FARIS NANIĆ

Koliko će Biden izmijeniti američku ekonomiju- Unatoč deklariranim smjernicama, koje odstupaju od Trumpova unilateralizma i nametanja novih uvjeta za već postignute sporazume, Biden se oko nabave cjepiva ponaša baš kao Trump. America, first kao ne samo slogan već princip u nabavi cjepiva, gomilanjem zaliha i skretanjem tokova prodaje drugim zemljama. Nakon toga, kada se pojave viškovi, s jedne će se strane “humanitarno” dijeliti cjepiva drugima, a s druge zauzvrat tražiti političke, ekonomske, pa i vojne ustupke.

Nastupom Bidenove administracije, čini se, počinje zaokret i u američkoj ekonomskoj politici. Prvi je prioritet, kako je najavljivao u predizbornoj kampanji, suočavanje s pandemijom u javnozdravstvenom sistemu i mjerama, a drugi je sanacija šteta od krize njome uzrokovane, i to znatnijim oslanjanjem na aktivnu ulogu države, promocijom ulaganja u infrastrukturu i tzv. zelenim new dealom, odnosno zaokretom investicija prema ekonomiji baziranoj na obnovljivim izvorima energije te “poslovima budućnosti”, prvenstveno u IT sektoru. To bi trebalo značiti i povratak SAD-a u globalne sporazume, inicijative i tijela, od Pariškog klimatskog sporazuma do Svjetske zdravstvene organizacije te, vrlo uvjetovano, nuklearnog sporazuma s Iranom. Dakle, u sve iz kojih je Trumpova administracija jednostrano povukla SAD. Najviši prioritet ima borba sa zdravstvenim posljedicama pandemije, od organizacije brze i što efikasnije vakcinacije do ulaganja u bolničke i istraživačke kapacitete za suočavanje s ovom i budućim pandemijama sličnog intenziteta, što je Trumpova administracija isprva negirala kao potrebu, a poslije haotično odgovorila na pandemiju.

NEĆE BITI VELIKIH RAZLIKA

No, unatoč ovim deklariranim smjernicama, koje odstupaju od Trumpova unilateralizma i nametanja novih uvjeta za već postignute sporazume, Joe Biden se oko nabave cjepiva ponaša baš kao Donald Trump. America, first kao ne samo slogan već princip u nabavi cjepiva, gomilanjem zaliha i skretanjem tokova prodaje drugim zemljama. Nakon toga, kada se pojave viškovi, s jedne će se strane “humanitarno” dijeliti cjepiva drugima, a s druge zauzvrat tražiti političke, ekonomske, pa i vojne ustupke. Konačno, obistinila su se upozorenja da će prvi pravi međunarodni potez Bidenove administracije biti – rat ili barem neka vojna akcija za bildanje mišića i traženje izgovora za nastavak apsurdnih sankcija Iranu, te izmišljanja novih uvjeta za povratak u nuklearni sporazum.

Biden je u kampanji najavljivao vlastiti new deal u kojem bi važna poluga bila 1,3 biliona američkih dolara težak plan ulaganja u infrastrukturu – od modernizacije škola, preko izgradnje saobraćajnica i investicija u IT sektor, pa do ulaganja u inovacije i novu, “zelenu” ekonomiju, čak 50 posto od predviđenih 300 milijardi dolara. Tzv. zelena ekonomija, koju je kao prioritet usvojila i EU, u energetskom području upitna sa stajališta osiguranja dovoljnih količina energije za potrebe industrijaliziranih nacija, još više onih u razvoju, proizvest će novi val špekulacija, pa će se investicije, baš kao i za vrijeme ere Busha i Obame i budžetskih injekcija, pretočiti u finansijski, a znatno manje u realan sektor. To znači da pravog oporavka i trajnog rasta standarda stanovništva neće biti. Zahvati koje Biden najavljuje u poreznom i sistemu socijalne skrbi, kao i paket mjera pomoći firmama i građanima koje je korona kriza najteže pogodila, doduše, ukazuju da stimuliranje oporavka potražnje u još uvijek najsnažnijoj ekonomiji svijeta ima visok prioritet. 

Bidenov pristup očito se sviđa finansijskoj “zajednici”. Analitičari Goldman Sachsa objavili su da drugi put u ovoj godini povećavaju izglede rasta u SAD-u. Dosad su, naime, očekivali rast američkog bruto domaćeg proizvoda (BDP) u ovoj godini od 6,4 posto, a sada računaju na stopu rasta od 6,6 posto. Kao razloge povećanja prognoza navode Bidenov plan oporavka američke ekonomije i ostale mjere usmjerene na suzbijanje virusa korona. 

Prema posljednjim prognozama MMF-a, američka bi ekonomija u 2020. godini trebala potonuti 4,3 posto, iako se kvartalni podaci podosta razlikuju, moguće su promjene, ovisno o stanju pandemije. Goldman Sachs, ne treba zaboraviti, jedna od finansijskih korporacija koje su se itekako okoristile budžetskim injekcijama nakon krize 2008. godine kojoj su svojim ponašanjem doprinijele, prognozu rasta BDP-a argumentiraju većim rastom raspoloživog dohotka i potrošnje države. To državno stimuliranje ekonomije, smatraju neki makroekonomisti, predstavlja povratak na tzv. kejnzijanski model (po britanskom ekonomistu Johnu Maynardu Keynesu), koji je primijenio F. D. Roosevelt u suočavanju s finansijski generiranom krizom iz 1929. godine. Međutim, taj model imao je znatno više poluga i mehanizama od Bidenovog, posebno u sferi ograničavanja špekulacija te prelijevanja kapitala iz realnog u finansijski sektor. Ne uspije li Biden u obuzdavanju nekontroliranih špekulacija, rezultati njegovih politika bit će znatno manji od Rooseveltovih.

Dio plana se indikativno zove Buy American. Odnosi se na poticanje agregatne potrošnje domaćih dobara i usluga, između ostaloga, podizanjem minimalnih nadnica. Dakle, jasno je da nova administracija neće odustati od dijela Trumpovog programa America, first, kojim je pokušao vratiti američku proizvodnju na američko tlo, odnosno u američki porezni sistem. Analitičari se slažu da Biden neće napraviti radikalan zaokret u ekonomskoj politici u odnosu na Trumpa. Nije niti Trump uradio ništa revolucionarno što bi promijenilo paradigmu odnosa finansijskog i realnog sektora kako je to uspjelo Rooseveltu. Još u vrijeme Obame ponovo pokrenut svemirski program, baziran na istraživanjima Marsa, kako je i bilo predviđeno još u vrijeme Kennedyjeve administracije, nastavit će se nesmanjenim intenzitetom, posebno zbog sve veće konkurencije iz Kine. Izgledno je da će budžetski deficit (4,6 posto BDP 2019) nastaviti postojan rast kao i javni dug od 80 posto BDP-a. Neki smatraju da bi, zbog pojačanog nadmetanja s Kinom, SAD mogle do sredine stoljeća svoj javni dug povećati na čak 202 posto BDP-a. Taj udio duga u BDP-u vrlo je upitno održiv.

ZANIMLJIVA POREĐENJA  

Stvarne promjene očekuju se na demontaži protekcionističke politike kakvu je kreirao njegov prethodnik i koja nije polučila neke ozbiljne rezultate u povećanju zaposlenosti, odnosno smanjenju nezaposlenosti – od 4,7 posto posljednje godine drugog Obaminog mandata, u prve tri godine Trumpovog smanjena je na 3,6 posto. Ovdje treba naglasiti da se zaposlenost u SAD-u računa puno “liberalnije” nego u dobrom dijelu svijeta, pa svaki honorarni ili posao na ograničeno vrijeme povećava zaposlenost, iako je riječ o kratkoročnim efektima. Trump je najavljivao radikalne zaokrete u sjevernoameričkom sporazumu o slobodnoj trgovini (NAFTA), prijetio Kanadi i Meksiku, podizao zidove, a rezultat je tek nešto izmijenjen sporazum iz 1994. godine, samo pod potpuno novim nazivom USMCA (akronim naziva triju država koje ga čine), koji je stupio na snagu prošle godine. Meksiko je ionako od toga imao samo seljenje jednog manjeg dijela američkih proizvodnih kapaciteta na svoj sjever u kojima je radila potplaćena domaća radna snaga, a nije bilo niti transfera tehnologije, dok su američki radnici ostajali bez posla. Upravo su oni iznjedrili Trumpovu pobjedu 2016.

Zanimljiva analiza “Predsjednici i američka ekonomija” ekonomista Alana S. Blindera i Marka W. Watsona s Univerziteta Princeton pokazala je da je američka ekonomija bolje stajala kada je u Bijeloj kući stolovao demokratski nego republikanski predsjednik. Blinder i Watson analizirali su stanje ekonomije u vrijeme mandata predsjednika nakon Drugog svjetskog rata, od Harryja Trumana do Baracka Obame. Zaključili su da je u vrijeme demokratskih predsjednika ekonomija u prosjeku rasla po 1,8 postotnih bodova većim stopama nego u vrijeme republikanskih predsjednika. Ekonomski portal thebalance.com analizirao je američku ekonomiju još od republikanskog predsjednika Herberta Hoovera, koji je SAD vodio u vrijeme Velike depresije, u koju je SAD i svijet 1929. gurnuo slom berze, pa do Donalda Trumpa. Podaci za Trumpov mandat manjkavi su jer nedostaju precizne brojke za prošlu godinu, no i takvi, preuzeti iz službene američke statistike, pokazuju da je bolji makroekonomski učinak demokratskih predsjednika u posljednjih 90 godina.

Prema podacima U. S. Bureau of Economic Analysis (BEA), agencije u sklopu saveznog Ministarstva trgovine, američka ekonomija imala je najveći pad u vrijeme velike krize od 1929. do 1933, u vrijeme Hooverova mandata, kada je godišnje u prosjeku BDP padao 9,3 posto. S duge strane, najveću prosječnu godišnju stopu rasta BDP-a SAD su imale u vrijeme njegovog nasljednika, demokrate Franklina D. Roosevelta, kada je prosječna godišnja stopa rasta dosegla 9,3 posto. Na ekonomske rezultate nisu utjecale samo mjere američkih administracija. Hooverov mandat obilježila je najteža ekonomska kriza u 20. stoljeću, koja je milione Amerikanaca ostavila bez posla, prihoda i krova nad glavom. Odgovor Hooverove administracije bio je mlak i u načelu se svodio na prepuštanje tržištu da riješi nagomilane ekonomske probleme. Prethodne, Hardingova i Coolidgeova (1921–1929) administracija suodgovorne su za krah berzi 1929. godine jer su dopustile nekontroliran rast špekulacija.

Roosevelt je svojim new dealom, mjerama državne intervencije u ekonomiju, a posebno pokretanjem niza infrastrukturnih radova, preokrenuo trendove i SAD usmjerio na put brzog rasta. No, Rooseveltu su u pojedinim od niza njegova četiri uzastopna mandata u prilog išle i međunarodne okolnosti. Drugi svjetski rat, u koji se SAD uključuju na strani Saveznika nakon japanskog napada na Pearl Harbor (jedini pravi ratni čin na američkoj teritoriji, uz kratkotrajnu japansku okupaciju nekoliko malih otoka u Aleutima kod Aljaske). Osim povećanja proizvodnje za ratne napore Saveznika kao i kreditiranja njihovih, SAD postaju glavni izvoznik naoružanja i lider u njegovom razvoju. Drugi svjetski rat dao je velik zamah američkoj industriji, a posljedica toga bile su i velike stope rasta. 

POSLIJERATNI RAST I USPORAVANJE

I u poslijeratnom razdoblju, u znatno izmijenjenim okolnostima SAD-a kao jedne od supersila i sve više globalno prisutne, nastavljen je, kako pokazuju podaci, trend bržeg ekonomskog rasta u vrijeme demokratskih nego u vrijeme republikanskih predsjednika. U vrijeme administracije Johna F. Kennedyja (1961–1965), koju je do kraja doveo njegov potpredsjednik Lyndon B. Johnson, američka je ekonomija rasla po prosječnoj godišnjoj stopi od 4,4 posto, a u Johnsonovom mandatu (1965–1969) po stopi od 5,3 posto, što je i najbrža prosječna godišnja stopa rasta BDP-a. Već za administracije Johnsonova nasljednika, republikanca Richarda Nixona (1969–1974), prosječni godišnji rast BDP-a iznosio je 3,5 posto, a u vrijeme njegovog potpredsjednika, koji je dovršio mandat (1974–1977), Geralda Forda samo 1,6 posto. Nešto je veći rast BDP-a u vrijeme republikanskog predsjednika Ronalda Reagana (1981–1989), u prosjeku 3,5 posto godišnje, dok je njegov nasljednik (pokretač prvog zaljevskog rata 1991) George Bush stariji (1989–1993) ostvario u prosjeku 2,3 posto godišnje. Ovdje se vidi koliko je ekonomski rast bio uvjetovan science driver programima Kennedyjeve, Johnsonove i donekle Reaganove administracije. Oni vuku opći tehnološki napredak i rast produktivnosti te globalnu konkurentnost američke privrede. Naravno, tu je i vojno-industrijski kompleks, koji itekako utječe na američku vanjsku politiku, kreiranje i održavanje napetosti, povećanu prodaju naoružanja i opreme te pokretanje ratova, s različitim predtekstovima i opravdanjima.

Da ekonomski uspjesi i politike nisu stranački uvjetovani, svjedoči prosječna stopa rasta američkog BDP-a u vrijeme administracije Rooseveltovog nasljednika, demokrate Harryja Trumana, koja je iznosila, prema dostupnim podacima, samo 1,3 posto, a za vladavine Baracka Obame u prosjeku 1,6 posto godišnje. Prema nepotpunim podacima, najslabiji rast zabilježen je u vrijeme Trumpa, prosječno samo 0,4 posto godišnje, pri čemu treba imati na umu da su prve tri godine Trumpove administracije donijele veći rast BDP-a, a da je korona kriza lani poništila gotovo sve što je dotad napravljeno. A nije napravljeno mnogo, tek je još više povećan jaz između bogatih i siromašnih, što je inače vidljiva karakteristika američke ekonomije. Osim toga, dio stručnjaka upozorava da je Trump samo nastavio popravljati od ranije rezultate. Podaci koje je objavio BBC pokazuju da je prosječna godišnja stopa rasta BDP-a u SAD-u prve tri godine Trumpove administracije iznosila 2,5 posto, dok je u posljednje tri godine Obamine administracije iznosila neznatno manje, 2,3 posto. Obama je bio uspješniji od Trumpa u kreiranju “novih radnih mjesta”. U prve tri godine Trumpove vladavine u SAD-u otvoreno je 6,4 miliona novih radnih mjesta, a u posljednje tri godine Obamina mandata otvoreno ih je sedam miliona.

Demokratska fiskalna i monetarna politika u pravilu je ekspanzivnija, iako je Trump, radi velikih obećanja na kojima je dobio izbore, odstupio od republikanske prakse i znatno povećao budžetski deficit i javni dug, dok je protekcionističkim mjerama (carine na kineske i EU proizvode) nastojao očuvati konkurentnost američkih proizvođača i potaknuti domaću proizvodnju. Poreznim izmjenama potaknuo je rast bogatstva najbogatijih, ali i nešto veću stopu investicija u realan sektor, pa je nezaposlenost pala te smanjila stopu siromaštva s 12,7 na 10,5 posto do 2019. godine.

Uspjehe koje je ostvario u prve tri godine mandata Trumpu je izbrisala tzv. korona kriza. Njegovog nasljednika čeka težak posao oporavka. Za razliku od Trumpa, koji se u ekonomskoj politici uglavnom oslanjao na bogatije slojeve stanovništva, a populistički pridobijao siromašnije, Biden će u ekonomskom fokusu, kako je najavljivao, imati jačanje srednjeg sloja. 

Konačno, hoće li povratak u multilateralni modus vivendi najjače ekonomije svijeta, u novim izazovima, značiti neke pomake za male i ranjive ekonomije, pa time i politički status tih država, odnosno hoće li novi multilateralizam značiti i veći, a posebno principijelniji angažman SAD-a u kriznim žarištima, ili tek popravak odnosa prvenstveno s EU te pokušaj pravljenja neke protukineske alijanse? U tim globalnim tektonskim pomacima, Bosna i Hercegovina morat će se većom aktivnošću i kreativnošću izboriti za svoj priželjkivan status, ne očekujući previše pažnje i naklonosti nove američke administracije.

Izvor