Admir Lisica   partnerstvo

Autor je magistar historije, istraživač u oblasti regionalnih političkih odnosa, međunarodnih politika i dijaspornih zajednica.

PISjournal – Odnosi Rusije i Kine u prošlosti nisu uvijek bili izrazito prijateljski, čemu su doprinosila mnoga sporna pitanja, poput vanjske politike ili spora oko granice, koja je dugo opterećivala odnose ove dvije države.

Tokom 1996. godine Peking i Moskva su postigli dogovor koji je nazvan “strateškim partnerstvom” što je bio svojevrstan uvod u dugogodišnje savezništvo. Naime, tadašnji ruski predsjednik Boris Jeljcin i njegov kineski kolega Jiang Zemin iskazali su jasno opredjeljenje za unapređenje saradnje dvije države, koja je iz godinu u godinu dostizala veći nivo. Da “strateško partnerstvo” nije trenutno faza u diplomatskim odnosima ove dvije države bilo je jasno 2001. godine, kada se u kontekstu međusobnih odnosa Kine i Rusije događaju dva izuzetno značajna poduhvata.

Prvi je osnivanje Šangajske organizacije za saradnju (SCO), koja je prvobitno imala za cilj biti jedna vrsta konkurencije NATO-u, a u prvom sastavu su je činile Kazahstan, Kina, Kirgistan, Rusija, Tadžikistan i Uzbekistan. Iako je inicijativa za osnivanje SCO-a objavljena 15. juna 2001. godine, sa radom je krenula tek dvije godine kasnije. Ova organizacija dodatno je zbližila Rusiju i Kinu koje su tokom 2001. godine potpisale Ugovor u prijateljstvu, čija se dvadeseta godišnjica navršava 15. jula.

Osim navedenih, Kina i Rusija su u posljednjih dvadeset godina potpisali niz strateških dokumenata od međunarodnog značaja koji imaju za cilj jačanje odnosa dvije partnerske zemlje. Kako navodi Rajan Menon, u radu pod nazivom The Limits of Chinese–Russian Partnership“, Survival: Global Politics and Strategy, ovakav međusobni odnos jeste rezultirao tome da je Kina je četvrti najveći trgovački partner Rusije, a Rusija osmi najveći trgovinski partner Kini. Također ovaj istraživač sa City Univerziteta u New Yorku navodi i da su obje države imale značajnu ekonomsku korist od navedenih sporazuma. Tokom 2004. godine dvije države su konačno riješile i jedno od najvećih međusobnih pitanja, a to je spor oko granice čija dužina iznosi 4.250 kilometara, čime su otklonjene prepreke za prisniju saradnju na svim poljima. Putin i Xi Jinping su se složili da je ovaj savez izuzetno potreban, o čemu govori odluka da se dvadesetogodišnji prijateljski sporazum produži za još dodatnih pet godina.

Sastanak dva lidera održan je tada 2021. godine u trenutku kada su Sjedinjene Američke Države i Evropska unija Kinu predstavljaju kao glavnog rivala, koja svojim aktivnostima kontinuirano narušava globalnu sigurnost. Imajući u vidu da Rusija također ima narušene odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama i velikim brojem evropskih zemalja, bliska saradnja između Kine i Rusije nameće se kao logičan slijed okolnosti. U Članu 2, obnovljenog ugovora Rusije i Kine, definisano je da dvije države isključuju buduće međusobne sukobe sa posebnim akcentom na upotrebu nuklearnog naoružanja, koji je ocjenjen u jednu ruku kao besmislen poduhvat koji ne bi donio pobjednički ishod za niti jednu stranu. Prema ugovoru je definisano da dvije partnerske države nastavljaju prijateljske odnose te da u budućnosti isključuju nametanje međusobnih ekonomskih pritisaka bilo koje vrste. Ono što je značajno istaći jeste da uprkos izuzetno prisnoj saradnji i opredijeljenosti za saradnju na više frontova, Kina i Rusija još uvijek nemaju zvanično dogovoreni vojni savez. partnerstvo partnerstvo 

Ovakav epilog se može okarakterisati i kao rusko-kineska diplomatska procjena da bi osnivanje zajedničkog vojnog saveza bio višestruko osjetljiv potez, koji ne bi prošao bez posljedica. Rusija ima jače vojne resurse od Kine, pa je i to jedan od razloga zbog čega ruska vanjska politika ne ide u smjeru kreiranja vojnog saveza sa Kinom Jasno je da će i u slučaju pitanja Balkana, Rusija i Kina prilagođavati svoje interese, kao što su to činili i prethodnih godina.

Stoga, i ne čudi da su Rusija i Kina prije nekoliko godina podijelile članicama Vijeća sigurnosti UN nacrt rezolucije kojom bi odmah bila ukinuta ovlašćenja međunarodnog visokog predstavnika u BiH. To indicira da ove dvije zemlje diplomatski djeluju u smjeru prosrpskih interesa. Potrebno je istaći da kineski utjecaj na Balkanu raste u posljednjih nekoliko godina, a posebno je primjetan na određenim infrastrukturnim projektima, poput izgradnje auto puteva. S druge strane, Rusija svoj utjecaj na ovo područje pokušava sprovoditi većinom putem Srbije. Pokušaj državnog udara u Crnoj Gori, te često uplitanje u unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine, pokazuju da Rusija za razliku od Kine ima nešto drugačiji pristup, koji se može okarakterisati znatno agresivnijim u odnosu na Kinu.

Za provođenje diplomatskog soft power principa djelovanja, tačnije mehke moći, obje države osnovale su različita kulturna udruženja koja imaju za cilj širenje utjecaja na Balkanu. Daljnje širenje utjecaja partnerskih zemalja bit će sigurno uvjetovan interesima Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije na ovom području, koje su tokom historije dokazale da Balkan neće tako lahko pustiti u “zagrljaj” državama poput Rusije i Kine.

Ekskluzivno PISjournal