane nacionalnog biračkog tijela. Važno je napomenuti da se Argentinci, čini se, slažu: Mileijev debakl u Buenos Airesu vide kao njegov prvi bolan poraz, nakon kojeg će uslijediti još.I mnogi vjeruju da će sve to itekako zaslužiti.
Milei, na kraju krajeva, nije bio „samo“ ideološki fanatičan rušitelj, već i širitelj korupcije, nepotizma i, na kraju, ali ne i najmanje važno, pogubne masovne prevare. Jedan od vodećih kandidata njegove stranke upravo je odustao od izborne kampanje zbog optužbi za korupciju koje su očito previše istinite da bi se ignorirale.
Mileijeva sestra Karina, koju on naziva „šeficom“ (što bi, rekli bismo, ukazivalo na neke neriješene dječije komplekse, zar ne, dr. Frojde?), vrlo je uvjerljivo optužena za sumnjive poslove s farmaceutskim kompanijama (kako šapuću u Briselu, „nikad ne idite do kraja kao von der Leyen!“ ). A sam Javier je odigrao ključnu ulogu u prevari s memecoin pump-and-dumpom koja je, prema Forbesu, koštala gotovo sve koji su uložili ukupno preko 250 miliona dolara.
Na trenutak, poraz je zaustavljen, ali samo zato što je američka vlada demonstrativno objavila da će učiniti (čitaj: platiti) sve što je potrebno da spasi, u stvari, ne Argentinu, već Mileija lično, što priznaju i The Economist i CNN. Ipak, ta američka obećanja nisu se pretvorila ni u šta konkretno – iznenađenje. Umjesto toga, senator i američki ministar poljoprivrede javno su kritizirali Argentinu zbog njenog rasipništva, dok se njeni poljoprivrednici takmiče s američkim. I tako, ponovo dolazi do stagnacije.
Ekonomska i politička previranja nisu nova za Argentinu. Ali postoje dvije stvari koje su vrlo posebne u vezi s trenutnom krizom. Jedna je očigledna i privlači mnogo pažnje: U velikoj, zaista globalnoj ideološkoj borbi između austetarijanskih, hiperkapitalističkih globalista, čija je Milei lokalna, iako ekstra-luda varijanta, i njihovih protivnika, od ljevičarskih egalitarista do suverenista, Mileijev pad predstavlja veliku sramotu za globaliste i, ako još ne pobjedu, onda dar s neba u vidu prilike za egalitariste i etatiste.
Evo radikalnog eksperimenta fanatičnog smanjenja države (opet ta motorna pila) i okrutne preraspodjele od siromašnih ka onima koji imaju sve. Globalni 1% i, općenito, desnica, od Elona Muska („bromance“, prema također Milei-opsjednutom Wall Street Journalu) do Giorgie Meloni, pa sve do, naravno, Donalda Trumpa i pokreta MAGA, dočekali su ga s nepromišljenim entuzijazmom.
I taj eksperiment je u problemima! Recite šta hoćete o stvarno postojećem mileizmu, ali kada mu zatreba i podrška MMF-a i veliki brat u Washingtonu da ga spasi u vrlo neobičnom naletu altruizma koji se može dogoditi, a i ne mora, definitivno nije „pobjednički“, o čemu god američki predsjednik i njegovi ulizice fantazirali u javnosti. Umjesto toga, sada čujemo o „bivšem spasiocu“ zaglavljenom u velikoj nevolji.
Trump je čak, apsurdno, tvrdio da Argentini ne treba financijska pomoć. Umjesto toga, imao je nešto drugo, i mnogo jeftinije, da ponudi kada se nedavno sastao s vrlo skromnim Mileijem u UN-u: Američki ultra-kapitalista je eksplicitno „podržao“ Mileija za njegovu sljedeću predsjedničku kandidaturu u Argentini. Toliko o nacionalnom suverenitetu.
U dobrom Trumpovom stilu, ministar finansija Scott Bessent pozvan je da servilno pohvali svog šefa i potvrdi kakav „fantastičan posao“ Milei radi i da se, u suštini, suočava s istim zadatkom kao i Trump u SAD-u.
Sve je to djelovalo tužno i nespretno: na zasjedanju Generalne skupštine UN-a Milei je „grmio“ o tome kako želi da povrati Foklandska ostrva/Malvine od Britanije. (Zvuči kao očajnički pokušaj da se skrene pažnja sa sopstvenih problema kod kuće, zar ne?) U susretu s Trampom sjedio je ćutke, ukočeno na stolici poput učenika koji se osjeća krivim u kancelariji direktora.
Kada mu je uručen dokument, kao da prima izveštaj o ocjenama, Milei ga je prihvatio s potpunom poniznošću: od onog divljeg čoveka s motornom testerom nije ostalo ništa – više je ličio na miljenika učitelja koji ponosno drži nagradu. Ostaje da se vidi da li će takve scene privući ili odbiti argentinske birače.
Usput, opet o tom paketu pomoći: Trumpovo odbacivanje, očito, bilo je stvar izuzetno obmanjujuće retorike, a ne suštine. U stvarnosti, kako nas je obavijestio Financial Times, Bessent je bio zauzet sastavljanjem cijelog paketa opcija koje imaju jednu zajedničku stvar: pumpat će novac Mileijevom režimu i koštat će američke porezne obveznike, bez obzira na to koliko su složeno protumačene da sakriju tu činjenicu: Čak 20 milijardi dolara za swap liniju samo za Argentinsku centralnu banku, plus deklarirana spremnost za kupovinu argentinskog nacionalnog duga i „značajnog stand-by kredita“. Na kraju se možda neće sve navedeno primijeniti, a možda i ništa, ali to je ili bi, naravno, bilo paket pomoći pod drugim imenom.
A onda postoji i drugi, ali uveliko zanemaren aspekt Mileijevog fijaska, onaj kojem se posvećuje premalo pažnje: Pod Mileijevom vlašću, Buenos Aires se ne samo povezao s Washingtonom kao možda nikada prije, čak ni tokom Hladnog rata prošlog stoljeća. U suštini, čovjek s motornom pilom bukvalno je prodao svoju zemlju – predao njene resurse i suverenitet s izopačenim zadovoljstvom koje je rijetko čak i po najbjednijim standardima najponiznijih južnoameričkih „jenkijevskih kvislinga“.
Istovremeno, Milei je već dugo pohvalno otvoren po pitanju jedne ključne činjenice: izbor ekstremne potčinjenosti Sjedinjenim Državama kao državne politike ujedno je značio i odbacivanje lako dostupne alternative i protivteže – BRICS-a – i novog poretka multipolarnosti koji on predstavlja.
Zaista, kada je Milei preuzeo funkciju krajem 2023. godine, Buenos Aires je bio na dobrom putu da se pridruži BRICS-u. Gotovo je sigurno da bi, da nije bilo Mileija, Argentina danas bila članica. Ipak, po svom izboru on je ovu mogućnost „presjekao motornom pilom“, otvoreno izjavivši da je „naše geopolitičko usklađivanje sa Sjedinjenim Državama i Izraelom.“
I, manje od dvije godine kasnije, evo nas: Zbog Mileijeve nepromišljene politike pljačke i uništavanja zemljišta, milioni Argentinaca su u velikoj nevolji. Libertarijansko čudo koje je obećao nije se dogodilo i neće se dogoditi. Njegova politika je stabilizirala valutu na trenutak koji bi se mogao pokazati prolaznim, ali to je učinila uništavajući i realnu ekonomiju i već krhku koheziju argentinskog društva.
Nezaposlenost je veća nego ikad od 2021. godine, dok polovina Argentinaca koji rade strahuje od gubitka posla; realne plate padaju, troškovi života rastu, što Argentinu čini „jednom od najskupljih zemalja u Latinskoj Americi“.
I sve navedeno se dešava dok Argentina zavisi od SAD-a – i, prema Mileiju, od Izraela – kao nikada prije. Nije Mileijeva krivica što nikada nije bilo čudesnog rješenja za dugogodišnje probleme Argentine. Ali je njegova krivica što ga je obećao, a opet pogoršao stvari. Također je njegova krivica što je bezrazložno zalupio vrata mogućnosti pridruživanja stalno rastućoj, ekonomski i politički značajnoj zajednici država koja nije usklađena ni sa jednom zemljom, već s neizbježnim međunarodnim poretkom multipolarnosti.
Umjesto toga, Milei je svoju zemlju ne samo odveo u još jednu krizu, već i u vrlo pusto mjesto, gdje je sama kao nikada prije s američkim prijateljima iz pakla. Njegovo lično poniženje na sastanku s Trumpom bilo je samo nagovještaj onoga što cijela Argentina može očekivati sve dok se ne oslobodi Mileija. Argentinski establišment već pokazuje znakove ozbiljne pobune: Senat je upravo blokirao Mileijeve ponovljene pokušaje da smanji finansiranje univerziteta i pedijatrijske njege.
Kriza u Argentini nije lokalni događaj. I tiče se mnogo više od Mileijevog prenaduvanog ega, iscrpljujućih ispada i davno zaslužene kazne. Umjesto toga, Argentina je još jedan nagovještaj globalne faze prijelaza: uz veoma malo izuzetaka, države će sada biti suočene sa sve oštrijim izborom – da se pridruže multipolarnosti ili da se potpuno potčine Sjedinjenim Državama, čije se carstvo sužava, ali istovremeno postaje još brutalnije i više eksploatatorsko nego ranije.
