PISjournal – Malo je političara koji su tako temeljno dominirali političkim pejzažom svoje zemlje kao izraelski premijer Benjamin Netanyahu.
Tokom protekle tri godine, on nije samo oblikovao politiku Izraela, već je, tvrde kritičari, i preoblikovao njegov globalni imidž na izrazito negativan način. Posmatrači u njemu vide nešto zabrinjavajuće: lidera koji je spojio nacionalni opstanak s ličnim političkim opstankom i time opteretio izraelske institucije, međunarodni ugled i širu jevrejsku dijasporu.
Netanyahuove odluke u vezi s masovnim ubistvima u Gazi i vojnim napadima na Iran i Siriju mogle bi se pokazati historijski značajnima u nanošenju štete ne samo ugledu cionizma već i globalnoj percepciji Jevreja u širem smislu. Njegovi postupci su također potkopali ukupni kredibilitet i ugled Izraela na međunarodnom nivou.
Genocid u Gazi je imao posljedice. Pored ogromnih ljudskih žrtava, sukob je nanio i ekonomski teret. Izraelska ekonomija i dalje usko zavisi od Sjedinjenih Država kroz trgovinu, investicije i vojnu pomoć. Iako je taj odnos podržavao Izrael, kritičari tvrde da su godine političkih turbulencija i dugotrajnog rata zakomplikovale sposobnost Izraela da projektuje ekonomsku otpornost i dugoročnu nezavisnost.
Izraelski napadi na Iran posebno su otkrili potencijalne ranjivosti u izraelskoj vojnoj tehnologiji i moći, istovremeno riskirajući širi regionalni sukob. Za izraelske protivnike, ova epizoda je oslabila dugogodišnju percepciju izraelske tehnološke i vojne nepobjedivosti koja je bila temelj njihove doktrine moći.
S druge strane, ogromno uništavanje izraelskih gradova uzrokovalo je ogromnu ekonomsku štetu. Milioni Izraelaca su ili proveli sedmice živeći u podzemnim bunkerima ili su masovno pobjegli iz Izraela. Nagli pad indeksa izraelske berze u martu, također je izazvao zabrinutost u vezi s ekonomskim ugledom i stabilnošću zemlje.
Netanyahu se dugo predstavljao kao nezamjenjiv zaštitnik Izraela podstičući nestabilnost u regionu. Ipak, posljednjih godina, njegov narativ o stalnoj, egzistencijalnoj opasnosti uglavnom je funkcionisao kao politički instrument. Prikazujući više regionalnih aktera kao neposredne prijetnje, pojačao je osjećaj da samo on posjeduje iskustvo i međunarodni ugled da zaštiti zemlju.
Centralni stub Netanyahuove strategije, koju dijeli nekoliko istomišljenika iz Izraela, jeste prikazivanje Izraela kao nekog okruženog stalnim, egzistencijalnim prijetnjama. U tom okviru, podsticanje regionalne fragmentacije i nestabilnosti ponekad se opisuje kao služenje strateškim ciljevima. Ova logika je također uključivala pokušaje izgradnje uticaja kod manjinskih ili ideoloških grupa u susjednim državama kao potencijalnih alata za pregovaranje unutar promjenjivog regionalnog poretka. Kao primjeri mogu se navesti kontakti s Druzima u Siriji ili retoričko pozicioniranje oko terorističkih organizacija poput PKK-a u Turskoj.
Moć nad SAD-om
Od 1980-ih, Netanyahu, kao istaknuta cionistička politička figura s dubokim vezama u SAD-u, snažno se zalagao za čvršći stav SAD-a i Zapada prema vladama u regiji. U okviru ovog tumačenja, Izrael se direktno suočio s nekim protivnicima, kao što je to bio slučaj u sukobima s Libanom, dok su veće konfrontacije bile podsticane kroz politiku SAD-a.
Kritičari često navode slučaj Iraka u periodu prije rata u Iraku, kada su tvrdnje da Irak posjeduje oružje za masovno uništenje postale ključne za argumente za vojnu intervenciju. Te tvrdnje je više puta iznosila administracija bivšeg američkog predsjednika Georgea W. Busha, uključujući forume poput onog Ujedinjenih nacija. Nakon invazije, kada takvo oružje nije pronađeno, opravdanje za rat postalo je predmet značajne međunarodne kritike i debate.
Posljednjih godina, Netanyahu je dosljedno prikazivao Teheran kao prijeteću nuklearnu opasnost, ne samo za Izrael već i za globalnu sigurnost. Ovaj argument odražava njegova ranija upozorenja o navodnom iračkom oružju za masovno uništenje početkom 2000-ih, stav koji je u to vrijeme snažno zastupao. Paralele su zapanjujuće: u oba slučaja, hitna sigurnosna naracija uzdignuta je u prvi plan međunarodne diplomatije, samo da bi retrospektivno postala duboko osporavana.
Nastojao je da sukob s Iranom predstavi na način koji bi mogao uvući SAD u širi regionalni sukob. Bilo je trenutaka kada se eskalacija činila mogućom, ali Washington je u početku izbjegavao direktno vojno uplitanje. Ta epizoda je naglasila i nestabilnost regije i ograničenja izraelske sposobnosti da oblikuje američke strateške odluke.
Zatim je američki predsjednik Donald Trump nekako bio „uvjeren“ da napadne Iran. Taj potez je bio suprotan svim njegovim ranijim prikazima sebe kao predsjednika mira. SAD su započele rat napadom na jednu zemlju, ubivši 170 učenika i osoblja kada su bombardovale školu. Ovaj posljednji slučaj će apsolutno biti zabilježen u historiji kao masakr civila od strane američkih bombardera na nivou ubistva stotina hiljada japanskih civila u Nagasakiju i Hirošimi.
Tamo gdje su se vojni sukob ili teritorijalna fragmentacija pokazali nerealnima, Netanyahu je usvojio drugi pristup kako bi podržao ili podstakao političke promjene iznutra: nastojeći se uskladiti s narodnim protestnim pokretima u rivalskim državama u nadi da će se novo rukovodstvo pokazati manje neprijateljskim prema Izraelu. Međutim, u slučaju Irana, takva očekivanja nisu se pretvorila u odlučnu političku transformaciju, barem ne do sada.
Netanjahuove neodgovorne strategije odražavaju pragmatično odvraćanje, prekoračenje ili kombinaciju oboje, što je i dalje predmet intenzivne debate. Ono što je jasno jeste da napori da se preoblikuje regionalno okruženje, putem pritiska, uvjeravanja ili izgradnje saveza, nose nepredvidive posljedice na Bliskom istoku koji je već obilježen dubokom nestabilnošću.
Njegova bliska povezanost s Trumpom pojačala je njegov uticaj u Washingtonu i ojačala njegov imidž kod kuće. Ali personalizacija vanjske politike nosi rizike. Kada odnosi u velikoj mjeri zavise od pojedinačnih lidera, a ne od trajnih institucija, oni postaju ranjivi na izborne promjene. Kako je američka politika postajala sve polariziranija, tako su se polarizirale i debate o Izraelu.
Istina izađe na vidjelo prije ili kasnije
Ta promjena je vidljiva u intelektualnim i političkim krugovima. Prestižni časopisi poput Foreign Affairs objavili su kritike onoga što neki opisuju kao „izraelski izuzetak“ u američkoj vanjskoj politici. Na univerzitetskim kampusima širom SAD-a, velike demonstracije zbog rata u Gazi postale su žarišta, ponekad suočene s strogom policijskom intervencijom. Rezultat je bila šira i sve emotivnija javna debata o Izraelu, cionizmu i podršci SAD-a koja se širi daleko izvan akademske zajednice.
U Evropi se odvija slična dinamika. Masovne demonstracije od Berlina do Madrida protestovale su protiv izraelskih vojnih akcija u Gazi. Španska vlada je bila posebno otvorena. U međuvremenu, slučaj Južne Afrike protiv Izraela na Međunarodnom sudu pravde nosio je simboličnu težinu bez obzira na njegov konačni pravni ishod. Takav razvoj događaja ojačao je narativ u dijelovima globalnog Juga koji Izrael manje prikazuje kao opkoljenu demokratiju, a više kao vodeću regionalnu silu koja djeluje gotovo bez ograničenja. Domaća politika je pogoršala međunarodnu debatu. Netanyahu je i dalje upleten u suđenja za korupciju, što je situacija bez presedana za aktualnog izraelskog premijera. On negira bilo kakve nezakonite radnje i karakterizira optužbe kao politički motivirane. Ipak, spektakl lidera koji se snalazi u pravnim bitkama dok istovremeno vodi veliki rat podstakao je zabrinutost u vezi s demokratskim normama i institucionalnom nezavisnosti.
Ispitivanje se proširilo i na njegovu porodicu. Medijsko izvještavanje o njegovoj supruzi, Sari Netanyahu, i kritike o vremenu provedenom u inostranstvu njegovog sina tokom ratnog perioda podstakle su percepciju političke elite izolovane od tereta koji nose obični Izraelci. U društvu izgrađenom na zajedničkoj žrtvi, optika je bitna.
Kumulativni efekat je složen. Izraelska ekonomija je slaba. Njihova tehnologija je sada demonstrirana, ali je daleko od navodnih nivoa. Njihov međunarodni ugled je više osporavan nego ikad u posljednjim decenijama. Za mnoge Jevreje u dijaspori, posebno u Sjevernoj Americi i Evropi, posljedice po njihov ugled su se lično osjetile. Kako se kritike politike izraelske vlade intenziviraju, jevrejske zajednice se često nađu u situaciji da se kreću na napetoj granici između legitimne političke kritike i retorike koja skreće u antisemitizam. Uznemirujuće je da napadi na jevrejske mete u raznim zemljama naglašavaju kako geopolitički sukobi mogu odjeknuti daleko izvan bojnog polja.
Nakon svega što je učinio, očigledno je da će Netanyahu ući u historiju kao duboko kontroverzna i opterećena politička figura, široko optužena za teške zločine protiv čovječnosti i djela koja su dovela do smrti desetina hiljada ljudi. Njegovo naslijeđe će se raspravljati generacijama, a historija će s vremenom donijeti svoj sud.
