PISjournal – Brz rast tenzija između Afganistana i Tadžikistana ponovo je u prvi plan doveo ionako krhku sigurnosnu strukturu Centralne Azije.
Napadi usmjereni na kineske radnike u Badakhšanu, povećana aktivnost mreža za trgovinu drogom i krijumčarenje, te prekogranične akcije radikalnih grupa, podigli su sigurnosne zabrinutosti Dušanbea na najviši nivo.
Kontakti Tadžikistana s Moskvom u vezi s nastavkom graničnih patrola, planiranjem operacija uz podršku helikoptera i intenziviranjem vojne koordinacije duž granice jasno pokazuju da ovo pitanje nije bilateralni sigurnosni problem.
Problem je sada što je vakuum moći na sjeveru Afganistana dobio potencijal da se proširi na cijelu regiju, što je potaknulo regionalne aktere da se prepozicioniraju kako bi popunili tu prazninu.
Regionalne posljedice napetosti između Afganistana i Tadžikistana
Posljednjih sedmica, uzastopni napadi iz afganistanske sjeverne regije Badakhshan na Tadžikistan (koji su rezultirali smrću više kineskih građana i brojnim povredama u dva odvojena incidenta) pokazuju brzu eroziju sigurnosti duž najosjetljivije geopolitičke granice Centralne Azije.
Pojava napada na presjeku organiziranih radikalnih elemenata, mreža za trgovinu drogom i prekograničnih kriminalnih mreža otkriva da sigurnosni kapaciteti Tadžikistana ne mogu izdržati trenutni pritisak. Sazivanje hitnog sastanka sigurnosnih agencija od strane predsjednika Emomalija Rahmona jasno pokazuje da Dušanbe više ne smatra ovu prijetnju rješivom.
Ciljanje kineskih građana u napadima ukazuje na to da je regionalna dinamika potisnuta u mnogo šire područje nestabilnosti. Činjenica da rudarske, infrastrukturne i energetske projekte koji se odvijaju u Tadžikistanu vode kineski radnici čini ove grupe lakim metama za radikalne elemente, dok upozorenja Pekinga da povuče svoje građane iz pogranične regije otkrivaju da se sigurnost centralnoazijskog dijela inicijative „Pojas i put“ sada ozbiljno dovodi u pitanje.
Činjenica da su kineske investicije postale jedna od glavnih pokretačkih snaga regionalne ekonomije u posljednjoj deceniji pokazuje da nestabilnost sa središtem u Badakhshanu ne samo da stvara sigurnosne rizike, već i negativno utiče na procese ekonomske integracije. Stoga svaki napad u Tadžikistanu predstavlja faktor pritiska koji direktno utiče na održivost regionalne strategije Pekinga.
Ovo krhko okruženje također povećava mobilnost radikalnih grupa prema sjeveru. Posebno, sve veći znaci prisustva organizacija poput Islamske stranke Turkistana na sjeveru Afganistana pokazuju koliko se lako sigurnosna arhitektura Tadžikistana može probiti.
Zajedničke vježbe specijalnih snaga koje su izvele zemlje regije u Urumqiju pokazuju da se ova prijetnja sada proteže i izvan Tadžikistana, formirajući prioritetnu sigurnosnu agendu za sve regionalne i međunarodne aktere.
