Sanadin Voloder
Autor je novinar, NVO aktivista i istraživač. Bio je novinar i urednik portala Akos. Saradnik je više bosanskohercegovačkih i regionalnih medija. Autor je knjige ‘Priče iz Hercegovine’.
PISjournal–Vanjska politika Republike Kipar zasnovana je na pretpostavci da njeni partneri trebaju pomoći u odbrani njenih strateških interesa i potom doprinijeti rješavanju “kiparskog pitanja”, međunarodnog spora nastalog turskom invazijom na sjever otoka 1974. godine.
Četiri decenije nakon njegove nezavisnosti 1960. godine, bliže veze sa arapskim svijetom smatrane su odgovarajućim stavom za postizanje ovog cilja. Međutim, u drugoj deceniji dvadeset prvog stoljeća Kipar je počeo da se približava Izraelu.
Cionistička agresija na Gazu, eskalacija sukoba sa Hezbolahom podigla je geopolitički značaj Kipra i obnovilo njegov historijski značaj za cionistički projekat. Oštra reakcija vođe Hezbolaha na saučesništvo Kipra u izraelskim napadima na Liban donjelo je nove regionalne nestabilnosti. Reakcija sa Kipra potvrđuju nastavak pragmatičnog prisutupa Nikozije krizama u kojima traži ostvarenje svojih vanjskopolitičkih ineteresa.
Ova preorijentacija strateških interesa stvorila je prilike i izazove za Nikoziju u pogledu palestinskog pitanja i šire. Posljednjih godina posebno se razvijaju novi trendovi dok je regionalni značaj otoka dramatično porastao. Iako mogućnosti za rješavanje kiparskog pitanja gotovo da i ne postoje, Kipar se trenutno politički i vojno približava Sjedinjenim Državama, posebno od početka rata u Ukrajini, što izaziva zabrinutost Rusije i Turske. Nakon 7. oktobra taj trend se dodatno produbio jačanjem odnosa sa okupacijskim entitetom. Kipar je stoga u procesu donošenja strateških odluka koji jačaju njegovu poziciju u zapadnom svijetu kako bi se „kiparsko pitanje“ rekontekstualiziralo u uslove povoljne za njegove nacionalne interese.
Vanjska politika Nikozije je usidrena za “kiparski problem”. Tokom Hladnog rata, kiparske vlade su postigle sporazum sa arapskim zemljama po kojem je Nikozija pružila podršku palestinskom pitanju. Ova realnost je uticala na kiparsko-izraelske odnose u tandemu sa zagrijevanjem u izraelsko-turskim odnosima. Iako su Tel Aviv i Nikozija uspostavili diplomatske odnose 1960. godine, Nikozija je tek 1993. otvorila ambasadu u Izraelu, a tek 1994. godine vlada je imenovala ambasadora.. Za Izraelce, važnost Kipra kao najbliže nearapske države njegovoj teritoriji nije se mogla zanemariti u periodu tokom kojeg je cionistički entitet nastojao da smanji svoju izolaciju, da se bolje pozicionira u regionu i poboljša trgovinu.
Stav Nikozije nakon Šestodnevnog rata i Jom Kipurskog rata i stav Tel Aviva nakon invazije Turske odražavao je njihove suprotne percepcije u regionalnim pitanjima. Iako nije bila uključena u njihove sukobe, Nikozija je gajila jake odnose sa arapskim zemljama, koje je smatrala važnijim za svoje interese od jevrejske države, dok je Tel Aviv sačuvao vojne veze sa Ankarom. Također, 1988. godine, kiparska vlada je službeno priznala državu Palestinu, što je navelo Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO) da otvori ambasade u Nikoziji.
Nakon završetka Hladnog rata, odnosi između vlada Kipra i Izraela su se u praksi poboljšali, ali je Tel Aviv i dalje smatrao bliske odnose s Turskom jednim od svojih najvećih vanjskopolitičkih regionalnih dostignuća. U tom kontekstu, postojeći strateški izbori nisu se promijenili, ali su se počeli mijenjati na početku pogoršanja tursko-izraelskih odnosa od 2008. godine.
Nova regionalna vanjska politika
Kipar je, kao i Grčka, vidio priliku u tursko-izraelskoj krizi. U novim okolnostima, saradnja sa cionistima bi mogla da služi njegovim strateškim interesima izgradnjom partnerstava sa moćnim regionalnim akterima. U maju 2010. kiparske vlasti spriječile su propalestinske aktiviste da napuste otok i pridruže se flotili koja je plovila za Gazu. Godinu dana kasnije, ponovili su svoju odluku. 2011. godine, predsjednik Demitris Christofias otputovao je u Jerusalim, a predsjednik Shimon Peres je bio u recipročnoj posjeti Nikoziji. Tokom svog službenog putovanja u Jerusalim, Christofias je opisao Izrael kao jednog od “najvažnijih strateških partnera Kipra”.
Otkriće prirodnog gasa u istočnom Mediteranu stvorilo je potencijal da se Nikozija i Tel Aviv zbliže. Do 2010. godine dvije zemlje su se dogovorile o razgraničenju ekskluzivne ekonomske Zone (EEZs). Godine 2012. Benjamin Netanyahu je postao prvi izraelski premijer koji je posjetio Kipar. Tada su javno razgovarali o mogućnosti izgradnje gasovoda “East Med” iz rezervoara istočnog Mediterana u Evropu preko Grčke i Italije. Godine 2016. je inauguriran tripartitni mehanizam, uz učešće Grčke, kako bi se olakšala višedimenzionalna saradnja.
Prvi trilateralni sastanak održan je u Nikoziji u januaru 2016. godine. Učestvovali su premijeri Grčke Netanyahu i Aleksis Cipras, kao i kiparski predsjednik Nicos Anastasiades. Od tada je organizovano još sedam trilateralnih samita.
Rezultati kiparsko-izraelske saradnje su višestruki. U 2014. godini skoro 70.000 Izraelaca posjetilo je ostrvo u poređenju sa 30-35.000 u 2010-13. Njegov broj je porastao na 293.756 u 2019. godini. Bilateralna trgovina između Izraela i Kipra je porasla kao i turizam. U 2019. godini, prije pandemije COVID-19, blizu 300.000 Izraelaca posjetilo je otok.
Obim bilateralne trgovine porastao je sa 950,7 miliona dolara u 2014. na 1,33 milijarde dolara u 2022. Osim toga, Nikozija je intenzivirala napore u borbi protiv antisemitizma. Godine 2019. usvojila je definiciju Međunarodne alijanse za sjećanje na holokaust. Istraživanje iz 2012. godine koje je organizovala ambasada Izraela u Nikoziji pokazuje da 69 posto Kiprana ima pozitivan stav o jevrejskoj državi, a 89 posto pozitivno gleda na razvoj bilateralnih odnosa.
Veze između Kiprana i Izraelaca imaju historijske korijene. Više od 50.000 Jevreja iskusilo je gostoprimstvo i prijateljstvo Kiprana tokom njihovog zatočeništva od strane Britanaca u logorima na otoku od 1946. do 1949. godine. Kipar je bio cionistička kolonija još za vrijeme Osmanlija.
Kako je povjerenje između Nikozije i Tel Aviva raslo, počela je da se razvija praktična saradnja. Kipar može dati Izraelu pravo na sletanje na svoje piste, a time i izlaz u svijet, kao i prostor za obuku. Održane su brojne vojne vježbe. U junu 2017. godine, novoformirana brigada komandosa Izraelskih odbrambenih snaga (IDF) odabrala je Kipar za svoju prvu stranu vježbu, u planinskim područjima koja nalikuju onima duž sjeverne granice Izraela. Nekoliko mjeseci kasnije, izraelski i kiparski vojnici su zajedno obučavali urbano ratovanje i taktičko planiranje u bazi za obuku Tzeelim u južnom Izraelu. Izraelske snage su također trenirale na Kipru u vježbi osmišljenoj da simulira rat protiv Hezbolaha. Godine 2022. dvije strane su otišle dalje i potpisale sporazume o izvozu vojne opreme koji će kiparskoj vojsci osigurati zaštitne i taktičke sisteme za nošenje koje je razvila kompanija Source Defense i taktički sistem za nošenje kiparskih vojnika koji je razvio Marom Dolphin, dobavljač vojnih zalihe za oružane snage.
Uz jasnije razumijevanje izraelske sigurnosne osjetljivosti u turbulentnom susjedstvu, Nikozija je pozdravila Abrahamov sporazum iz 2020. i prenijela svoju spremnost da učestvuje u zajedničkim projektima. Kiparska vlada je 2021. godine bila domaćin kvadrilateralnog sastanka ministara vanjskih poslova Kipra, Grčke, Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE). Na sličan način, vlade Kipra i Izraela udružile su snage u odgovoru na terorističke prijetnje. U izvanrednom slučaju, izraelska vlada optužila je Iran 2021. da planira napad na Izraelce na otoku. Kiparska policija je navodno uhapsila osumnjičenog.
Palestinski faktor
Bliže veze s Tel Avivom zaprijetile su da utiču na prethodno tople odnose Nikozije sa arapskim svijetom. Kao rezultat toga, kiparska vlada pokušala je uspostaviti ravnotežu i svoju pragmatičnu vanjskopolitičku preorijentaciju popratiti kontinuiranom retorikom u korist Palestinaca. Kao odgovor na krizu u Gazi u decembru 2008. godine, Nikozija je osudila Tel Aviv. Kao rijedak pokazatelj jedinstva na otoku, predsjednik Christofias i vođa kiparskih Turaka Mehmet Ali Talat izdali su zajedničku izjavu u kojoj kritiziraju neproporcionalnu upotrebu sile. Godine 2011., prema palestinskoj novinskoj agenciji, Christofias je poslao pismo palestinskom predsjedniku Mahmoudu Abbasu u kojem je priznao državu Palestinu unutar granica iz 1967. godine i izrazio nadu da će istočni Jerusalem biti njen glavni grad.
Christofiasov nasljednik Nikos Anastasiades koristio je sličan pristup, iako blažeg stila. Godine 2015. spojio je svoj put u Izrael sa posjetom Ramali gdje se susreo s Abasom i razgovarao o važnosti kiparsko-palestinskih odnosa. Abas je uzvratio posjetu Nikoziji 2022. Za vrijeme Anastasiadesove administracije, kiparski Predstavnički dom usvojio je rezoluciju kojom osuđuje izraelske akcije u Gazi 2018. Izraelska ambasada na Kipru je odgovorila na rezoluciju i ustvrdila da se “ne može opravdati “ jer je jevrejska država odgovarala na nasilje koje je pokrenuo Hamas. U cjelini, tradicionalna kiparska podrška Palestincima je u skladu s evropskim mejnstrim gledištima otkako je Kipar postao članica EU.
Ipak, historijska pozadina i evropske smjernice nisu spriječile Nikoziju da se odluči za uravnotežen stav prema -à-vis Izrael u nekim glasovima UN-a. U izuzetnom slučaju, Kipar je bio uzdržan kada se raspravljalo o rezoluciji o zaštiti palestinskog civilnog stanovništva u Generalnoj skupštini UN-a 2018. Ponovo je izabrao neutralnost u januaru 2023. kada su UN prenijele odluku o izraelskoj „okupaciji, naseljavanju i aneksija palestinske teritorije” Međunarodnom sudu pravde. Nikozija takođe igra manju ulogu u omogućavanju nekih izraelsko-palestinskih kontakata.
Eastern Mediterranean Energy
Energetske mogućnosti u istočnom Mediteranu ne znače da ne postoje nesuglasice, čak i između partnera kao što su vlade Kipra i Izraela. Delikatno kiparsko-izraelsko neslaganje proizlazi iz geološke stvarnosti dok se nalazi plina Afrodite protežu u polje Yishai. Član 2. bilateralnog sporazuma iz 2010. kaže da ako postoje prirodni resursi koji se protežu od morskih zona jedne zemlje do morskih zona druge zemlje, dvije strane će sarađivati na postizanju okvirnog sporazuma o korištenju o modalitetima zajedničkog razvoja i eksploatacije takvih resursa dok član 4 predviđa arbitražu ako je potrebna. Nikozija i Tel Aviv postigli su kompromis 2021. kako bi uključenim dionicima dali vremena da započnu pregovore i eventualno se dogovore o tome kako će izraelske kompanije dobiti kompenzaciju za njihov udio u rezervoaru.
Medijski izvještaji ukazuju na napredak, ali bez obzira na prijateljske konsultacije, razlike još uvijek nisu definitivno riješene.
Osim pitanja Afrodite-Yishai, Nikozija i Tel Aviv udružili su snage u multilateralnim mehanizmima za poticanje energetske sinergije u istočnom Mediteranu. East Med Gas Forum (EMGF), koji je Egipat predložio 2018. godine, već funkcionira kao regionalna organizacija. Uz vlade Egipta, Kipra i Izraela, pridružilo se još pet aktera, a to su Francuska, Grčka, Italija, Jordan i Palestinska uprava.
Drugo razmatranje je kako bi se prirodni gas mogao transportovati iz istočnog Mediterana u Evropu. Za vrijeme Trumpove administracije, Washington je bio entuzijastičan u podršci trilateralnoj kiparsko-izraelsko-grčkoj saradnji, uključujući potencijalnu izgradnju naftovoda East Med. Predsjedništvo Bajdena se, međutim, opredijelilo za mlak stav po pitanju tripartitnog mehanizma i praktično je povuklo podršku ambicioznom projektu plinovoda.
Očekivanja od Izraela i Turske
Pogoršanje odnosa između Tel Aviva i Ankare poslužilo je kao katalizator za strateško usklađivanje interesa Nikozije i Tel Aviva. Iako su Nikozija, Tel Aviv (a takođe i Atina) postepeno i sami dostigli višedimenzionalnu saradnju, nedostatak povjerenja između Tel Aviva i Ankare je olakšao proces. Novo partnerstvo, međutim, ima neka ograničenja. Nije formiran nikakav vojni savez jer su Nikozija i Tel Aviva drugačije doživljavali prijetnje. Prvi nije bio voljan da raskine veze sa Iranom i Palestincima, dok je drugi nastojao da zadrži otvorene kanale komunikacije sa Ankarom.
Izraelska vlada nikada nije izrazila interes da se aktivno uključi u kiparsko-turski spor. Tokom istočnomediteranske krize u ljeto 2020. godine, kada je turski seizmografski brod Oruc Reis pokušao započeti istraživanja u vodama koje nisu razgraničene, jevrejska država je svoju solidarnost ograničila samo na tvit.
Dubina kiparsko-izraelske saradnje, sa ili bez učešća Grčke, rezultat je zajedničkog diplomatskog napora koji ipak nije bio uzaludan. Nikozija i Tel Aviv su godinama naučili da rade zajedno priznajući granice svog partnerstva, trend koji kontinuirano koristi oboma i malo je vjerovatno da će se preokrenuti.
Republika Kipar se nalazi na raskrsnici. Dok pitanje Kipra ostaje neriješeno, a izgledi za promjenu su prilično mračni, zemlja mora pažljivo kreirati vanjsku politiku za novu eru. Dinamična saradnja sa Izarelom jedan je od najvažnijih projekata koji služi njegovim strateškim interesima. Bliže veze s cionistima, međutim, nisu garancija za rješavanje kiparskog pitanja.
Ekskluzivno PISjournal
