Zirrar Ali drugi oblik
PISjournal – “Zar država nije postala nezavisna? Ipak, budite sigurni da će oni izdaleka upravljati našim životima. To je zato što su iza sebe ostavili ljude koji misle kao oni.”
- Tayeb Salih, Sezona migracija na Sjever
Ako je Orijentalizam bio način Zapada da zamisli Istok u stvaranju diskursa koji je omogućio stvaranje određenog identiteta i njegovo obnavljanje, šta onda možemo primijetiti u evoluciji književnog svijeta u ovoj “postkolonijalnoj” eri unutar uma modernog “starosjedioca”?
S jedne strane postoje ozbiljni pisci, novinari i komentatori koji su doveli u pitanje staru evropsku svjetsku karakterizaciju Istoka (tj., Amitav Ghosh, Teju Cole, Rohinton Mistry, Susan Abulhawa, Abdulrazak Gurnah), ali s druge strane, imamo pisce koji nude drugačiji, ali ipak već poznat pogled na Istok. Predstavljeni kao “insajderi”, oni pričaju priče kako bi razotkrili strašnu stvarnost očajnog društva.
Često je protagonista mlada žena ili djevojka koju treba spasiti, ne samo od vlastitog opresivnog okruženja (obično njenog oca ili muške rodbine), već i od cijelog društva. Njen san i ambicija nisu ništa komplikovaniji od toga da bude jednostavno “slobodna”, da pobjegne od svog pustog i osuđenog postojanja. Ova radnja nije nova ili originalna i može se naći u mnogim starim orijentalističkim radovima s jedinom razlikom što smo hrabrog bijelog protagonistu zamijenili onim sa tamnijom kožom.
U djelima kao što je Monkey’s Paw (1902) W. W. Jacobs, Kim (1901) Rudyard Kipling, Srce tame (1899) Joseph Conrad i Prolaz u Indiju (1925) E. M. Forster, vidimo istraživača bijelca kako ulazi u zemlje Istoka, samo da bi na kraju želio pobjeći nakon što je shvatio da tamo nema ništa drugo osim bijede i smrti. Zemlja i njeni ljudi su prokleti, lokalni čovjek je nasilan i devijantan, a žena, obično skrivena ili suzdržana i nije ništa drugo do sjena koja dolazi i odlazi.
Ako nakratko previdimo direktni vojni intervencionizam globalnog sjevera na globalnom jugu od tzv., “kraja” kolonijalnog perioda na trenutak, možemo analizirati načine na koje je evropska dominacija nad “Orijentom” ostala nesputana.
U našem postmodernom “postkolonijalnom” svijetu radnja mnogih priča ostaje prilično ista. Kada su SAD-e izvršile invaziju na Afganistan 2001. godine, rečeno nam je da su žene skinule burke u znak slavlja, konačne “slobode”. Ovo izjednačavanje hidžaba s građanskim pravima i vjerski sankcionisanim nasiljem je sredstvo zapadnog intervencionizma podržanog književnošću. Godine 2003., Amerikanci su napali još jednu muslimansku državu, ovaj put Irak. Opet, žene su bile na čelu onoga što Zillah Eisenstein naziva “imperijalnim feminizmom”.
Da bi se dodatno ojačali argumenti i retorika za Amerikance koji donose slobodu ratom, pojavila se čitava književna industrija koja je potvrdila i ponovila službeni zapadni stav. Ove knjige bi potkrijepile stare stavove koristeći izmišljene likove zasnovane na stvarnim mjestima i u stvarnim vremenima. Naprimjer, The Kite Runner (2003) Khaleda Hosseinija je za mnoge bio uvod u Afganistan i korišten je da opravda invaziju na tu zemlju i kasniju okupaciju.
Godine 2017., imperijalnoj feminističkoj akciji se pridružila Angelina Jolie sa svojom animiranom adaptacijom knjige The Breadwinner (2001) koju je napisala Deborah Ellis. Knjiga govori o očajnoj mladoj afganistanskoj djevojčici koja, nakon što joj oca ubiju Talibani, nema drugog izbora nego da se preruši u dječaka kako bi postala jedini hranitelj porodice. Napisan, finansiran, produciran i režiran od strane potpuno bijelačke ženske ekipe, The Breadwinner osvojio je publiku (ima 95% odobravanja Rotten Tomatoesa) jer je ispričao priču koja se „usuđuje suočiti s otrežnjujućim stvarnim problemima sa neuobičajenom i bogato nagrađenom iskrenošću”.
Dok je literatura kasnog kolonijalnog doba bila predmet analize i kritike dugi niz decenija (najpoznatije u Orijentalizmu Edwarda Saida – 1978., Confronting Empire Eqbala Ahmada – 2000., ili The Wretched of the Earth Frantza Fanona – 1961.), dozvoljavajući čitaocu da shvati njeno mjesto u vremenu pod konstruktima imperijalne ambicije, moderna književnost, koja na sličan način podržava neokolonijalne evropske ratove i intervencije, ostaje neupitna. Kada se ratovi postavljaju kao etička moralna obaveza, malo ko se usuđuje da dovede u pitanje premisu i poziciju predstavljenu u književnosti, dajući piscima nevjerovatnu fleksibilnost da pišu fantastične priče bez opravdavanja zapleta.
Priče kao što je The Breadwinner hvale se zbog svog čarobnog pripovijedanja, a njegovi likovi, potpuno izmišljeni, slave se zbog svoje hrabrosti. U međuvremenu, Hosseinijev The Kite runner zamijenjen je stvarnim akademskim materijalom i korišten od strane nevladinih organizacija i instituta za visoko obrazovanje kako bi obrazovali mlade ne samo o historiji Afganistana, već i o vrlo ozbiljnim i pravovremenim temama kršenja ljudskih prava, vjerskog fundamentalizma, izbjeglica i preseljenja. Ipak, niko ne postavlja očigledno pitanje: može li i treba li se izmišljena knjiga koristiti s takvim neupitnim autoritetom?
Druga izmišljena djela pokušavaju isto i postižu određeni uspjeh. Naprimjer Tri šoljice čaja (2007) Davida Olivera Relina i Grega Mortensona, Pripovjedačeva kćer (2002) Saire Shah, Prodavač knjiga iz Kabula (2002) Asne Seierstad i Krevet od crvenog cvijeća (2005) Nelofer Pazira.
Ako je literaturu napisanu tokom evropske kolonijalne ere lako prozvati zbog njenih problematičnih orijentalističkih tema i tropa, onda je literaturu napisanu u odbrani evropskih i američkih ratova teško odrediti uvođenjem “domaćih” autora u njenu službu.
„Insajderski“ starosjedilac nudi naizgled pouzdaniji glas za modernu „budnu“ generaciju, koja na površini odbacuje stare imperijalne ambicije svojih predaka i želi da vidi pravedniji svijet. Insajderski starosjedilac je autentičan, a ako argumenti insajderskog starosjedioca nisu dovoljni, moderni imperijalni feminizam je tu da spasi dan.
