PISjournal – Kada razmišljamo o svakodnevnim potrepštinama, često zamišljamo očigledno: jutarnju kafu, telefon u džepu ili krov nad glavom. Pa ipak, najosnovnije životne potrepštine su one koje jedva primjećujemo dok nam ih ne oduzmu: zrak koji udišemo bez ograničenja, vodu koju pijemo bez straha i jednostavnu slobodu da hodamo ulicom bez zastrašivanja.
To nisu privilegije ili pogodnosti; to su osnovna ljudska prava, utkana u tkivo ljudskog dostojanstva. Međutim, za narod ilegalno okupiranog indijskog Džamua i Kašmira (IIOJK), ove osnovne potrepštine su pretvorene u daleke luksuze, sistematski uskraćene silom, strahom i represijom. Ono što je trebalo biti obično postalo je nedostižno u indijskom okupiranom Kašmiru.
Svake godine, Dan solidarnosti s Kašmirom (5. februar) ponovno skreće globalnu pažnju na jedan od najdugovječnijih neriješenih sporova na dnevnom redu Ujedinjenih nacija, oštru optužnicu za selektivno zagovaranje ljudskih prava i neuspjeh međunarodnog sistema da održi vlastite principe i obaveze. Više od sedam decenija, narod Kašmira nastavlja u tišini trpjeti okupaciju, represiju i sistematsko uskraćivanje svojih temeljnih prava. Kašmir danas stoji kao otrežnjujući podsjetnik na to kako međunarodno pravo i obaveze u vezi s ljudskim pravima mogu biti obezvrijeđene upornim nepoštivanjem i diplomatskim izbjegavanjem.
U eri koju definiraju pretenciozne obaveze prema demokratiji, odgovornosti i ljudskom dostojanstvu, Kašmir otkriva duboke kontradikcije ugrađene u globalni režim ljudskih prava. Dok kršenja prava na drugim mjestima izazivaju brzu osudu, sankcije i međunarodnu mobilizaciju, svakodnevna patnja Kašmiraca dočekuje se s prigušenom zabrinutošću, opreznom diplomatijom ili namjernom ravnodušnošću. Za milione ljudi u IIOJK-u, zakon ne funkcionira kao štit, već kao alat kontrole koji se koristi za zastrašivanje, kažnjavanje i ušutkavanje neslaganja.
Korijeni spora oko Kašmira leže u nedovršenom poslu podjele Britanske Indije iz 1947. godine. Za razliku od mnogih savremenih sukoba, njegovo rješenje nije ni dvosmisleno ni osporavano. Vijeće sigurnosti UN-a eksplicitno je priznalo Džamu i Kašmir kao spornu teritoriju i propisalo jasno rješenje: slobodan i nepristrasan plebiscit kako bi se Kašmircima omogućilo da ostvare svoje pravo na samoopredjeljenje. Ova obaveza, koju su jednom prihvatile sve strane, uključujući Indiju, ostaje neispunjena, što ne naglašava nedostatak pravne jasnoće, već nedostatak političke volje.
Tokom proteklih 78 godina, indijska okupacija u IIOJK-u obilježena je teškom militarizacijom, upornom represijom, teškim kršenjima ljudskih prava i blokadom informacija. Prisustvo gotovo 900.000 vojnika transformiralo je regiju u jednu od najmilitariziranijih zona na svijetu. Ukidanje člana 370 u augustu 2019. nije bilo samo ustavno preuređenje – to je bilo preuzimanje u kolonijalnom stilu s ciljem oduzimanja kašmirskog identiteta. Ove mjere su očigledno prekršile rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a i Četvrtu Ženevsku konvenciju.
Podjednako alarmantan je sistematski pokušaj izazivanja demografskih promjena izdavanjem miliona ilegalnih potvrda o prebivalištu osobama koje nisu Kašmirci i marginalizacijom autohtonog stanovništva. Takve prakse odražavaju druga neriješena kolonijalna naslijeđa, a posebno Palestinu, gdje postoje međunarodne rezolucije, ali pravda ostaje nedostižna zbog geopolitičkih interesa i selektivne primjene.
Kredibilne međunarodne institucije su više puta dokumentovale ova kršenja ljudskih prava. Izvještaji Ureda visokog komesara za ljudska prava, Human Rights Watcha, Amnesty Internationala i glavnih globalnih medija odražavaju uporan i široko rasprostranjen obrazac kršenja ljudskih prava i smanjenja građanskog prostora. Ipak, sama dokumentacija se pokazala nedovoljnom. Odsustvo odgovornosti podstaklo je daljnju represiju, pojačavajući percepciju da su neki životi manje važni od drugih u globalnom poretku.
Uz Palestinu, Kašmir predstavlja jedan od najdugovječnijih slučajeva nezakonite vojne okupacije gdje pravo na samoopredjeljenje, utvrđeno u Povelji UN-a i potvrđeno višestrukim rezolucijama Vijeća sigurnosti, ostaje strukturno uskraćeno. Pakistan i dalje stoji u solidarnosti s kašmirskim narodom, utemeljen ne samo na historijskim i kulturnim vezama, već i na univerzalnom principu samoopredjeljenja utvrđenom u međunarodnom pravu.
Podrška pravu Kašmira na samoopredjeljenje nije preferencija; to je pravna i moralna obaveza. Slično tome, glasovi iz zemalja poput Turske, koje su dosljedno pokretale pitanje Kašmira na međunarodnim forumima, ističu da su principijelni stavovi i dalje mogući čak i u nepravednom, polariziranom svijetu.
Kašmir je više od teritorijalnog spora; to je lakmus test za kredibilitet međunarodnog sistema ljudskih prava. Selektivno ogorčenje i šutnja pred dokumentovanom nepravdom narušavaju povjerenje u globalne institucije i slabe same norme koje one tvrde da brane. Trajni mir u Južnoj Aziji ne može se postići ignorisanjem Kašmira, niti globalna ljudska prava mogu zadržati legitimnost ako se primjenjuju selektivno.
Historija neće suditi svijetu po svojim deklaracijama, već po svojim postupcima ili nedjelovanju. Kontinuirana patnja kašmirskog naroda zahtijeva više od izražavanja zabrinutosti. Ona zahtijeva odgovornost, dosljednost i hrabrost da se međunarodno pravo poštuje bez straha ili favorizovanja. Vrijeme za pravdu je odavno došlo.
