Sameer Yasir
Godine sukoba traumatizirale su čitavu generaciju. Indija je vanrednim mjerama prekinula svakodnevni život. Sada je bitka protiv koronavirusa još više izolirala i ozlojadila ljude koji ionako imaju slab pristup pomoći.
PAHOO, Kašmir – Patnja Sare Begum počela je 3. kolovoza, kada su maskirani policajci upali u njezin dom, grubo nasrnuli na njenog sina i odveli ga.
Sin gospođe Begum, Fayaz Ahmad Mir, star 28 godina, bio je jedan od tisuća civila, uhićenih ili pritvorenih po nalogu indijske vlade, nakon što je silom posegnula za cementiranjem kontrole nad Kašmirom, velikim muslimanskom regijom od oko osam milijuna ljudi, na koju pretenduju i Indija i Pakistan. Vanredne su mjere promijenile svakodnevni život, ljudi osjećaju kao da su pod opsadom i boje se napustiti svoje domove.
Otkako je njezin sin uhićen, gospođa Begum je izuzetno smršala i postala prilično krhka osoba, ali ona i njezina obitelj kažu da su joj najgore muke one mentalne i emocionalne. Sada uzima sertralin i litij, oba antidepresiva. Pokušala je dva puta počiniti samoubojstvo, jednom uzevši otrov za štakore, a drugi put skokom u rijeku.
“Kad zatvorim oči”, rekla je gospođa Begum, “vidim svog sina kako viče: Majko, želim te vidjeti.”
Osam mjeseci nakon što je Indija opozvala Kašmirski poluautonomni status i potpuno stavila regiju pod svoju vlast, ovdašnji liječnici kažu da je stanje beznađa prešlo u ozbiljnu psihološku krizu. Osobe koje se bave mentalnim zdravljem rekli su nam da je u Kašmiru došlo do alarmantnog porasta slučajeva depresije, anksioznosti i psihotičnih ispada. Teški je doći do preciznih podataka, ali lokalni medicinski stručnjaci kažu kako bilježe porast samoubistava i porast ionako zabrinjavajuće visoke stope zlostavljanja u obitelji.
Nacionalna karantena, koju je Indija uvela širom zemlje posljednjih tjedana u borbi protiv koronavirusa, dodatno je pogoršala problem, kažu medicinski stručnjaci. Policajci su blokirali ceste namotajima bodljikave žice. Svaki stanovnik Kašmira koji iskorači iz svoga doma, posebno oni u urbanim naseljima i gradovima, riskira da bude pretučen.
Liječnici i istraživači kažu da Kašmirska dolina, ugurana u Himalaje, ima malo toga za tša bi se mogla uhvatiti kao spasonosno rješenje. Ovo područje je već desetljećima zaglibljeno u sukobu, a njegovo većinsko-muslimansko stanovništvo zalagalo se za neovisnost ili barem veću autonomiju od Indije, koja je većinski hinduistička i kontrolira veći dio Kašmira. Pakistan kontrolira manji dio.
Čak i prije događaja posljednjih mjeseci, desetljećima je nasilje između indijskih snaga sigurnosti i kašmiriskih militanata uzimalo fizički i psihički danak regiji i njezinim ljudima. Gotovo 1,8 milijuna Kašmirana, ili gotovo polovica svih odraslih, ima neki oblik mentalnog poremećaja, procjenjuju Ljekari bez granica nakon ispitivanja na 5.600 domaćinstava u 2015. Devet od 10 osoba doživjelo je traume povezane sa sukobom. Prema drugim istraživanjima, brojke su mnogo veće nego u Indiji.
Vodeći tamošnji psihijatar kaže da je prosto zatrpan. Dr Majid Shafi, psihijatar u državnoj službi, rekao je da je prošle godine pregledao stotinu pacijenata tjedno. Sada ih pregleda više od 500. Sveukupno, Kašmir ima manje od 60 psihijatara. U dugačkom redu pred ordinacijom dr. Shafija – tinejdžeri traumatizirani nasiljem; majke koje pate od nesanice zbog brige za zatočenom djecom; gospodarstvenici zbog planine duga koji sada u uvjetima karantene sve više raste. A karantena je gotovo sve stavila pod ključ.
“Ovo je samo vrh ledenog brijega”, rekao je dr. Shafi, jedini vladin psihijatar za oko milion ljudi u okrugu Pulwama. “Kriza raste.”
Svaka sezona nemira u Kašmiru donosi novu vrstu boli. Jednu sezonu obilježavaju leševi tinejdžera koje su poubijale indijske snage. Druga donosi epidemiju mrtvih očiju, kako Kašmirci vole jazati referirajući se na prosvjednike koji su oslijepili od sačme kojom su ih pogađali policajci.
Ova će godina ostati upamćena po represiji. Indijska vlada je u kolovozu odjednom oduzela državnost Jammu i Kašmiru, jedinoj indijskoj saveznoj državi sa većinskim muslimanskim stanovništvom.
Snage sigurnosti preplavile su to područje, blokirale ceste, fiksne i mobilne telefonske linije kao i internet, te uhitile tisuće Kašmiraca, od studenata do najviših izabranih dužnosnika. Neki su pušteni, ali mnogi su ostali u zatvoru. Iako su neki telefonski i internetski servisi vraćeni, oni i dalje ostaju daleko od one razine na kojoj su bili prije ovih represalija.
Mnogi Kašmirici, koji su društvene medije koristili za druženje jer je bilo opasno družiti se na ulicama, sada se osjećaju potpuno izolirano. Djeca su mjesecima bez škole. Zbog vojne represije, a zatim i karantene zbog coronavirusa, učenici su ove godine u školi proveli tek nekoliko tjedana.
Obitelj gospođe Begum rekla je da je njen sin, poljoprivrednik, sudjelovao u protestima protiv indijske vlade prije nekoliko godina, kao i hiljade drugih Kašmiraca. Vjeruju da je zbog toga uhićen u kolovozu. Gospođa Begum, sada u svojim šezdestim, odgajala je svoga Mira u zenitu kašmirskoga bunta, štiteći ga od gnjeva snaga sigurnosti i militanata.
Drže ga u zatvoru udaljenom stotinama kilometara pod nejasnim optužbama da je “prijetnja miru”, rekli su članovi obitelji. Nemaju novca za posjetu. Kada je u listopadu ponovno uključena mobilna mreža, vlasti su obećale omogućiti im videopoziv. To se još nije dogodilo.
Gospođa Begum, sve više demoralizirana, rekla je da joj je sin ukraden. Kaže da ga je sanjala, s licem prekrivenim zavojima, a ruke su mu se tresle od straha. Molio je vodu, a bio je kao okovan, nesposoban za kretanje.
Prema indijskom ministarstvu unutarnjih poslova, gospodin Mir je bio među više od 7.000 osoba uhićenih u kolovozu. Od toga je više od 450 još uvijek u zatvoru, uključujući i gospodina Mira.
Mnogi, uključujući trojicu bivših federalnih premijera, bili su pritvoreni prema indijskom Zakonu o javnoj sigurnosti, zakonu koji omogućuva vlastima da bez podizanja optužnice drže ljude u zatvoru do dvije godine.
Nedavno pušteni ljudi govorili su o ponižavanju i strahu koji su doživjeli iza rešetaka.
Bilal Sultan, političar, bio je smješten s okrutnim zločincima. Pao je u depresiju. U veljači je, kako kaže, pušten na slobodu jer su se liječnici plašili da će se možda ubiti.
Gospodin Sultan uzima tablete za spavanje i žali se na ponavljajući san u kojem putuje u turističko mjesto gdje ga vojnici zaustave i upucaju između očiju.
“Bio sam vrlo snažan čovjek”, rekao je nedavno 55-godišnji gospodin Sultan u svojoj kući u Srinagaru. “Sada se bojim vlastite djece.”
Nova generacija Kašmira, dugo naviknuta na nasilje i krvoproliće, možda će biti najteže pogođena.
Prije represije u kolovozu, Nida Rehman (28) željela je raditi na psihičkoj potpori drugima, osnivanjem neprofitne organizacije radi podizanja svijesti o problemima mentalnog zdravlja. Ali kaže da sama nije uspjela naučiti lekcije koje je dala drugima.
Na slikama izgleda sretno. Ali trauma ju je osušila. Izgubila je kilograme, obrazi su joj potonuli, a oči upale u potamnjele duplje.
Prošle godine gospođa Rehman posjetila je psihijatra koji joj je dijagnosticirao akutnu depresiju. Ne spava danima. Pronašla je olakšanje provodeći sate s papigom Noor.
“Osjećam da živim u kavezu, poput Noora”, rekla je gospođa Rehman. “Taj sretni svijet iskliznuo mi je iz ruku.”
Nakon što su je rođaci zatekli kako razgovara s papigom, postali su zabrinuti i posramljeni, uvjeravajući je da je pusti. Jedne večeri u listopadu gospođa Rehman oslobodila je Noor.
Nije pomoglo. Gospođa Rehman sada uzima redovite doze antidepresiva.
Kao i gospođa Begum, majka zatvorenog gospodina Mira. Kako dani postaju sve duži, a vrijeme se toplije, ona se sve češće zagleda u traktor parkiran ispred kuće. Gospodin Mir ga je kupio na kredit. Banka sada prijeti da će im oduzeti kuću.
Ruke gospođe Begum drhte i usne podrhtavaju dok govori. Očaj ju je onesposobio. Ne može ni kuhati.
“Nikad više neću vidjeti svog sina”, rekla je. “Osjećam da ću umrijeti prije nego što se vrati kući.”
